Mustansir Dalvi : Bombajski pjesnički krugovi pršte od energije
,,Jedan sam od rijetkih sretnika koji se nisu morali boriti da pronađu svoje mjesto u ovom gradu, pa tako nisam od onih koji Bombaj opisuju kao Mamona ili ga nazivaju ‘Mumbai, voljena moja kurvo’, kako je to učinio marathski pjesnik Namdeo Dhasal”, rekao mi je Mustansir Dalvi, urbani kolumnist, profesor arhitekture i nagrađivan indijski pjesnik na engleskom jeziku, u razgovoru povodom objavljivanja izbora iz suvremene indijske proze i poezije, Lotosi od neona: Indijski autori o gradovima i drugim ljubavima (Studio TiM & Indijski kulturni centar Zagreb, 2017.), koji smo suuredile Marijana Janjić i ja. ,,Previše sam insajder za tako nešto: iako živim na periferiji, radim u kucajućem srcu grada i njegova krv, dobra i loša, teče kroz mene,” dodao je.
Lotosi od neona
Potreba za prostorom pokreće ovu sada već dvadesetdvomilijunsku košnicu još od druge polovice sedamnaestoga stoljeća kada su Britanci od Portugalaca naslijedili sedam otoka na kojima se danas proteže Bombaj. Skupi i mukotrpni pothvati isušivanja i zatrpavanja, koji su se u nešto manjoj mjeri nastavili i u dvadesetom stoljeću, uspjeli su u konačnici preoteti zemlju moru i preoblikovati to područje u Urbs Prima in Indis, Prvi grad Indije. Njegova sadašnja divlja ekspanzija, u širinu i visinu, pokušaj je smještanja rijeka ljudi koji u njega neprestano naviru u potrazi za egzistencijom i snovima, od onih ekonomskih do onih bolivudskih. Improvizirani “gradovi” unutar grada, od cerade i najlona, niču i bivaju sravnjeni sa zemljom preko noći da bi sutradan opet izniknuli, ponekad samo nekoliko metara dalje, bilježi novinar i pisac Suketu Mehta. No, Bombaj posjeduje i neki svoj red i organizaciju pa nasumičnost i amorfnost nisu jedine karakteristike ni bombajskoga Dharavija, naprimjer, jednoga od najvećih slamova na svijetu.
Bombaj je svoju ulogu indijske metropole posebno dobro igrao u drugoj polovici prošloga stoljeća, pogotovo 60ih i 70ih godina. Putopisci, povjesničari (književnosti) i nostalgičari govore o kozmopolitskom, multikulturalnom, boemskom i umjetničkom ozračju koje je tada ondje vladalo. U anglofonoj je indijskoj poeziji to razdoblje obilježeno aktivnim dijalogom s tekovinama u ostatku svijeta, osobito na Zapadu, ali i uranjanjem u vlastite tradicije, preispisivanje mainstreama ili povezivanje s povijesno radikalnim odmacima od njega. Na svome proputovanju Indijom, 1962. Ginsberg čita u Bombaju. Kultni bombajski pjesnik Arun Kolatkar prevodi ga na marathski. Pjesnici Adil Jussawalla, Arun Krisha Mehrotra, Gieve Patel i Arun Kolatkar 1976. osnivaju nezavisnu izdavačku kuću Clearing House te objavljuju vlastite zbirke, danas kanonska djela, za koje Kolatkar dizajnira naslovnice.
Ovakav karakteristično bombajski trud oko poezije i pjesnika nasljeduje i nezavisna izdavačka kuća Poetrywala u čijoj nakladi 2013. izlazi i Dalvijeva prva pjesnička zbirka, Brouhahas of Cocks (Galama pijetlova). Ponešto od njezinih stihova Dalvi pak posvećuje upravo svojoj povremenoj muzi i stalnom utočištu koje ne prestaje zvati Bombaj iako je grad 1995. službeno preimenovan u Mumbai. I baš kao Bombaj, Dalvi na tim stranicama pokazuje vještinu beskrajne improvizacije i iznimnu vitalnost mašte, sposobnost da zapanjuje i zaprepašćuje u isti mah bilo da spominje gradske vlakove ili Gondvanu, Isusa ili Elvisa, nangke ili knjige. Slijede ulomci iz našeg razgovora:
Bombajski su vlakovi njegov ključni slobodni prostor, uvijek dostupna gozba na kotačima.
Je li Bombaj vaš daimon kreativnosti, vaša muza?
Bombaj je muza mom drugom životu, onom profesora arhitekture i urbanog kritičara. Tema je redovitih kolumni koje pišem. Kao pjesnik pisao sam o gradu – ,,eksploGRAD“ je jedna od tih pjesama, ali previše letim s cvijeta na cvijeta, kao kolibrić, da bih se ograničio na jednu muzu. No, grad se vrtloži i mijenja. Starija i dublja sjećanja brišu se dok ovo pišem i uopće ne sumnjam da će se daimon poezije opet probuditi, kako si to lijepo rekla.
Bombajski su vlakovi nezaboravno iskustvo i metafora neprestane borbe za prostor u tom gradu. Možete li reći nešto o tome i kako se osjećaj osobnoga prostora i privatnosti konstruira u gradu koji preplavljuje u svakom pogledu?
Bombajski su vlakovi njegov ključni slobodni prostor, uvijek dostupna gozba na kotačima, ako hoćete. Ovaj grad ima najmanju količinu slobodnoga prostora na svijetu, stoga su naši pločnici, u nedostatku urbanih trgova, preuzeli tu funkciju, baš kao i vlakovi. Od svih gradova u kojima sam bio Napulj je u mnogočemu najsličniji Bombaju – i ondje je ulična kultura izravno navezana na slobodne prostore. Zamislite vlak u kojemu možete jesti, spavati, čitati, zabavljati se, cjenkati se, kupovati, ili čak sjeckati povrće.
Da, vlakovi nabujali od putnika sjajna su metafora za nedostatak prostora u Bombaju jer, vrlo doslovno, grad zaista preplavljuje. No, ne mislim da se radi o borbi na život ili smrt. Svakodnevno putujem tri sata lokalnim vlakovima i mogu reći da su među najsigurnijim mjestima u gradu, čak i u najcrnje doba noći. Osobni se prostor neprestano iznova konstruira. U ograničenom prostoru kupea, u ekstremnoj fizičkoj blizini sa strancima, ljudi se socijaliziraju, povjeravaju, drže za sebe ili druže, promatraju i bivaju promatrani.
Koje vam je najdraže mjesto za odmor, bijeg od grada, ako vam je takav bijeg uopće potreban? Možete li zamisliti da živite negdje drugdje?
Moj mi je dom sasvim dovoljno dobro utočište, osobito tijekom vikenda. Nemam potrebu bježati od grada, jer mi nikada ne dojadi dovoljno da bi mi trebala promjena. Ipak, volim putovati i ponekad zamišljam kako bi bilo živjeti u nekom gradu čiji su urbana kultura i diskurs potpuno različiti od onih Bombaja – možda Granada ili Amsterdam, ali Bombaj je i dalje dom.
Kako provodite bombajske nedjelje? Držite li se nekih posebnih rituala, rutina?
Mirujem. Lijepo se ponašam.
Noviji pjesnički krugovi podupiru stare, dobro uhodane, a imamo i priliku čuti mnoge nove glasove.
Koliko su aktivna i redovita gradska čitanja poezije, radionice, pjesnički krugovi? Na koji način oblikuju rad sudionika?
Otprilike zadnjih pet godina bombajski pjesnički krugovi pršte od energije. Vjerojatno je više pjesničkih zbirki objavljeno u Bombaju ili iz Bombaja unatrag nekoliko godina nego desetljećima prije. Većinom su za to zaslužni nezavisni izdavači. Izlazi i nekoliko književnih časopisa i više-manje to je rabota iz čiste ljubavi.
Noviji pjesnički krugovi podupiru stare, dobro uhodane, a imamo i priliku čuti mnoge nove glasove. Pjesnikinje i pjesnici kao Anjali Purohit i Peter Griffin organiziraju i čitanja dvaput mjesečno, Cappucino i Caferati, na kojima afirmirani i novi glasovi dobivaju priliku predstaviti i usavršiti svoje tekstove. Čitanja su općenito poprilično redovita, kao i open mic večeri i promocije knjiga. Bez obzira na velike udaljenosti koje pjesnici u gradu moraju prelaziti da bi došli do raznih takvih prostora, oni su, čini se, vrlo kolegijalni pa vole slušati i čitati jedni druge. Puno je povezivanja i zajedničkih pothvata, a veseli nas i upoznavati čitatelje. Pjesnička događanja dio su i godišnjih umjetničkih festivala poput Kala Ghode u veljači.
Koji su, po vama, trenutno najbolji nezavisni izdavači anglofone poezije u Indiji i njihove uobičajene naklade? Što mogu očekivati od tržišta?
Najbolji nezavisni izdavač poezije u Indiji bombajski je Poetrywala, to jest predani Smruti i Hemant Divate. Hemant Divate jedan je od najprogresivnijih i najradikalnijih pjesnika na marathskom jeziku, a kuća Poetrywala nezavisno je objavila i distribuirala gotovo stotinu naslova, uključujući, osim anglofonih, marathskih i hindskih pjesnika, i pjesnike na španjolskom, gaelskom, francuskom, hebrejskom i arapskom. Značajni anglofoni pjesnici i pjesnikinje poput K. Satchidanandana, Dilipa Chitrea i Eunice de Souze također su zastupljeni u njihovom katalogu. Čast mi je da su objavili i moju prvu knjiga pjesama na engleskom, Brouhahas of cocks (Galama pijetlova).
Poetrywaline su naklade male, ali se često mora raditi reizdanje jer se sve rasproda. Tako knjige ostaju svježe i ne leže na skladištu. S obzirom na to koliko se poezija inače prodaje, ove se knjige dobro prodaju. U posljednjih je nekoliko godina u Indiji porastao interes i potražnja za knjigama poezije, čitanjima i pjesničkim događanjima. Osim Poetrywale, tu su i drugi kvalitetni nezavisni izdavači koji, između ostaloga, objavljuju i anglofonu poeziju: Tara, Kali, Tulika i Zubaan.
Kao grad, Bombaj nedvojbeno i dalje igra vrlo bitnu ulogu u promoviranju anglofone poezije u svim njezinim aspektima. Neki od trenutno najzanimljivijih indijskih pjesnika i pjesnikinja koji pišu i objavljuju na engleskome jeziku upravo su iz Bombaja: Ranjit Hoskote, Arundhathi Subramaniam, Jerry Pinto, Sampurna Chattarji i ostali. Bombaj je i grad pjesničkoga nasljeđa, odnosno ranije generacija pjesnika koji su s djelovanjem započeli 50-ih i 60-ih godina, poput Nissima Ezekiela, Doma Moraesa, Aruna Kolatkara, Dilipa Chitrea, Eunice de Souze i Adila Jussawalle, koji još uvijek piše i objavljuje.
Arhitekt u meni utječe na jezik kojim se služim; taj jezik obiluje riječima koje za mene imaju specifične konotacije.
U pjesmi „Džamija petkom u Novom Bombaju“ kažete, „Ni pipe ni struje. Ni/ Potvrde o završetku radova –/ stara džamija u novom gradu,/ njezin nedovršen okvir zadržava/ semantičko značenje.“ U svojem se stručnom radu bavite i proučavanjem bombajskih zgrada kao tekstova. Kako ta činjenica utječe na vašu poeziju? Možemo li ovdje govoriti o nekoj posebnoj pjesničkoj arhitekturi?
Obrazovanje arhitekta u Indiji ukorijenjeno je u tehničkim detaljima: nema, dakle, baš puno veze s književnošću. Svi smo mi rezultat onoga što čitamo. Arhitekt u meni utječe na jezik kojim se služim; taj jezik obiluje riječima koje za mene imaju specifične konotacije. Vodoriga, zabat ili svodna rebra imaju za mene i vizualno i lokacijsko značenje kad ih koristim u pjesmi.
Sve su zgrade za mene tekstovi koji vrve semantičkim značenjima. Govore o vremenu u kojemu su izgrađene te izranjaju iz specifičnih sociopolitičkih i kulturalnih događaja. Bombajska je arhitektura bila posebica bogata u tom smislu, a seže iz vremena prije kolonijalne vlasti, zrcaleći narječje podneblja te značajke urbanih stilova kao što su neoklasicizam, neogoticizam, indosaracenski stil, edvardijanski barok, art-deco, modernizam i postmodernizam. Sve su te građevine palimpsesti poluotoka koji čini Bombaj. O tim su zgradama, s vremena na vrijeme, pisani panegirici a ne samo pjesme. Ugnijezdile su se u moje misli, da, ali ne utječu na moje pjesme kao struktura, arhitektura.
U svojoj knjizi Maximum City: Bombay Lost and Found (Maksimalan grad: Bombaj izgubljen i nađen), pisac i novinar Suketu Mehta Bombaj naziva ,,urbanom katastrofom“. Biste li se složili? Je li Bombaj baš to, ili se, na mnoge načine, radi i o uređenom organizmu? Kakva mu je budućnost?
Takve zloslutne izjave tipične su za one koji ne žive u Bombaju. Možda se izvana, odozgo – kad slijećete u Bombaj, naprimjer, sve i čini apokaliptično, ali to su gluposti.
Mnogo sam puta Bombaj nazvao,,prljavim gradom“, ali to smatram komplimentom, jer Bombaj u svojoj izvanjskoj zbrci zapravo sadrži takvo bogato mnoštvo, obuhvaća sve, upija kao spužva i daje šansu svakome. Mislim da je takvo što moguće samo u neustrojenome gradu, ispresijecanome nevidljivim mrežama svakodnevnice. Takav prljav grad funkcionira i, unatoč svim svojim problemima, ustvari je daleko od kolapsa. Jedina održiva budućnost Bombaja u njegovoj je složenosti – ne bismo ga trebali pokušati pojednostaviti. Globalizacijska je vizija Bombaja fašistička i hipersanitizirana, ali Bombaj može pronaći svoj put. Pretpostavljam da i hoće.
Mustansir Dalvi:
Džamija petkom u Novom Bombaju
Koljena nevoljnih vjernika
umrljana jutarnjim novinama.
Ružičaste, stranice Economic Timesa
molitveni su tepisi, globalni burzovni indeksi
usmjereni ka Zapadu.
Pola prakse namijenjene
onima koji se odrekoše lihvarenja,
Ovlašteni računovođa
uvaljuje dužnosti
novajliji pa žuri
s bocom mineralne vode
za svoja obredna pranja.
Ni pipe ni struje. Ni
Potvrde o završetku radova –
stara džamija u novom gradu,
njezin nedovršen okvir zadržava
semantičko značenje.
Pisac PS3 igrica
sa srcolikom kozjom bradicom,
faca u svom čoporu
autsorsanih,
ima odobrenje imama
izvježbanog u semiotici
opreznog pogleda,
usputne primjedbe, ha ha,
koji poznaje prekomjerno poštovanje
što graniči sa strepnjom.
Imamu je plaćeni posao na prvom mjestu.
Ali jednom tjedno, na svačije
nezadovoljstvo, on raspušta
magistarski sat književnosti
s dozom hitnosti – da ne zakasni
na molitvu.
Na zalasku dana, sms-om poziva
na dobar rad i čeka
da se okupi njegov refrenski džemat.
U Novom Bombaju sunce ne zalazi već blijedi.
Imam, doktorirao na Dylanu Thomasu,
moli, moli protiv smrti svjetla.
- s engleskoga prevela Lora Tomaš
Lotosi od neona : Indijski autori o gradovima i drugim ljubavima
- Studio TiM, Udruga Lotos 07/2017.
- 382 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789537780661
Knjiga 'Lotosi od neona, indijski autori o gradovima i drugim ljubavima' svojevrsna je antologija suvremene indijske proze i poezije, koju su uredile te uvelike prevele Lora Tomaš i Marijana Janjić. U ovom su izboru zastupljene suvremene indijske autorice i autori koji pišu na engleskom ili hindskom jeziku. Knjiga je, osim jezično, i rodno ujednačena – cilj je bio predstaviti podjednak broj anglofonih i hindofonih autorica i autora.