Milana Vuković Runjić : Centrom Zagreba vladaju slastičarnice umjesto knjižara

Baš kad se proteklih mjeseci intenzivirala rasprava o knjizi u Hrvatskoj u kojoj se konačno počelo insistirati i na statusu knjižara, stigla nam je jedna dobra vijest. U središtu Zagreba, u Teslinoj ulici na broju na kojemu su do nedavno bila Moderna vremena, otvorila se ponovno knjižara - nakladnika Vuković i Runjić. Nakon što su krajem 2004. godine u Mesničkoj ulici započeli s radom knjižare „Kod izgubljenog vremena“, Milani Vuković Runjić i Borisu Runjiću to je druga knjižara u Zagrebu. I u njoj će se, sudeći prema najavama koje obećavaju neku vrstu knjižarskog 'slow fooda', rado 'gubiti vrijeme' u potrazi za knjigama.

***

Barbara Matejčić : Prema nekim se podacima u proteklih godinu dana u Hrvatskoj zatvorilo preko 20 knjižara. Očigledno Vas to ne obeshrabruje?

Milana Vuković Runjić : Kada smo se suprug i ja počeli baviti nakladništvom, ono je također proživljavalo svoju 'crnu uru' s PDV-om na knjige i vrlo slabom izdavačkom djelatnosti. Danas, niti sedam godina kasnije, teško je izračunati koliko je u Hrvatskoj izdavača i koliko se knjiga objavljuje mjesečno ili dnevno. Kao što me onda nije smetalo što knjiga tako loše stoji - premda je teško ustanoviti je li sada mnogo bolje - tako me ni sada ne muči stanje u knjižarstvu. Računamo s time da će knjižara koju otvaramo, poput naših knjiga, stvoriti svoju publiku, ali i naslijediti one koji su hodočastili u Teslinu 16, u mitska 'Moderna vremena'. Uz to, koliko god se knjižara zatvara, toliko ih se i otvara, primjerice Algoritam i VBZ upravo su u procesu otvaranja novih knjižara. Neke su knjižare odumrle, ili su se, na svoju sramotu, pretvorile u jeftine kineske papirnice, neke više i ne postoje, no ne možemo negirati nicanje novih.
 

Smatrate li da knjižara koja funkcionira kao kulturološko središte, na što Vi ciljate, ima izgleda u Hrvatskoj?

Apsolutno. Samo, da bi se nešto tako dogodilo, mora postojati centar grada u kojem je više takvih knjižara, kao što je slučaj u brojnim metropolama od Washingtona do Istanbula. Kako je kod nas i dalje neizvjestan omjer između slastičarnica, zbog kojih nam grad više nalikuje na neko zabačeno ljetovalište nego na metropolu, te knjižara koje postoje i funkcioniraju u strogom centru, nadam se da će naša knjižara doprinijeti prevagi nekih pametnijih sadržaja.
 

U nekim svjetskim knjižarama izdavači plaćaju da bi im knjige bile u izlogu. Biste li Vi pristali na takvu praksu?

Kada bi se takva praksa u nas uvela - zašto ne. No, nipošto je ne bih uvodila sama, za svoj izlog, dok drugi ne naplaćuju. Naši su izlozi previše zatrpani, što kupca više zbunjuje nego privlači. Nađu se tu lovački priručnici, hit-izdanja, atlasi i kuharice, što ne pomaže ni jednoj od tih knjiga da se proda. Vani je običaj da se s jednim ili s dva nova naslova napuni cijeli izlog, koji se nanovo uređuje nakon tjedan dana, što je mnogo praktičnije želite li s nekom knjigom privući pozornost. Zamislimo li knjižaru kao živi organizam, izlog je njezino oko, te bi se njime trebalo mnogo više baviti nego što se u nas čini.
 

Kojih se knjižara sjećate iz vremena kada ste se formirali kao čitatelj i kupac knjiga?

To su „Moderna vremena“, najprije u Kinoteci, a potom ova koja nasljeđujem u Teslinoj, zatim knjižara „Miroslav Krleža“, koja mi je, priznajem više služila kao punkt za sastajanje, te „Mladost“ na Cvjetnom trgu, u kojoj sam zaista mnogo boravila i grozničavo kupovala filozofsku literaturu. Taj prostor danas ugošćuje dućan s mobitelima, koji su uz slastičarnice poharali centar grada, što me rastužuje. Um putuje od sladoleda do mobitela, da parafraziram Tina.
 

Kako procjenjujete kvalitetu uredničkog posla u hrvatskim izdavačkim kućama?

Ima urednika koji rade dobro, no ima ih i koji plaćaju danak prebrzom radu: nemoguće je užurbano raditi na tekstu. Ipak, sasvim je pristojan broj agilnih i aktivnih urednika, poput Serdarevića, Lokotara ili Rizvanovća, koji se oko svojih naslova zaista trude. Napomenula bih da se kod nas i dalje vodi premalo brige o unutrašnjem dizajnu te izgledu knjige općenito. U Hrvatskoj je i dalje više ružnih nego lijepih knjiga.
 

Kao nakladnica, spisateljica i vlasnica knjižare možete li reći koja je od te tri profesije danas u najnepovoljnijem položaju?

Svaka je od tih profesija na svoj način u nepovoljnom položaju, no možda mi je najteže biti spisateljica, jer uzima mi mnogo vremena, a ne donosi mi profit s obzirom da ne spadam u nekoliko domaćih autora koji od svojeg pisanja prosperiraju. Srećom, tu je pisanje kolumni koje su u mojem slučaju ipak profitabilnije od romana.
 

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )