Miljenko Jergović : Rat

Miljenko Jergović, Rat

U bilješci, zapravo svojevrsnoj crtici O piscu, koja se nalazi na kraju njegove zadnje knjige „Rat“ (na koncu knjiškog bloka i onda ponovo na klapni stražnjeg dijela ovitka), Miljenko Jergović, pišući o sebi u trećem licu, ustvrđuje da je onaj Jergović koji piše fikciju, proznu i pjesničku, dijete, dok se odrasli Jergović bavi novinarstvom, „piše o knjigama i umjetnosti“. Pri tom dijete ponekad prijeđe na posao novinara, ali odrasla osoba nikad ne prelazi na posao pisca fikcije. Drugim riječima, ako sam dobro shvatio, umjetničko (književno) stvaranje ultimativno je obilježeno dječjim senzibilitetom i perspektivom, odnosno nevinošću i čistoćom (uključujući valjda i one manje nevine sastavnice djeteta), dok su novinarski tekstovi ipak ponešto 'uprljani'. Književna djela pisana su za 'vječnost', novinska za aktualni trenutak, premda se i ona, kao što je dobro znano, mogu ukoričiti čime zadobivaju veći potencijal za dulje trajanje.

Osobno, uvijek sam smatrao da je Jergović daleko bolji pisac (književnik) nego novinar (esejist, kritičar, fenomenolog), pogotovo kad se čovjek prisjeti njegova svojedobnog 'natjecanja' s Juricom Pavičićem u nizanju faktografskih grešaka (nije da ih nije bilo i u fikcionalnim djelima, ali tamo ih je lakše podnijeti upravo zbog konteksta i prirode fikcije), ili neslavnog feljtona o Goranu Bregoviću objavljenog u Globusu koji je ostao u sjeni Bakalovićeva feljtona o Miri Furlan, iako je bio barem podjednako neukusan. No i Jergović kao književnik ima znatan problem, a on se zove skribomanija. Nema na svijetu autora koji piše i objavljuje kao na tekućoj traci (u Jergovićevom slučaju to paralelno ide na dva kolosijeka), a da se to ne odrazi na kvalitetu njegova pisanja. Nije to uspjelo velikom pjesniku Bori Pavloviću, odavno ne uspijeva na počecima silno talentiranom Stephenu Kingu, pa naravno ne uspijeva ni Miljenku Jergoviću.

No status koji je izgradio, a koji nije daleko od gotovo nedodirljivog – mada sam u javnosti voli ostavljati dojam o svojoj (dramatičnoj) neprihvaćenosti (osobito u Hrvatskoj; dovoljno se prisjetiti svojedobnog intervjua koji je dao tada još neupućenom u domaće stanje stvari Semezdinu Mehmedinoviću) – minimalizira mogućnost otvorenije kritike (kad se ona i pojavi, obično je bitno ideološki, čitaj desničarski obojena, kao u slučaju Ivice Matičevića i njegove kritike „Herkula“).

Pojednostavljeno rečeno, Jergovića se ili obožava kao što se obožavalo Igora Mandića ('drugačiji' ljudi koji se ne boje reći ono o čemu gotovo svi šute kao zaliveni, što strahovito imponira u Hrvatskoj izrazito raširenom kmetskom duhu), ili ga se ne vidi kao baš toliku kreativnu veličinu, kao hrvatskog (i bosanskog) Bernharda, novog Krležu (s primjesama  Andrića i Kiša), ali se ta kritička distanca ne iskazuje jer prevelik je strah od njegova autoriteta (a pri tom se poneko vjerojatno i sjeti kako su u pokušaju polemike s njim prošli, recimo, Aralica i Katunarić). Pa onda nitko iz prvog ešalona naših kritičara ne napiše da je 'kapitalni' „Rod“ najvećim dijelom pretenciozni promašaj, (nego se taj roman tretira kao autorov magnum opus i antologizira), kao što nitko neće napisati da aktualni „Rat“ ima podosta problema i da bi mu čvršća urednička ruka dobro došla.

Rat Jergović Miljenko

Dakle, „Rat“. Knjiga negdje na granici između zbirke kratkih priča i romana. Svaka priča, odnosno u slučaju da je ipak riječ o romanu – poglavlje (kreću se u rasponu od nepune jedne do maksimalno šest stranica), naslovljena je i zaokružena, no povezane su  naslovnom temom, smještajem u grad pod opsadom („opsađeni grad“ često piše Jergović i to nije jedini neologizam za kojim više ili manje uspjelo, ali svakako legitimno poseže), perspektivom 'opsađenih' i tonom. Ton je probajkovit, promitski, na svoj način alegorijski – grad je bezimen, likovi (gotovo isključivo njegovi stanovnici) također, označeni su samo svojim zanimanjima odnosno funkcijama (urar, postolar, zidar, kirurg, otac, dijete, samoubojica, predsjednikova kći… – sve su to i naslovi priča/poglavlja); geografsko-politički kontekst je neodređen, vrijeme također, iako se po vrsti oružja i streljiva (tenkovi, granate, rakete) zna da je neko suvremenije doba.

Ton je također i ironijski, a nerijetko je začinjen grubim slikama, grotesknošću koja dobro ide uz probajkovitost. Sve je to dobro postavljeno, pogotovo se nema što prigovoriti razornoj kritici rata kao stanja koje ljude svodi na pripadnike plemena i čopora, na 'nas' protiv 'njih', pri čemu ni jedni ni drugi ne prežu ni od čega, međutim problem ipak postoji. I vrlo je jednostavan – od 117 priča/poglavlja barem je jedna trećina suvišna. A suvišna je zato što nije dovoljno kvalitetno poantirana.

Neovisno tretirali li dijelove teksta kao priče ili poglavlja, oni suštinski jesu kratke priče, a ključni trenutak svake kratke priče kao vrste njezina je poanta – na njoj ona prolazi ili pada. Nemali dio priča/poglavlja „Rata“ cjelovito su prosječnih dosega, ali ima i onih koje su jako dobro postavljene i fino se razvijaju, a onda nezadovoljavajuće ili čak banalno poantiraju.

Takav je slučaj, recimo, s Mladim mesijom, o mladiću koji je s neprijateljske prebjegao na 'našu' stranu i zbog toga bio dočekan kao (mladi) mesija, ali ubrzo je došlo do sumnje i preokreta, i masa je čoporativno krenula prema kući u kojoj je bio smješten. Razrješenje? Mladi mesija nestao je iz svoje sobe, a oni iz mase koji su u nju ušli osjetili su smrtni strah, „jer im je za leđima orljala rijeka ljudi.“ Prilično deplasiran kraj, nastao valjda u nakani da se poruči kako je masa na vlastitoj koži osjetila ono što je spremala izdvojenom pojedincu.

Slično vrijedi i za priču/poglavlje Mudrac – sve fino napisano, poseže se i za motivskim osvježenjem u vidu incesta (ponovit će se u priči/poglavlju Žalosna kraljica), ali svršetak je isforsiran, kao da je za tastaturom sjedio nedovoljno iskusan pisac, a ne prekaljeni autor nekih od najboljih knjiga priča s ovih prostora. Ili priča/poglavlje Ambasador, gdje se može nazrijeti Harms kao mogući orijentir u stanovitoj sintezi s Fitzgeraldovim „Neobičnim slučajem Benjamina Buttona“; dakle kao elementi povezuju se svojevrsni slapstick apsurd iz vrlo kratke forme i onaj znatno razrađeniji iz dulje pripovijesti, no povezivanje je izvedeno na veoma nategnut način, odnosno potencijalno zanimljiva ideja traljavo je realizirana. Isto tako nategnuto je svojevrsno pretapanje (moglo bi se reći i u filmskom smislu pojma) čovječje ženske osobe u psa (kujicu) u završnici poglavlja/priče Predsjednikova kći – potencijalno efektan postupak opet je izveden nedovoljno kvalitetno.

U Violinistici se pak poseže za patetičnim povezivanjem čuvenog violinista i maloumne djevojčice kroz geler koji je prvo pogodio njega pa nju (on je umro, ona je preživjela), te je ona, iako i dalje maloumna, čula „sve one melodije kojih se sjećao i mrtvi violinist“, čula ih je „upravo onako kako ih je čuo on“, i da joj je netko dao violinu i gudalo, „dogodilo bi se čudo“ i ona bi svirala bolje od njega, upravo zato što je maloumna, tj. rasterećena briga. Priča/poglavlje Ratovođa, s druge strane, nateže asocijaciju između listića čokolade i hostije te naslovnom protagonistu ubacuje 'provokativnu' misao o tome da je Isus crnac, ali, zanimljivo, svršava efektno, nemogućnošću pronalaska odgovora na pitanje koja je od dviju vojski-igračaka sastavljenih od plastičnih vojnika (jedna brani grad, druga ga osvaja, odražavajući stvarnost opsade) protagonistova, te njegovom pogibijom usred zaokupljenosti tim pitanjem, pogibijom od eksplozije rakete koja je „bila brža od informacije koju bi mogao prenijeti živac u još uvijek prisutnome čovjekovu tijelu.“

U priči/poglavlju Grgljač Jergović poseže za eksperimentalnijim pristupom: cijeli prvi pasus sastavljen od 11 redaka jedna je rečenica (kasnije će uspjelo duge rečenice ponoviti u još, ako me sjećanje dobro služi, dvije priče/poglavlja), da bi se sljedeći pasus - posve neočekivano jer do tad su sve priče/poglavlja pripovijedane iz trećeg lica jednine s iskoracima u prvo lice množine, a i prvi pasus Grgljača doimao se ispripovijedanim u trećem licu – otvorio u prvom licu jednine, gdje se u deset redaka jedne rečenice de facto ponavlja radnja iz prvog pasusa (pranje zuba, grgljanje i osjećaj straha koji se „spušta niz čeljusti“), samo bez pranja zuba i ne u kupaonici nego u sobi s televizorom, i gdje taj pripovjedač uspostavlja dvojbu da li pred ogledalom u kupaonici pere zube i grglja, i za to vrijeme vidi sebe u fotelji ispred televizora, ili sjedi u fotelji, zuri u svoje lice u ekranu televizora i zamišlja da je u kupaonici.

Poznat je to (post)modernistički postupak zrcalne slike u slici (a zrcalnost se kroz knjigu više puta javlja, poprimajući pomalo karakteristiku lajtmotiva), moglo bi se reći da priziva, recimo, Cortázara, kompetentno je proveden, efektno poantiran, ali istovremeno se doima kao strano tijelo u cjelini knjige. Naime u svojoj eksperimentalnosti, pa i svom psihološkom interesu za dubinski pomak u nutrini lika, taj tekst ostaje usamljen, vapeći za kontekstom u koji bi se prirodnije uklopio.

U nekoliko priča/poglavlja, srećom ne previše njih, Jergović nije odolio svom dobro znanom porivu za mudrovanjem. U Planinaru tako, kroz naslovni lik, prianja uz odavno iscrpljenu, dakle umjetnički stereotipnu, ali s prizvukom 'arhetipskog',  spoznaju o putovanju (u ovom slučaju planinarenju) koje je važnije od cilja putovanja, odnosno (šopenhauerovski) o čežnji koja se nikad ne može zadovoljiti. U Materi pak poručuje: „Ta nježnost koju osjete za svoje kćeri i unuke potvrđuje da smrti potpune nema i da je u svemu mrtvom uvijek nešto i živo“, a nešto sentenciozne mudrosti donose i Dva junaka: „Tako se oko istoga jada našli, u istome rovu, da popravljaju ono što su po vlastitim osjećajima učinili nepopravljivim. Hrabri taman kolika im je krivnja.“

S druge strane, Jergović u manjem broju priča/poglavlja uvjerljivo demonstrira da nije uzalud došao do statusa koji ima - klasika suvremene književnosti na ovim prostorima. U knjizi se povremeno može naići na odlične figure asocijacije poput „kao da je srce razbijeno jaje koje će se razliti niz rukav“ (Kardiolog), a neki su radovi i cjelovito dojmljivi.

Recimo lijepa priča/poglavlje Vozač kamiona o naslovnom liku koji je prije rata spasio život mačiću koji će njemu nehotice spasiti život za vrijeme rata, pri čemu je tekst uspjelo poantiran relativno dugom uzročno-posljedičnom 'vožnjom unatrag'. Rad je bitan i po tome što se u njemu mačka naziva majkom, a mačić djetetom, s vrhuncem u rečenici „Da ga savjest nije mučila što je djetetu ubio majku“ (tj. nenamjerno pregazio kamionom mačku koja je prenosila mačića u ustima). Rečenica je to gotovo nezamisliva iz pera bilo kojeg drugog domaćeg pisca (s izuzetkom Roberta Perišića), jer ogromna većina ih je, makar implicitno, nesvjesno, usidrena u negativnoj diskriminaciji životinja, što se itekako odražava i u jeziku kojim se ovdje govori i piše.

Lijepa je i priča/poglavlje Memorist, o čovjeku koji je pronašao foto-album bačen na ulici, album samo s jednom, pomno opisanom, moglo bi se reći žanr-slikom (za stolom u građanskom stanu sjedi dječak i piše, dok s druge strane stola sijeda gospođa plete); čovjek ne zna ništa o njih dvoje ni o stanu, „ali ga smiruje pogled na dječaka koji piše, gospođu koja plete, na tu peć, vrata, crni stol.“ A onda slijedi savršena poanta: „Dok ih gleda, on u sebi stvara sjećanja.“ To je onaj najbolji Jergović, kakav se više ili manje može pronaći i u pričama/poglavljima Ranjenik, Pralja, Bog, Nosač kostiju i, osobito, Slobodan, izuzetnoj minijaturi od deset redaka o pacijentu kojeg čuva mlada medicinska sestra i koji izlazi iz kuće ako ona zaboravi zaključati vrata, i vani, među eksplozijama, biva „ispunjen radošću i strepnjom dječaka usred prvog vatrometa“, biva slobodan.

Posebno isticanje zaslužuje i svojevrsni mini ciklus priča/poglavlja Neprijateljska porodica, Dvije djevojčice, Kroničar, Pekar i Kroničar II, u kojima je autorova sklonost nemilosrdnoj groteski dobila vrlo kvalitetan izričaj, s beskompromisnim pogledom na 'nas' i 'njih' u ratu, gdje 'nas' kao odmazda najviše zadovoljava ne smrt dokazanih zločinaca, nego smrt onih neupitno nevinih s druge strane.

Da je 117 priča/poglavlja „Rata“ prosijano kroz skrupuloznije sito, da se odstranilo sve ono očigledno odveć manjkavo, da se ostavilo ono najbolje i ono što ne pada ispod određene kvalitativne granice, mogla je to biti solidna knjiga od 150-ak stranica namjesto objavljenih 253. A još bolje bi bilo da se ostavilo samo ono najbolje i autora nagovorilo da niz potencijalno visokokvalitetnih priča prepravi, pokuša dovesti do ostvarenja njihovih potencijala. I generalno, da mu se sugerira da odustane od brzopoteznog izbacivanja u opticaj knjige za knjigom, nego da malo više vremena posveti radu na svakoj od njih.

Ovako, „Rat“ je ispao poluproizvod u kojem ima sastojaka što svjedoče nespornom talentu, ali većinski to nije knjiga dometa sukladnih autorovoj (visokoj) reputaciji. Taj problem Jergovića ne prati od jučer, no njegov ego i autoritet koji je uspostavio, po svemu sudeći, priječe ga da bolje sagleda stvari. A u razbistrivanju pogleda svakako mu ne pomažu kritičari adoranti koji se po defaultu klanjaju svemu što objavi, pa tako i aktualnoj knjizi.

Miljenko Jergović

Rat

• Fraktura 02/2024.
• 264 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533586915

Ovo nije knjiga o bilo kojem od brojnih ratova koje smo doživjeli. Ovo uopće nije knjiga o ratu. Ovo je knjiga o gradu pod opsadom i o ljudima pod opsadom. Unutarnjom i vanjskom. Svako poglavlje može se čitati kao zasebna priča, ali se svaka priča dovršava tek u cjelini 'Rata'. 'Rat' je poput sata i kalendara, knjiga precizne kronologije, zato ga valja čitati po redu, jer samo tako nađe se izlaz iz rata, izlaz iz grada pod opsadom.