Matko Meštrović : Prema kraju
Eshatologija (grč. ἔσχατος: posljednji + -logija), u religiologiji, središnji nauk o kraju povijesti, propasti sadašnjega svijeta (kraj svijeta), o budućem novom svijetu i ispunjenju vjerskih nadanja. (Hrvatska enciklopedija)
Filozofi su svijet samo različito interpretirali; radi se o tome da ga se izmijeni.
(11. teza o Feuerbachu, Karl Marx)
Dok se koprcamo u šipražju eshatološke tematike i samo brojimo raznorazne „krajeve“ u naslovima i sadržajima suvremene literature lakonski bi se dalo iz svega što se događa izvesti upravo ovaj zaključak: krajnje je vrijeme da se nešto napravi. Ali Što da se radi? (1863) pita se Nikolaj Černiševski u naslovu romana koji je pisao u zatvoru, u kojem se zalagao za ravnopravnost žena, alternativni gospodarski ustroj (zadruge), racionalni individualizam, i stvorio fantastičnu, utopijsku sliku budućnosti kojom je utjecao na revolucionarnu misao mnogih budućih generacija. Međutim, s projiciranjem budućeg programa treba biti oprezan jer velike povijesne mijene nerijetko su za sobom ostavljale jad, bijedu i tugu.
Marxova teza o Feuerbachu aktualnija je nego ikad. Naime, Marx će dodati: „pitanje je li ljudskom mišljenju svojstvena predmetna istina, nije pitanje teorije, nego je praktično pitanje (...)“. Kako praktično pristupiti društvenoj problematici i položaju čovjeka koji se u 21. stoljeću izmijenio do neprepoznatljivosti? Može li čovjek na leđima teorijskog promišljanja utjecati na povijesni svijet i svoj položaj u njemu? Ako može, kako i pod kojim uvjetima? Ili je, s druge strane, sudbina teorije bivanje u obliku suhog slova na papiru.
Prema kraju
Matko Meštrović, povjesničar umjetnosti i društveni teoretičar, pored svojeg opsežnog i kontinuiranog teorijskog rada, možda je javnosti poznatiji kao član umjetničke skupine Gorgona i kao jedan od osnivača i glavnih teoretičara Novih tendencija (1961) i član uredništva časopisa Bit international (1968-72).
"Prema kraju" (Sandorf, 2023.) je naslov njegove nove knjige. Prema kraju čega? Bitno je odmah odrediti o kraju čega se ovdje radi da se ne bi izgubili u moru „krajeva“ i rubova koji čine svakodnevicu suvremenog čovjeka. Kraj na koji misli Meštrović već je u uvodu određen kao čežnja, kao mogućnost, kao potencijal za dokidanje, za završavanje priče koja traje od povijesnog ustoličenja kapitalizma. Osnovna Meštrovićeva pretpostavka je da je kapitalizam u potkožnom tkivu cijeloga društvenog sustava i njegove krovne ideje „truju“ zrak do neslućenih razmjera, ugrožavajući u konačnici cijeli ljudski rod.
Knjigu čini osam poglavlja, od kojih svako čini još pet potpoglavlja. Meštrović se u punih, a možda i prekobrojnih za obujmom osrednju knjižicu, četrdeset poglavlja ipak nastoji većinom teorijski uhvatiti u koštac s recentnom društvenom problematikom. Tekst obiluje referencama, ponekad i drugog reda, tako da Meštrović prenosi već nečije prenošenje, svakako u duhu dobre znanstvene prakse, ali opet nauštrb čitatelja nevičnog u poslovima teorije kojem će uzgred budi rečeno sve ovo djelovati onoliko fragmentirano koliko je neupućen u teoriju suvremene ljevice. Nije ovo istraživačka knjiga, neka uzbudljiva nova studija, pa čak ni popularno-znanstveni tekst, ali ni poziv na praxis, djelovanje u marksističkom smislu, makar od svega navedenog u njoj ima ponešto. No, moglo bi ju se odrediti kao kakav teorijski pregled. Pa što je onda od te teorije unutra?
Besmisleno bi bilo secirati tematiku svakog od mnogobrojnih poglavlja u ovoj knjizi, štoviše i zbog toga što neka od njih nose zaista kriptične naslove, koje iskreno nemali broj puta nisam mogao čvrsto povezati s tekstom koji se ispod njih razvija. Primjerice, zeleno i smeđe, hegemonija idejne moći, realna metafizika ili fenomenologija političke sfere, neki su od naslova koji sami po sebi nisu nužno nerazumljivi, ali jednostavno mnogima neće poslužiti kao pouzdan orijentir prilikom čitanja. Recimo, poglavlje Fenomenologija političke sfere, u kojem je riječ o oblicima reprodukcije tržišne logike, koja zadržava svojevrsnu stegu nad različitim društvenim aspektima, nije isključivo orijentirano prema političkom, ili ja to ne vidim. Nije vrag da je politička sfera kao kakav levijatan progutala svaki aspekt društva i pojedinca u okviru tog sve češće viđenog pojma biopolitike. Možda i jest, no nije toliko važno, ovoj knjizi bolje bi bilo pristupiti putem ponavljajućih mjesta, nekakvih tematskih dominanti koje određuju cijeli tekst.
Posljedice po društvenu i individualnu svijest
Polazišna točka skoro svake tematske dominante u ovom tekstu je pojam zajedničko, kao oznaka za sve ono što nije ni u privatnom, a ni u javnom vlasništvu. Zajedničko bi, kako navodi Meštrović trebalo biti sve ono univerzalno, svojstveno svim ljudima, a u predmetnom smislu sve ono slobodno za korištenje svima bez uvjeta ikakve identitetne i grupne pripadnosti. Onaj kolektiv koji u svom zamišljaju zajedničkog odstupa od navedenih kriterija i kojemu je element kohezije zajednički identitet ili jedinstvo zatvarat će javno vlasništvo u oblike koji podsjećaju na privatno, a onaj kojemu je temeljni kohezivni faktor zajedničko nastupat će kao mnoštvo, kao živo tkivo koje organski živi u interakciji sa svojim svijetom i koje ne progone utvare moći. Jasno je da Meštrović prenosi jednu apstrakciju, zajedničko kao mogući putokaz u otporu prema problematičnom kapitalističkom ustroju gospodarstva, a posljedično i društva. Što čini taj sustav i koliko glava ima ta hidra?
Određujući kapitalizam Meštrović se dakako nastoji osloniti na najvećeg njegovog teoretičara, Karla Marxa koji ga određuje kao ekonomsko-društvenu strukturu utemeljenu na idejama opće robne proizvodnje, apstraktnog rada i akumulacije vrijednosti, ne izostavljajući dakako ni ključni pojam otuđenja kao njezine posljedice. Meštrović smatra da kritika kapitalizma u širem smislu ne polučuje očekivani učinak zbog toga što kreće isključivo sa stajališta već postojeće konceptualizacije rada kao apstraktne kategorije, ne nužno vezane uz prirodnu potrebu ili konkretnu proizvodnju. Radi se u biti o konceptualizaciji koja ima negativni predznak i često se svodi isključivo na nediferencirani rad koji postoji izvan vremena i prostora kao kakva nadkategorija. On po sebi proizvodi vrijednost, a njegov društveni oblik jest novac koji najjednostavnije rečeno apstrahira proizvod konkretnog rada, čineći ga otuđujućim društvenim faktorom. To je ujedno, prema Meštroviću, i jezgra problema koji mori svijet života suvremenog čovjeka.
Svekolika ekonomizacija njegova svijeta pravilima tržišne logike i reprodukcije apstraktnog rada stvara mnogobrojne apstrakcije bez sadržaja (čitaj proizvode koji svoju vrijednost imaju samo u obrtanju kapitala), a koje posljedično svojim iracionalnim karakterom oblikuju društvenu stvarnost na način da stvaraju rascjep između vrijednosti i ne-vrijednosti, a to je situacija u kojoj se jako teško konkretizira, a i stabilizira neki zajednički moral. Teškoća u razdvajanju bitnog od nebitnog neugodna je karakteristika suvremenog društva koja može imati dalekosežne posljedice.
Sve navedeno dodatno je potencirano u takvom društvu koje je snažno ovisno o medijima, konstitutivnima za artikulaciju politike, ekonomije i obrazovanja, a u pozadini kojih se nalazi ista jednostavna logika, kapitalističke akumulacije tj. nužne profitabilnosti. Imperativ akumulacije je toliko izražen, primjećuje Meštrović, da većinu sredstava, kako bi održali rast, prebacujemo na financijska tržišta (obveznice, dionice) fiktivnog kapitala, gdje ona gube svoju realnu vrijednost i pokriće i postaju dodatno otuđujuća.
Zajedničko bi, kako navodi Meštrović trebalo biti sve ono univerzalno, svojstveno svim ljudima, a u predmetnom smislu sve ono slobodno za korištenje svima bez uvjeta ikakve identitetne i grupne pripadnosti.
Kako kapitalistička logika djeluje na pojedinca? Na nekoliko načina subjekt postaje polje politike. Procesi subjektivizacije odgovornosti, pitanja uzroka socijalnih problema, društvenog uspjeha i načina života, koji svoje podrijetlo imaju još u krovnim idejama prosvjetiteljstva, romantizma i modernog liberalizma prepriječuju društvenost i otežavaju pristup transindividualnim činjenicama. Transindividualno je sve ono što je istinski zajedničko, neovisno o položaju subjekta i njegovim interakcijama. Autor će sve ono istinito, čija se istinitost potvrđuje u upotrebi (stvarnom odvijanju), obilježiti pojmom interindividualnosti koji u sebi krije samo fetišizam i otuđenje jer je neizbježno u većoj ili manjoj mjeri isključujući. Interindividualna istina uključuje aspekt moći, često je u posjedu grupe određenog identiteta te nije istinski univerzalna i zajednička svem čovječanstvu, dakle nema ishodište u humanističkom idealu već u prolaznom, povijesno uvjetovanom interesu.
Meštrović će istaknuti i duboko izmijenjenu percepciju ljudske svijesti i savjesti uopće u razdoblju kapitalizma koju karakterizira očekivano stanovita komodifikacija tj. opredmećenje. Opredmećenjem svijesti, nadodaje, subjetk biva otuđen od sebe, podijeljen i dijelom pretvoren u robu, a sve sa svrhom uključenja subjekta kao takvog u procese tržišne ekonomije što postaje temeljnom odlikom novog oblika kognitivnog kapitalizma. Kognitivni kapitalizam u stvari računa s karakteristikama subjekta, njegovim navikama sadržanim u velikim podacima koje sakupljaju digitalne platforme, računa sa znanjem i proizvodima ljudskog duha, računa zapravo sa cjelokupnom kulturom i ljudskim umom koje moglo bi se reći kolonizira i podvrgava svojoj logici.
Što se može?
Ne može se baš mnogo toga. Ova knjiga je stručan pregled temeljne preokupacije lijeve misli koja je izgleda ponešto rezervirana u praksi, a nemaštovita u ponudi rješenja. Meštrović stoga i nije odveć revan u osmišljavanju alternative koliko je u predstavljanju samog problema. Noćnu moru koju oslikava teško je uhvatiti za vrat. Nazire se tu nekako onaj već navedeni pojam zajedničko, koji bi nosilo nekakvo živo tkivo, bezidentitetno mnoštvo i pomoću njega liječilo nekakav humanizam starog kova.
Potrebna je dakako i dubinska kritika rada kao takvog, praktično uobličena možda kao osnovni dohodak za sve, navodi Meštrović. Michael Hardt, Antonio Negri i Robert Kurtz, redom baštinici lijeve misli, zamišljaju nekakve pokrete bez vodstva bazirane na suradnji, vertikalnoj mobilnosti i decentraliziranom upravljanju koji bi transformirali rad, učinili ga pravednijim, konkretnijim i „prizemnijim“. Antikapitalistički pokreti morali bi pokrenuti obrnuti proces, umjesto prisvajanja zajedničkog od strane kapitala, osloboditi zajedničko od kapitala, a to bi se ostvarilo ne znam kakvim subverzivnim borbama i osnivanjem svakojakih „nesuverenih“ institucija koje u sebi nemaju utvara moći.
Ova knjiga je stručan pregled temeljne preokupacije lijeve misli koja je izgleda ponešto rezervirana u praksi, a nemaštovita u ponudi rješenja. Meštrović stoga i nije odveć revan u osmišljavanju alternative koliko je u predstavljanju samog problema. Noćnu moru koju oslikava teško je uhvatiti za vrat.
Najpametnije mi se čine ideje o preoblikovanju svijesti na način da se udaljimo od refleksnog promatranja stvari u binarnim opozicijama (dualizam) i goropadnog egocentrizma koji kao pušten s lanca hara 21. stoljećem. Potrebno je iznaći neki novi zajednički smisao na razini društva, navest će Meštrović, što je u načelu zdravorazumska ideja, ali to će već mnogima zasmrdjeti na velike državne projekte modernizma. A zaboraviti na državne granice, dosegnuti višu svijest, univerzalno sebstvo, jedinstvo sa svime što postoji? Čista utopija, koja iskreno zvuči apstraktno i neodređeno kao apstraktni rad sam.
Nadajmo se da je onaj ingeniozno podebljani, crno istaknuti „kraj“ u naslovu knjige kraj teorije kakvu nam je Meštrović učtivo predstavio i da će „lijevi“ mislioci prestati pisati tako punktualne, precizne i načelno uvjerljive tekstove o jednoj apsolviranoj temi. U situaciji u kojoj smo postali industrijsko meso, čisti proizvod, komodificiran za potrebe kapitalističkog levijatana kao izgledni nositelji promjene još uvijek se naziru samo ili kakva temeljita katastrofa ili nekakvo individualno duhovno poniranje u potrazi za nekim drugim čovjekom, jer mi smo kapitalizam, mi ga činimo, jesmo njegovo tijelo.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Prema kraju
- Sandorf 05/2023.
- 175 str., meki uvez
- ISBN 9789533513645
'Prema kraju' svojevrsni je reader antikapitalističke kritike, implicitni poziv da se sagleda ukupnost čovjekovog povijesnog iskustva, poglavito u prevladavanju prepreka osmišljavanju pravednijeg društva. Matko Meštrović demonstrira širinu teorije koja se uvijek nanovo preispituje i preoblikuje kritikom i mijenama društvene, ekonomske i prirodne pojavnosti.