Mirta Maslać : Pišem o isključivanju iz društva, i to iz pozicije isključene
Junak ili čudovište
Mirta Maslać spada u najnoviji (rođena 1993.) val takozvane Mlade književne republike i relativno je nedavno objavila roman „Junak ili čudovište“. Protagonistkinja romana, Mirta, završi u bolnici Vrapče, a ono što slijedi je sulud, na momente mučan, ali svejedno pitak roman o Mirtinom iskustvu u samoj bolnici. Tekst je protkan popkulturnim referencama i krasi ga iznimno brušen stil. O romanu, pisanju općenito, o feminizmu i socijalizmu i o studiju na Filozofskom fakultetu razgovarali smo u Limbu. Padala je kiša i trajao je doček repke.
Sven Popović: Kakav je osjećaj znajući da te čita Luka Bekavac? To jest da te čita i da će te nakon toga kritizirati.
Mirta Maslač: Nisam poznavala Luku Bekavca kao autora, poznavala sam ga kao profesora koji mi je predavao o Foucaultu, a nekako sam imala osjećaj da su ta predavanja povezana s temom mog romana. Bilo mi je drago da netko tko ima takvu količinu znanja misli da je to što ja radim dobro, ako on to kaže, a ne samo moji prijatelji, onda to nešto znači. Bio mi je jako poticajan njegov interes. Nakon pročitanih petnaest kartica rekao mi je: „ovo završava cliffhangerom, zanima me što je dalje bilo“, tako da sam zbog njega nastavila dalje pisati i svako malo mu slati novonastale dijelove koje je on svaki put ispočetka čitao.
Slušala si svaki semestar nešto kod njega?
Da. Izvrstan je predavač, nevjerojatno ugodan i vješt u deskripciji iizboru riječi pa su njegova predavanja o najzamršenijim teorijskim konceptima na visokoj estetskoj razini koja djeluje potpuno prirodno i spontano. Znanje koje posjeduje je stvarno impresivno. Jako mu je važno da ga studenti razumiju pa stalno traži dijalog, a kolegiji su mu uvijek popunjeni.
Koliko ti je studij na KMP značio za kreativni rast? Što ti je za osobno značio?
Što mi komparativna znači za kreativni rast? Luka Bekavac nas (studente) je jednom prilikom pitao mislimo li da je dobro da se osnuju škole kreativnog pisanja, to jest akademije za pisce kao što postoje za glazbenike i slikare. I on i mi složili smo se da se to ne može jer je normirajuće, promiče jednoumlje i stav da postoji netko to zna kako treba pisati pa će nam to onda i otkriti, a to je smiješno svima osim klasicistima. Nije me nitko učio pisati, s te neke kreativne strane mi je kroatistika bila važnija jer više volim jezik od književnosti.
Dosta sam vremena provela polirajući tekst, bila sam poprilično odgovorna s te strane. Važno mi je da znam opravdati svako glagolsko vrijeme, inverziju, sumnjiv sintaktički ustroj, tj. sve svoje jezične izbore. Književna teorija je, s druge strane, itekako utjecala na mene, naročito predavanja o psihoanalizi, autoreferencijalnosti i intertekstualnosti. Bilo mi je važno da naratološki brodolomim, da se na kraju romana sve razori i zatvori u sebe. Da radnja ne bude isključivo linearna. Svidjelo mi se, recimo, kako Jasna Jasna Žmak konstantno podriva svoj legitimitet koji ima kao pripovjedačica. Tako sam i ja konstantno htjela sebe uništiti.
Knjiga ima iznimno naglašenu autobiografsku crtu, zar ne? Kako odrediti koja je građa iz zbilje takoreći „dostojna fikcije“?
Nisam baš nešto maštovita i ne mogu izmisliti pričui držati je se. Ne znam, ako je neki događaj smiješan ili čudan, onda je dobar za roman, ili, kako ti kažeš, dostojan fikcije. Kad nanovo čitam rukopis, iznenadim se i ne mogu vjerovati da su se te stvari stvarno dogodile jer sam ih stvarno zaboravila. Išlo mi je na živce što toliko toga moram držati u sebi i pamtiti, zato sam pisala. Ako je na papiru, onda to mogu pospremiti u ladicu i to je to, samo da se toga riješim. Ljudi govore o terapeutskoj vrijednosti pisanja, meni nije intencionalno bilo terapeutski, jednostavno sam pisala da te stvari konačno mogu zaboraviti.
Dakle, nehotično je bila neka vrsta terapije?
Nehotično, da, zaboravljanje mi je omogućilo da, za promjenu, živim u sadašnjosti i pamtim ju.
Kako si počela pisati i zašto? Kako pišeš? Jesi li disciplinirana?
Nisam disciplinirana kad pišem, imam snage samo za dvije stranice, zato su poglavlja toliko kratka. To je moj maksimum, nakon toga sam iscrpljena. Pišem po noći, moram si pustiti određenu muziku. Pisanje za mene mora biti ritualno (romantičarski, jebiga) i svi uvjeti moraju biti zadovoljeni da bi mi se uopće dalo upasti u to. A rekla sam ti da sam pisala da se riješim svih tih stvari koje sam proživjela i da demistificiram sve što se tamo (u psihijatrijskoj ustanovi, op.a.) događa. Zapravo sam veći dio romana pisala rukom jer sam pisala u bolnici, a poslije i u busu, vlaku i drugim mjestima bez laptopa.
Misliš li da skidaš stigmu s tih stvari ako pišeš o njima?
Svakako, pa pišem o isključivanju iz društva, i to iz pozicije isključene, dakle s mjesta koje društvo koje stigmatizira ne može vidjeti jer je iza zida koji je izgradilo. Može samo nagađati, i to često potpuno promašeno. Zato su svjedoci iznutra važni i njihovi su iskazi moćni. Paradoksalno, društvo im baš i ne da pravo na govor ili im ne vjeruje upravo zbog toga što su na psihijatriji i tako u krug. Knjižnica Vrapče naručila je dvije moje knjige pa se i oni valjda malo slažu sa mnom.
Onda je tvoje pismo inherentno aktivistički nastrojeno.
Meni je drago da je. Posljednjih nekoliko godina sam all in za feminizam i politički sam osviještena. Ali nisam htjela to nasilno usaditi u roman, moralo je biti neposredno jer lik sa svojim godinama nije još bio dovoljno zreo da sve to izrazi direktno ili uopće dokraja razumije. No svatko tko čita moj roman moći će iščitati pitanja seksualne ili političke orijentacije i vidjeti kako lik razvija svijest o njima.
Nije me nitko učio pisati, s te neke kreativne strane mi je kroatistika bila važnija jer više volim jezik od književnosti.
Kako komentiraš mlađu književnu scenu u Hrvatskoj i regiji?
Ne pratim ju sustavno. Ono malo što vidim mi je većinom bezveze, mizogino ili jezično razočaravajuće i onda se pitam je li ovo zaista najbolje što trenutno imamo. Mogu ti reći koji su mi dragi autori. Obožavam Mašu Kolanović jer je inovativna, šaljiva, politična i dobro zna što radi. Njezina javna čitanja su pravi show. Tu je i Jasna Jasna Žmak kao moj uzor. „Moja ti“ je remek-djelo koje prvi put reprezentira lezbijsku ljubav kako ona to zaslužuje. Naravno, i Ivana Rogar sa svojim psihoanalitički intoniranim pričama. Naumila sam i pročitati romane Kristiana Novaka. U njega polažem velike nade. Što se pjesništva tiče volim Sašku Rojc, Asju Bakić i Branislava Oblučara. Pokrivaju najvažnije teme: seksualnost, mačke, socijalizam i feminizam.
Spremaš li nešto novo?
Imam dvije ideje. Pišem da si razjasnim stvari koje ne razumijem dobro, a sad želim pisati o seksualnosti i to rasvijetliti. Druga ideja je lezbijski erotski roman. Znaš onu knjigu Kerouaca i Burroughsa „A nilski konji su se skuhali u svojim bazenima“? Pišu paralelno poglavlja o tome kako je njihov prijatelj ubio svog ljubavnika. Svatko piše iz svog kuta i svatko pokrije dio. Nešto tako sam mislila sa svojom djevojkom raditi. Trenutno nema takvih knjiga, a meni trebaju. Mislim da nisam jedina.
Kakve ti je savjete dala Ivana Rogar, tvoja urednica?
Ivana mi je dala uvid u to kako funkcionira sve izvan književnosti, dakle ti silni natječaji i prijave. Nisam imala pojma ni o čemu. Što se tiče samog teksta nismo mnogo na njemu radile. Ona je imala neke lektorske primjedbe koje sam ja većinom odbijala pozivajući se na neka sumnjiva nepisana pravila ili me upozoravala na neke stalne pogreške, na stvari koje nisu bile konzistentne ili su bile nelogične. Bila mi je velika podrška i mnogo mi je značilo imati nekog tako dragog iza sebe.
Značaj popkulturnih referenci? Vrsta neposredne karakterizacije?
Njihova je funkcija neka vrsta neposredne karakterizacije. Ne znam doslovce nekoga karakterizirati, još manje opisati fizički izgled, pa se nekako nadam da će preko referenci ili primjera čitatelji shvatiti što sam mislila.Ono, kao, evo vam the Clash koji je meni ovdje samorazumljiv pa i vi to nekako probajte povezati i stvoriti sliku o liku.
Misliš da se nešto može reći o osobi ovisno o ukusu?
Meni bi bilo drago da se može, ali ne može se uvijek. Recimo, netko mi kaže da čita Jacka Kerouaca i mene zanima na koji ga način ta osoba čita. Ako joj je zabavno samo gledati kako se oni opijaju i drogiraju, onda mi je to dosadno. Bitnici imaju puno problema i kritička feministička čitanja su ovdje apsolutno nužna.
Zašto baš bitnici? Često ih spominješ u romanu. Većina ljudi koje ja znam smatra da je čitanje bitnika nekako passé.
U vrijeme pisanja romana bili su mi važni jer su u sličnim psihičkim stanjima kao moja protagonistkinja. Bilo mi je korisno vidjeti kako se oni bore protiv svih tih psihijatrijskih pizdarija, a isto tako mi je zanimljivo čitati kako se i oni definiraju preko pop kulture.
Možemo li tvoj roman „Junak ili čudovište“ čitati kao svojevrsni omaž „Letu iznad kukavičjeg gnijezda“?
Ja to nikako nisam imala na umu kad sam pisala. Mislim da je „Junak ili čudovište“ bliži „Staklenom zvonu“ (roman koji je napisala Sylvia Plath), ali njega sam tek kasnije pročitala. Žao mi je što mi tad nitko nije ukazao na njega jer onda ne bih morala ovo svoje napisati. Važno mi je što se tu radi o izmučenom ženskom tijelu koje očajnički želi pomoć, ali na to nitko ne reagira pa se svjesno postavlja pred gledatelje i guli kožu da im pokaže kakvi su oni opčinjeni voajeri koji je nimalo ne razumiju.
Misliš li da će pozivanje na književnu teoriju iživcirati čitatelja? Koja je funkcija spominjanja iste u tekstu.
Misliš da će smatrati da je tekst zbog toga hermetičan? Ima mnogo referenci, da, ali mislim da nije toliko težak. Ako je moja baka bez problema mogla čitati knjigu, onda zaista ne vidim o čemu je problem. Nije bitno da pohvataš sve reference da bi ti knjiga bila čitljiva ili dobra, ali ako to možeš, svakako će ti i doživljaj i tekst biti jači.
Voliš li zaista Silente?
Da, zaista volim Silente, ali više volim TúsNua. Silente volim zato što su mi tad (u Vrapču) bili važni i dali mi temeljnu dihotomiju oko koje sam razvila cijeli roman. Mislim da imaju dobre tekstove, ti ih hejtaj, to je okej. Ali kad pišem treba mi TúsNua.
Zašto danas pisati? Zašto studirati komparativnu književnost?
Ne znam, Sven, ne znam. Da dobiješ znanje, čitaš Freuda, radiš na sebi, zavoliš književnu teoriju i primjenjuješ ju i na druge stvari osim književnosti, naučiš kritički misliti i osposobiš se za svakodnevnu borbu u desničarskom društvu.
Junak ili čudovište
- Durieux 06/2018.
- 243 str., meki uvez
- ISBN 9789531884532
'Junak ili čudovište', prvi roman Mirte Maslać, ima izrazito autobiografski ton, no svako bi uže kategoriziranje isključilo cijeli niz njegovih posve raznorodnih elemenata. Riječ je o dnevniku jedne bolesti i rehabilitacije koji ujedno funkcionira kao knjiga o popularnoj kulturi i umjetnosti, o načinu kojim motivi i narativi književne avangarde, rocka i televizijskih serija oblikuju subjektivnost.