Milana Vuković Runjić : Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima

Antal Szerb svog će "Putnika i mjesečinu" otvoriti miniodsječkom od dvije rečenice: U vlaku je sve još bilo u redu. Počelo je u Veneciji, s kalama. Uskoro će protagonista Mihálya u potpunosti obuzeti venecijanstvo Venecije, jer je tamo bio po prvi put. Kale su uske mediteranske ulice koje se planski postavljaju povoljno u odnosu na smjerove vjetra, te se slično arhitektonsko iskustvo vidi i u knjizi o Veneciji "Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima" koju je napisala, izdala, a vrlo vjerojatno i uredila jedna jedina osoba, a ona je Milana Vuković Runjić.

Szerbov uvodni pasus, kao i sve reference povezane s Venecijom, zapazio sam nakon čitanja Vukovićkine hibridne forme koja tematizira taj grad, navedene pisce, ali i nudi svoje impresije vezane uz mletačko slikarstvo i umjetnost. Tolika fokusiranost na plodove Venecije, i one sačuvane i one uništene, jednostavno mijenja percepciju vezanu uz taj grad i (barem neposredno) nakon čitanja teško je ne činiti isto.

Projekt potaknut obljetnicama dvaju navedenih autora i njihovih djela tako je uzeo prostor kanalima ispresijecanog grada kao nultu točku poetiziranih, i gotovo epistolarnih pokušaja dijaloga  s Marcelom-autorom, s Proustovim djelom, s A.G. Matošem, ali i samim gradom, u kojem su palače izgledale svedene na svoje jednostavne dijelove, količine mramora nalik na sve druge, a voda kao kombinacija vodika i kisika, vječna, slijepa, koja je postojala prije Venecije i izvan nje, te nije znala ni za duždeve ni za Turnera. 

Čemu onda Venecija, koja u određenim trenucima i samom Proustu izgleda rastavljena na svoje obične materijalne elemente, na kulisu koja ne znači ništa? Odgovora je zapravo više, a od onih najbanalnijih do najzanimljivijih, osobno bih izabrao sljedeći - jer je to plodno tlo prešutne usporedbe onoga što bi se trebalo smatrati našim, i onoga što se može smatrati vječnim.

Autorica je temi pristupila studiozno, približila nam je grad i njegove začudno bogate segmente povijesti, ali pogotovo epohu fin de sičclea i sâm početak 20. stoljeća kada će se dva bitna književnika približiti, i to ne samo u Veneciji, već i u Parizu, što je zapravo i vjerojatnija mogućnost za slučajan susret, ako se on ikada dogodio.

Proust je kulturni brand, književni simbol koji označava onimo što se naziva epohalnim, svevremenim ili prijelomnim. Antun Gustav Matoš lokalniji je fenomen, veliko ime regionalne kulture čiji značaj, ali i karakter autorica odlično prikazuje, te je zaista zanimljivo vidjeti kako se nosi s najvećima.

Mogli bismo i ovako postaviti stvari - što bi se dogodilo da je recimo Kafka propisao na svom drugom jeziku, češkom? Bi li njegov doseg zaista bio tolik? Ili da je recimo Proust rođen u Prnjavoru, kako Vuković citira dilemu Damira Karakaša, bi li on zaista i dalje bio - Proust? Velike kulture, naravno, nose svoje, i upravo zbog toga bi im se možda trebalo i jače oduprijeti, i taj čin protivljenja suptilno je sadržan u pokušaju sinteze dvaju ponekad potpuno suprotnih pojmova, onoga što predstavljaju jedan Francuz i jedan Hrvat, u talijanskom gradu.

Proustov život predmet je mnogih studija i članaka, ali i ovog djela, isto kao i odnos njega kao osobe i njega kao autora, te se od biografskih, bibliografskih, trivijalnih ili inih podataka podastire i niz drugih, povezanih, o njegovoj sviti, o njegovim prijateljima, ali se u epizodama spominju i mnoge druge poznate ličnosti koje su ili na njega više ili manje snažno utjecale, kao John Ruskin, Saint-Beuve, i ostali.

Venecija je mjesto na kojem se dekadencija epohe mogla snažno osjetiti, premda je i ona bila tek sjena nekadašnjeg grada, umorna i ostarjela. Promiskuitet, plemstvo koje iz dosade otapa biserje u octu, Byron koji skače u kanal, Dante žicaroš koji mecenama govori kako na susjednim tanjurima vidi i većih riba, nova gradska uprava koja uništava statue krilatih lavova jer ne izgledaju dovoljno miroljubivo, sve su to zgode koje govore o povijesti pljačke, uzaludnosti i bogatog kulturnog života Mletaka.

Kontrapunkt relativno lagodnog i neopterećenog Marcelovog života je onaj Matošev, kojem Pariz nije grad blještavila i sjaja, koliko prijestolnica gladi i neimaštine, tolike oskudice da izaziva ljutnju kada mu prijatelji pišu, a ne polijepe dovoljno maraka, za koje on ne želi i ne može doplatiti. Ta oskudica će ga pratiti gdje god se zaputio.

Često se u tekstu kao međuigra spominju književnici kojima je Venecija nešto značila, Brodski koji govori o sreći koju osjeti pri osjetu mirisa smrznute morske trave, Matvejević koji tumači kako su mletački pretci vjerojatno znali kako barbari ne vole plivati, pa su uzmakli preko vode i mora.

I upravo će Matvejević ispričati anegodtu o Brodskom koji ga je upozorio kako će se prije ili kasnije uhvatiti kako piše knjigu s mnoštvom povijesnih priča i kako između poglavlja stavlja lijepe slike. Autorica sve to zapisuje, uz napomenu kako čini upravo ono čega se trebala kloniti, naime piše knjigu o Veneciji kakve se mogu kupiti kraj Bazilike.

Premda je donekle u pravu, jer njena knjiga ima mnoštvo fotografija i slika, ipak je najintrigantniji dio cijele priče svježi zamah u kontekstu naše književnosti. Matoševa 100. obljetnica smrti je 17. ožujka 2014. godine, i mislim da su ovakve knjige zaista potrebne, i da bi svako doba trebalo ponovno otkriti neke od svojih najvećih autora.

Druga je strana priče što je to moglo biti i mrvicu bolje izvedeno. Baš prva od svih fotografija u knjizi, ona koja prethodi prvom poglavlju, na sebi ima žigosanu internet adresu izvora s kojeg je skinuta. Nažalost, zbog te se sitnice dojam ove inače lijepo opremljene knjige dosta narušava -  baš fotografija koja je otvara djeluje malo socijalno.

Poprilično je iritantan i detalj koji se ponavlja kroz cijelu knjigu, a radi se o grešci koja se sistemski provodi kroz tekst. Naposljetku je tako na nebrojeno mjesta i bez iznimke naposlijetku, te se postavlja pitanje je li autorica možda bila i korektor? Neke francuske riječi također nisu ortografski ispravne. Conosieur bi trebao biti connaisseur, Tuileures je vjerojatno nekadašnji pariški kvart (Les) Tuileries, koji je pretvoren u park. Navedene greške doista bodu, dok su ostali tipfeleri zaista rijetki.

Trud uložen u istraživanje potrebno za pisanje ove knjige vjerojatno je bio značajan, te se radi o književnoj međuvrsti koja balansira na granici između fakcije i fikcije, često nudeći svoje viđenje i hipoteze vezane uz određene dokumentirane događaje, kao i moguće ishode. U tom kontekstu Matošev citat "Nikada ne mogoh naći točke gdje prestaje lijepo i počinje istinito.'" služi kao svojevrsan moto ovog djela.

Estetska je razina teksta visoka i zaista se lijepo čita, bez obzira na nerijetko vraćanje određenim, ponekad i manje ključnim epizodama, i usprkos čestim nabrajanjima i miješanjima citata, dokumentarnih fragmenata i prozno-dokumentarne poetizirane glavnine u kojoj se meditira nad navedenom građom.

Ipak, ne treba zanemariti ni autoričinu involviranost u svemu tome. Njene zgode i susreti s Marinkovićem i Matvejevićem zapisani su i izloženi. Sada su književni artefakti, kao i njeni snovi u kojoj igra ulogu Proustove kćeri. Oni motivacijski objašnjavaju opsesiju i motivaciju potrebnu za ulaženje u ovakav projekt, koordinirani napor u kojem su se književnoarhitektonske vertikale i horizontale postavile povoljno u odnosu na selektivne smjernice osobne i opće povijesti.

Sve se to čini kako bi se izrekle i približile stvari koje pogone nju, ali i ostale koji piju s istog izvora - a radi se o gravitacijskoj sili književnosti. Autorica je locirala taj osobni i tinejdžerski trenutak koji će je odrediti: "...kada sam zavoljela Prousta i vjerovala da se sreća koju mi pruža čitanje 'U sjeni procvalih djevojaka' ne da usporediti s bilo kakvim ushićenjem takozvanog stvarnog života."

I dok se o Proustu može zaista puno reći, moram priznati kako je čitati o Matošu bilo veće zadovoljstvo. Osubujan i konfliktan karakter koji se osudio na putovanja i neimaštinu, i koji je jedan dan pozajmljivao od prijatelja, drugi dan ih proklinjao, ipak kao da je autorici pružio više literarnog mesa.

U dijelom imaginarnom, ali biografski osviještenom polilogu čeka Matoš prznica, Matoš nepodnošljivi ad hominem gnjavator, Matoš koji je trebao umrijeti kako bi se moglo bez previše bojazni i brige pisati o njemu, nerealizirani i prerano preminuli zajebant i putnik koji piše infantilnu i kratku dopisnicu Ljubi Wiesneru:

Dragi Ljubo, već me bole pete,
Verući se, gdje bijaše Goethe.
Tu je lijepo. Imam dosta mira,
Ali nemam odviše filira.                                                     
"Nemam dosta ni za trafikante" -
Kako reče Alighieri Dante.

Firenca, 14.5.1911.

Milana Vuković Runjić: "Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima"

Vuković & Runjić, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )