Nada Mihelčić : Kroz život treba prolaziti poput djece koja šetaju Velesajmom
IN MEMORIAM (1946-2015)
Zeleni pas
Pričice i pjesmice iz daleke Afrike
Pustolovine Arna i Ðiđija
Napokon brucošica
Nada Mihelčić, književnica je i prevoditeljica, čiji je najnoviji roman "Zeleni pas" (Naklada Lukom, 2009.) u 2010. godini osvojio čak četiri prestižne književne nagrade: "Grigor Vitez", "Anto Gardaš", "Mato Lovrak" i "Mali princ". To je i bio povod da s autoricom porazgovaramo o pisanju, nagradama, čitateljima...
Ana Ðokić : Kako se, kao autorica romana "Zeleni pas" osjećate kada čujete kako je to roman koji tematizira problem droge? Zadovoljava li Vas takva definicija Vaše knjige?
Nada Mihelčić: Uglavnom da, mada je u žiži obitelj ovisnika.
Nakon toliko napisanih romana na temu droge, počevši od kultne knjige "Mi djeca s kolodvora Zoo", pa sve do "Zakona ulice" Igora Petrića, "Sobe za razbijanje" Tomislava Zajeca ili "Kad pobijedi ljubav", Maje Brajko Livaković. Kako to da ste se odlučili upravo za tu, rekla bih, već prilično "obrađenu" temu?
Vjerujte da ni ovih nekoliko naslova koje ste naveli (a ni stotinjak drugih) neće tu temu svrstat među istrošene. Po mojem mišljenju droga će se ovdje tek pojaviti kao velika tema, kad probije okvire pojedinačnog ekscesnog ponašanja i postane jedna od zastrašujućih refleksija bolesnog društva kojeg upravo stvaramo. Jednako tako mislim kako nema smisla govoriti o otrcanosti tema. Kada bolje pogledamo povijest književnosti (ili bilo koje grane umjetnosti) očito je kako se sve temelji na obradi tek nekolicine tema. Nije problem u temi, nego u autoru.
Ako imate vlastiti rakurs gledanja i na njemu temeljene stavove, onda će vaša knjiga biti prihvaćena kao novost i osvježenje. Ako pak ukoričite 200-300 stranica kompilacija, tuđih i ne uvijek dobro shvaćenih ali često prežvakavanih stavova, ili ako pokušavate pojačati produkciju recikliranjem nekih svojih ranijih stavova koji su nekad prije bili dobro prihvaćeni, onda se može govoriti o istrošenosti autora, a ne teme.
Budući da se Vi, i u Vašem prvijencu, romanu "Bilješke jedne gimnazijalke" i sada u "Zelenom psu" obraćate i mladom čitatelju, mislite li da knjige mogu utjecati na živote svojih čitatelja?
Kada to ne bih vjerovala okanila bih se pisanja ili bih sve napisano ostavila u intimi nekog privatnog dnevnika. Naravno, postoji vrlo malen broj onih sjajnih knjiga za koje znamo da su izravno utjecale na naše živote. Ali sve, baš sve što pročitamo taloži se u nama i koristi nam, čak i onda kad više nemamo pojma koja misao je iz koje knjige, jer takvim taloženjem nastala amorfna masa tvori niti jednog gustog iskustvenog filtra kroz kojeg primamo sve nove informacije, pa tako posredno utječu i na kristaliziranje naših stavova.
Ono što je mene posebno fasciniralo u "Zelenom psu" jest Vaš prikaz obitelji. Zapravo bih rekla da je Obitelj glavni junak Vašega romana, kojeg opisujete s puno ljubavi, ali bez imalo pardona. Dakle, sa svim vrlinama i manama.
Točno. A kako sam željela pokazati snažan utjecaj i na one iz neposredne blizine ovisnika, prikaz obitelji je postao neizbježan i postupno uzimao primat. Iskoristila sam je i kao sjajno sredstvo kojim mladom čitatelju pokazujem kako se zlo ne događa samo u onim obiteljima koje su već žigosane kao disfunkcionalne. Nastojala sam da zavoli članove ovisničine obitelji i s njima prolazi njihova osobna stradanja. Nadam se da će na taj način dijete, pročitavši knjigu, shvatiti kako droga ne uništava samo život ovisnika i kako se zlo koje ovisnik nanosi drugima ne može opravdati, pa će to onda u sebi trajno sačuvati kao svoj vlastiti stav, a ne nešto što mu je izvana nametnuto.
Budući da idete na književna gostovanja, jeste li primijetili ima li razlike u pristupu Vašoj knjizi u manjim i većim sredinama?
Nisam uočila postojanje bitnih razlika. Možda je to zato što su to najčešće bili razgovori s polaznicima sedmih i osmih razreda čiji relativno malen svijet je još uvijek ograničen na druženja s desetak prijatelja i na ona potajna pogledavanja, bez obzira na to ima li u mjestu u kojem žive jedna banka ili pedeset, pet kazališta ili niti jedno i bez obzira na omjer nebodera i skromnih prizemnih kućeraka. Jednako tako je toj djeci važniji njihov osobni bicikl nego broj vlakova i autobusa koji njihovim mjestom svakodnevno prolaze ili ne prolaze. Jedino je televizija sveprisutna, a kao posljedica je posvuda nevjerojatna uniformnost u oblačenju, ambicijama i ponašanju, a to me uvijek iznova deprimira.
Ako se vaše pitanje odnosi isključivo na temu knjige i pomisao kako trgovina drogom zaobilazi manje sredine, onda mogu samo reći kako bih bila sretna kada bih mogla dijeliti tako optimistične misli i radovati se kako je knjiga, kao malen doprinos prevenciji došla na vrijeme.
Četiri književne nagrade u roku od samo tri mjeseca... to je zbilja velika pohvala svakom piscu. Ima li nekih ponuda od strane nakladnika za nove projekte?
Ne. Raskinula sam suradnju s dosadašnjim nakladnikom, a ni pisci za djecu nisu baš neka kategorija oko koje bi se nakladnici otimali. Ali to me ne brine, ionako sam ja ta koja mora smisliti što dalje, pa ako se sjetim nečeg pametnog netko će to sigurno prihvatiti.
Neki bi rekli kako je "Zeleni pas" knjiga za mlade, pa bi je i prepustili tinejdžerima. Što mislite o toj podjeli knjiga za odrasle i za djecu i mlade?
Mislim da me sad pitate o onom poznatom prijeporu oko toga je li opravdana podjela književnosti na onu za odrasle i za djecu, ili postoji samo dobra književnost i ona koja to nije. Ja sam vrlo, vrlo glasan zagovornik teze po kojoj se pisanje za djecu bitno razlikuje od pisanja za odrasle. Naime, ukoliko se želite latiti ikakvog pisanja, prije nego zapišete prvu rečenicu morate u glavi raščistiti barem dvije stvari: što želite reći i kome ste to govorenje namijenili. To će vas odmah ograničiti jasnim spoznajama o tome kamo ne možete smjestiti radnju i kakvim jezikom se ne možete služiti.
Teško da bi itko pri zdravoj pameti pokušao radnju knjige namijenjene djeci smjestiti u prostorije statističkog zavoda, u ured krematorija, u frankfurtsku burzu, rafineriju nafte, bordel ili bilo koji drugi prostor gdje je djelatnost koja se tamo obavlja djeci gotovo posve nepoznata. Jednako tako im morate prilagoditi jezik i stil, pa se već na početku oprostiti od svoje zadivljujuće sposobnosti da jednu za drugom nižete rečenice od kojih se svaka proteže kroz najmanje pet redaka, jer bi se dijete već nakon nekoliko takvih rečenica izgubilo i odbacilo štivo.
Jednako ćete traljavo obaviti posao ako silite dijete da čitajući stalno ima uza se rječnik stranih riječi i to samo zato što ste odlučni proširiti im horizonte. Tvrdim da je upravo suprotno: ako im želite pružiti nove spoznaje morate to činiti jezikom u kojem se oni odlično snalaze, a svoje jezične bravure ostaviti za one dijelove teksta u kojima se djeca odlično snalaze.
Razlika između literature za djecu i one za odrasle vidi se i iz perspektive samog čitatelja: mi odrasli se uvijek možemo s užitkom latiti ponovnog čitanja "Malog princa", "Ježeve kućice" ili knjige "Pale sam na svijetu",dočim dijete staro deset godina ne može čitati npr. "Braću Karamazove", "Mučninu", "Majstora i Margaritu", "Proces", itd... jer dijete još ne zna ništa o onoj hipokriziji riječi, o višeznačnosti pojmova na kojima se u knjigama za odrasle može temeljiti cijeli zaplet, a da o slojevitosti ljudske duše i ponašanja da i ne govorimo.
Ako je istina da mladi sve manje čitaju, nije li u tome tragedija pisaca koji pišu upravo za njih? Čemu pisati za one koji ne čitaju?
Ne bismo smjeli podcijeniti mladog čitatelja. Djeca su po svojoj prirodi radoznala i prihvatit će svaki medij koji im ponudi odgovore na njihova pitanja. Radi se o tome da se mi prilagodimo njihovim potrebama i mogućnostima, a ne da mislimo kako se ona moraju prilagođavati našoj taštini. Dobro napisana knjiga uvijek će pronaći svoj put do djeteta.
U obje Vaše knjige, glavne junakinje su tinejdžerice koje o svijetu oko sebe govore iz prvog lica. Jesu li to glasovi Vas kao tinejdžerice?
Ne.
Što mislite, jesu li tinejdžeri pametniji od odraslih? Otvoreniji? Kritičniji? Ili samo, naivniji?
Nisu ni pametniji niti kritičniji, jer to već po svojoj definiciji ne mogu biti. Samo su naivniji i zato otvoreniji.
Kakvi ste Vi bili kao tinejdžerica?
Bila sam teška ko crna zemlja: neumjerena i neodmjerena, sklona izlaganju svakoj pogibelji (bavila sam se alpinizmom, a s mamom nisam danima razgovarala jer mi nije dopustila skakati s padobranom), bila sam istovremeno i dobrodušna i čvrsto uvjerena u Nadacentričnu ustrojenost svemira i kako je čovječanstvo upravo mene čekalo da napokon postavim sve stvari na svoje mjesto... Mislim da sam bila u stanju za ciglih pet minuta izluditi i najsmirenijeg budističkog svećenika.
Mislite li da se generacije tinejdžera mijenjaju?
Ne, ne mislim da ima bitnih promjena. Tinejdžerske godine su vrlo težak period života, kada se u nizu potresa ruše svi idoli. To počinje shvaćanjem da moja mama možda ipak nije najljepša, moj tata nije najjači, a učiteljica nije najpametnija i nastavlja se kroz sve segmente, burno, nenajavljeno, često nam ne ostavljajući niti jednu čvrstu točku za koju bismo se mogli uhvatiti. Svi prolazimo te iste muke, stoljećima. Razlikuju se samo sredstva koja tinejdžerima stoje na raspolaganju, no od toga im je malo koristi.
Kada shvatiš kako se ljudi razlikuju samo po tome lažu li vješto ili nevješto, dobronamjerno ili iz koristoljublja, ali svi lažu i kad znaš da ti najbolja prijateljica večeras šeta nekom obalom držeći za ruku dečka za kojeg si joj mjesecima govorila koliko ti se sviđa, onda ti je prilično svejedno hoćeš li poput male kromanjonke žalosno zuriti u neko stablo ili u kompjutersku igricu.
U kom segmentu, po Vama, čovjek treba odrasti, a gdje ipak treba ostati tinejdžer?
Mislim da vam je ovo "treba" pomalo nespretan odabir riječi, jer malo je toga što tu možemo svjesno učiniti. Čovjek to "dijete u sebi" ili ima ili nema. Možda bi nam ga bilo malo lakše otkriti kada ne bismo vlastiti život uzimali tako smrtno ozbiljno. Mislim da golema većina ljudi potrati svoje živote planirajući kako će i što će raditi pa će kao nagradu dobiti ugled i gomile novca i napokon se bezbrižno zezati do smrti...
To vam je kao u pokeru: onaj tko je grčevito opsjednut mišlju kako mora pokupiti golem novac, nikada ga ne pobere. Trebali bismo kroz život prolaziti poput djece koja šetaju Velesajmom, zadivljeni šarenilom štandova i sretni zbog svakog reklamnog materijala kojeg nam daruju.
Zašto još uvijek nitko od pisaca ne piše o nasilju među mladima u metropoli, o opasnostima koje vrebaju tinejdžera koji samo želi izići vikendom u grad na piće, o mogućnosti da se kući neće vratiti živ samo zato što ima dugu kosu ili krivu boju žniranaca na martensicama. Je li taj vid nasilja novost i piscima pa zbog toga još nisu spremni obračunati se s takvom temom?
Naravno da ne mogu odgovoriti u ime svih pisaca, ali rado ću vam reći zašto ja o tome nisam pisala, niti ću o tome pisati. Jer to uopće nije tema. Pisati knjigu o nekom dragom djetetu kojeg je gomila ne tako drage djece pretukla iz nekog posve banalnog razloga bila bi glupost, prazno lupetanje i ostajanje na pukoj ilustraciji posljedica nečega čiji je uzrok negdje drugdje.
Objasnit ću. Kad pročitam takvu vijest, uvijek se pitam o naizgled bizarnim detaljima kao npr. otkud tim kretenima pomisao da to izvedu bejzbolskim palicama, a ne nekom toljagom koje se mogu besplatno domoći u svakom šumarku a jednako je učinkovita? Pa se pitam jesu li to isti oni koji "obojene" nogometaše gađaju bananama. Otkud im to? Prvi kontakt uživo kojeg su moji dragi Hrvati imali s ne-bijelcima bio je negdje šezdesetih godina dvadesetog stoljeća kada su ovi došli ovamo studirati, dakle postati akademski građani kakvih mi nemamo ni bijednih 10%, ili su došli kao ugledni trgovački predstavnici, ili kao članovi svojih veleposlanstava, dakle svi redom ljudi vrijedni uobičajenog međuljudskog poštovanja.
U našoj povijesti ne postoji period kada su crnci ovdje bili roblje i bahato tretirani kao stoka ili roba. Ali u našoj povijesti postoji dug period kada smo mi bili robovi u mletačkim galijama i kada smo mukotrpno stoljećima napredovali do ubogih Balkanaca čiji je najveći uspjeh bio kad su mogli birati između dva ili više gospodara.
Pa otkud nam onda sve ovo ludilo? Točno je da tamnoputi nogometaši koji nam sada dolaze nisu doktori znanosti, ali svi znamo prosjek opće kulture naših nogometaša, pa ne smijemo biti previše zahtjevni. Osim toga, ti momci su se odazvali našem pozivu jer vjerujemo kako će nam pomoći u igri, a zvane goste treba poštovati. Svatko od tih tamnoputih igrača je stostruko bolji nogometaš od onog idiota s tribine koji ga je gađao bananom. Zašto netko meritoran ne kaže idiotima da su majmuni zapravo oni koji bacaju banane?
Gdje tu meni kao piscu leži prava tema? Trebam li možda otići roditeljima "nestašnih" skinhedsa pa s njima porazgovarati? Odbijam! Možda bih morala slušati kako nisu imali pojma da obrijana glava nije samo tip frizure koja se njegovom sineku sviđa pa su mislili neka ga, nek dijete uživa. Ili bi me možda ti roditelji dočekali odjeveni u majice na kojima piše HVALA BOGU ŠTO SAM HRVAT ili je ispisano samo osamljeno ali impozantno slovo U, pa bih na licu mjesta povraćala dok bi mi oni objašnjavali kako je mali bio u pravu što je pretukao nekog mlakonju koji je možda čak i peder...
Ili bih u potrazi za pravom temom trebala otići sve do samog izvorišta, recimo u Sabor gdje je jednom "čuvar pečata" održao podulju tiradu o tome kako i zašto je Hrvatima nesnosan suživot s primitivnim Bošnjacima, a nitko se nije potrudio ustati i reći mu neka ušuti. I gdje je anketa o stavu prema homoseksualcima prošla onako kako je prošla, kada su npr. svi jednako nijemo slušali zastupnika koji je doduše bezobrazno lagao o svojem magisteriju, ali je ovom prilikom zahvalio Bogu što nitko u njegovoj obitelji nije peder. Nadam se da uviđate kako je problem golem i kao tema sigurno vrlo, vrlo aktualan, ali u skladu s ranijim objašnjenjima nikako nije tema za pisca koji piše za djecu.
Gospođo Mihelčić, puno Vam hvala na razgovoru.
Nada Mihelčić voli:
1. More, posebno zimi, kad jugo poludi, a nebo je samo koji metar iznad vode.
2. Šetati šumom i brati gljive, koje ću kasnije kuhati na sto načina
3. Igrati kompjuterske igrice, bridž, šah i sve igre poput monopolyja
4. Probdjeti noći uz tihu jazz glazbu, pišući pjesme ili čavrljajući s prijateljima koji
točno znaju koliko toga ne znaju.
5. Igrati se sa svojim psom Dragicom i prepirati se s njom oko toga kako mačke ipak
nisu toliki idioti kako to ona tvrdi...
Nada Mihelčić ne voli:
1. Glupane koji nemaju ni približnu predodžbu o tome kolike su neznalice, a žele
upravljati svemirom.
2. Orhideje i leptire, posebno one noćne
3. Ne volim jesti za istim stolom s ljudima koje ne volim
4. Ne volim lažljivce i gramzljivce, a ni školovane novinare koji se zbog osobne
koristi ipak raspišu npr. o tome kako je neku budaletinu neka seljačina izbacila
iz stana prije nego je ova stigla spakirati donje rublje, pa onda iz toga naprave
priču koja bi cijelu naciju trebala podići na noge
5. Ljude koji su u stanju gaziti i mučiti sve one za koje procijene da su slabiji od njih.