Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 31.05.2017.

Matt Thorne : Prince

Mat Thorne: Prince

Prince Thorne Matt

Prince je postao Prince početkom osamdesetih. Točnije 1982. godine. Mračna je to bila godina za svijet glazbe. Michael Jackson upravo je s albumom „Thriller“ postao Michaelom Jacksonom, i smrt rock'n'rolla kao da je bila samo pitanje vremena. Vino se pretvorilo u vodu. Rock je postao pop. Niti pojava Princea tu nije pomagala. Album „1999“ pretvorio ga je od manje pop-zvijezde u veliku pop-zvijezdu. Hitovi su se nizali: prvo „Little Red Corvette“ pa naslovna „1999“. No popularna glazba od toga je bila samo još popastija. Prince se činio tek kao nešto malo provokativnijom, seksualnijom, i crnijom verzijom Michaela. Ali zapravo, pop-zvijezda po kroju MTV-ja, televizije koja je tada u najvećoj mjeri definirala njegov uspjeh i njegov scenski lik.

Nije da se na televiziji nešto posebno moglo vidjeti. Kako piše Matt Thorne u svojoj biografiji Princea, njegovi spotovi nisu se baš previše cijenili. Jedna producentica opisala ih je kao „uglavnom samo dim, pa Princeova faca, pa dim, pa Princeovo dupe…“ Nešto poput „loših pornića“ kaže. No kod tinejdžera je to očito palilo. Prince se igrao transvestizmom, i visokim glasićem pjevao o seksu i ženama. Opasno se kombiniralo s mekim, provokativno s koncilijantnim, crnac je postao prihvatljiv za MTV, a glazba je postala televizija… No onda se dogodio film i album „Purple Rain“. I pop je nadišao samog sebe. Preskočio vlastitu sjenu. Nešto se ipak moglo slušati i nakon Michaela Jacksona. Očekivali smo više. Nadali se Beatlesima i Stonesima, Pistolsima i Clashu. Dobili smo Michaela i Princa… I shvatili da se Princea može slušati. Nije to bila glazba uz kakvu smo željeli odrastati, nije to bila mladost kakvu bi sami izabrali da smo mogli birati – ali je ipak bila mladost.

Znamo kako je išlo dalje. Ubrzo se dogodio Waits, pa Cave, iz podzemlja je počeo kuljati indie, s njime i grunge, i zakašnjela mladost se konačno počela događati. Michael Jackson se devedesetih pretvorio u bizaran lik blijedog, tužnog, starmalog, aseksualnog predatora, „predseksualnog seksualnog grabežljivca“ koji „mami mlade momke u svoj predadolescentski raj, na ludiranje i prijateljevanje“. A Prince? Naš Prince? On je promijenio ime i službeno postao „The Artist Formerly Known as Prince“, u čemu je bilo i neke veličine, ali i rezignacije, pomirenosti sa svijetom u kojem Prince, eto, već prošlost.

Naravno, oni pravi fanovi stvari gledaju malo drugačije. Svoju biografiju Princea bivši britanski književni Novi puritanac raspisao je na gotovo pet stotina stranica, i na ovakva pojednostavljivanja priče o Princeu sigurno bi mu bljesnuli očnjaci. Thorne detaljno ispisuje svaku Princeovu pjesmu. One koje su izašle na albumima, one koje nisu stale na albume, one koje su se pojavljivale u raznim koncertnim verzijama, one koje su pisane za Princeove prateće projekte. Izvanredno je to minuciozan rad. Analiziraju se tekstovi, produkcija, izvedba, značaj… Na samom početku Thorne ističe predmet svog interesa. A to je djelo, glazbeno, nasuprot života, privatnog. Stvaralaštvo nasuprot tabloidnog i tračerskog biografizma.

Unutar tog diskurza izbjegavaju se oni biografski elementi koji nisu direktno povezani s umjetničkim stvaralaštvom. Pa tako malo toga možemo saznati o Princeovoj obitelji, odrastanju, mladosti… Formativne godine, djetinjstvo, utjecaji okoline i roditelja (prije svega oca), tek se usput spominju, a u fokusu su prvenstveno glazbeni formativni utjecaji (i onda u tom kontekstu važna uloga oca). Primjerice, tek je natuknuto Princeovo traumatsko odrastanje, i strah od muškaraca. Ili bitan utjecaj koje je imalo vrijeme koje je proveo živeći u podrumu prijateljeve majke, uz oca možda i najvažnije roditeljske figure.

Na samom početku Thorne ističe predmet svog interesa. A to je djelo, glazbeno, nasuprot života, privatnog. Stvaralaštvo nasuprot tabloidnog i tračerskog biografizma.

Takav biografski diskurz povlači jedno vrlo ozbiljno pitanje. Thorne je ispisao ozbiljnu glazbenu biografiju, ali postavlja se pitanje koliko tu zapravo uopće ima Princea, biografije. Koliko se netko uopće može ispisati, predstaviti, samo kroz njegovo profesionalno ili umjetničko stvaralaštvo. Samo jedan primjer. Prošle godine u ovo vrijeme čitali smo izvanrednu de Baecqueovu biografiju Godarda, devet stotina stranica svega što ste ikada željeli znati o Godardu. Godard je živio filmove, tu su bili „Do posljednjeg daha“, „Živjeti svoj život“, „Prezir“, „Ludi Pierrot“… kroz biografiju se nizala čitava ta veličanstvena filmografija… ali tu je bilo i još nešto više. Tu je bila i Anna Karina, njena ljubavna veza s Godardom, naspram koje je sav drugi biografizam – umjetnički, politički, aktivistički – postajao sekundaran, gotovo irelevantan. Filmovi nisu pričali cijelu priču; ljubić, love story, čini se jest.

Sličan dojam je s Matt Thorneovom biografijom Princea. Pjesme, studijska miksanja, koncerti… ne pričaju cijelu priču. Ali neke druge priče nema. Dugačka Princeova pjesmarica ne nudi nam Princea. Ne nalazimo transmisiju između Princea umjetnika, i privatnog Princea: između Princea na pozornici i Princea izvan pozornice. Thorneova biografija jest biografija s rupom u središtu. I to golemom. U pozitivnom smislu „Prince“ je donkihotovski pokušaj esencijalizirane, umjetničke biografije. Pokušaj biografizma koji izbjegava provizorne biografske konstrukcije, paušalne karakterizacije, petparačke psihologizacije, banalne komentare i jeftine tračeve… Ali u konačnici posrijedi je biografija koja iza djela ne pronalazi čovjeka.

Čini se da je Mattu Thorneu, kao ozbiljnom fanu Princea, bilo ispod časti i profesionalnog renomea čerečiti svog heroja onako kako bi to učinio bilo koji profesionalni, i profesionalno nezainteresirani pisac biografija. Pošten je to stav. Ali uvelike promašen. Zapravo, temeljni dojam Thorneova „Princea“ jest da nakon njegove knjige ne znamo ništa više o Princeu nego što smo prije znali… Naravno, znamo više, ne treba Thorneov trud podcjenjivati. Ali kvragu, dojam je upravo suprotan.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Matt Thorne

Prince

  • Prijevod: Maja Winkler, Marko Domljanović
  • Naklada OceanMore 04/2017.
  • 480 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789533320601

Prince se smatra najvažnijim glazbenikom svoje generacije i jedan je od tek nekolicine glazbenih superzvijezda koje su i dalje ostale enigmom. Ova bogata, gotovo enciklopedijska biografija plod je višegodišnjega minucioznog istraživanja i cjeloživotne opsesije britanskog romanopisca i kritičara Matta Thornea.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –