Nebojša Lujanović : Godina svinje

Nebojša Lujanović (1981) trenutno je jedan od značajnijih predstavnika nekakvog novog splitskog književnog kruga. Premda rođenjem iz Novog Travnika, po godinama studija iz Zagreba, Split je njegovo trenutno mjesto boravka i koliko se može vidjeti tamo vrlo aktivno sudjeluje u oživljavanju ili barem održavanju na životu književne scene.

Lujanović je debitirao romanom "Stakleno oko" kojeg je, zbog male naklade i nakladnike, rijetko tko vidio i pročitao, a o njegovom pripovjednom talentu počelo se govoriti nakon zbirke priča "S pogrebnom povorkom nizbrdo", koja je doživjela solidnu recepciju, ali i autora olako smjestila u ladicu proze koju obilježava tradicija (i suvremenost) bosanskohercegovačkog pripovijedanja. Očito vraćajući dug zavičaju, dio je priča smjestio u Bosnu i sugestivno oslikavao specifičan mentalitet i atmosferu. U tim je pričama dolazio do izražaja autorov interes za prikazivanje tzv. malih ljudi, onih koji propadaju u stupicama slučajnosti i sudbine i bitno su obilježeni vlastitim identitetom.

U svome novom romanu "Godina svinje" Lujanović u tematskom smislu čini vrlo očiti rez, pozabavivši se temom o kojoj se u našoj književnosti malo ili nikako pisalo, a ima se dakako puno toga za reći. Njegov je roman zapravo žestok, eksplicitan i u literarnom smislu vrlo uvjerljiv odgovor na jednu od floskula s kojom su nas bombardirali u predizborna, ali i neizborna vremena. Hrvatska - društvo znanja, sjećate se, to je slogan nad kojim ste se u najboljem smislu mogli dobro nasmijati.

Lujanovićevim likovima do smijeha ipak nije; dvojica od trojice mogu se pohvaliti fakultetskom diplomom, jedan od njih (u čijem liku pronalazimo i podosta osobnih ili ako hoćete autobiografskih iskustava samog autora) čak sa dvije, no to im u tom i takvom "društvu znanja" otvara samo ona vrata iza kojih ih čeka odbijenica za posao u struci. Stoga im preostaje raditi po garderobama diskoklubova, čistiti snijeg, baviti se građevinskim poslovima, a očaj i beznađe otapati u alkoholu i približavati se opasnoj crti na kojoj kriminal postaje jedinim mogućim oblikom preživljavanja. Treći od njih ionako je tu crtu već odavno prešao, ne pokušavši ništa napraviti od svoga života, ali pitanje je tko je bio mudriji jer su se na koncu našli na istoj točki.

"Godina svinje" odmotava godinu dana u životu trojice prijatelja i njima pridružuje sporedne likove koje mahom prate slične sudbine, pa se kao jedan od izlaza (ukoliko ne zaglavite u Remetincu, Vrapču ili Savi) iskazuje odlazak, bijeg što dalje od licemjernog „društva znanja" u kojem i dalje dominiraju sitni kriminalci, prevaranti, nasilnici, korumpirani službenici i represivni policijski sustav. No, većina ipak biva pretvorena u luzere jer im nije data šansa koju su itekako bili spremni iskoristiti. Stoga u ovome romanu nema happy enda, a svaki se aktivizam pretvara samo u sumorni i sivi fade out, za sve njegove likove.

Lujanovićev je roman autentična i žestoka proza iz koje se čita opako bolna kritika društva, no njegov je veliki plus u tome što to ne čini direktno i eksplicitno, već prepušta svojim likovima da sami o njoj svjedoče, iskustvom vlastite kože. Vrlo pismen na svim razinama, jezično i stilski uvjerljiv, Lujanović zna kako graditi prozu s jasnom socijalnom motivacijom, a pri tome ne upasti u zamke dociranja, ali stvoriti nedvoznačan kontekst zbog čega je netko tko želi uspjeti na normalan način obična naivčina.

Zemlja u kojoj „malter miješa čovjek s dva faksa", a ministar ostaje „bez obraza" ne samo na krivo polijepljenim promidžbenim plakatima, nije nikakva metafora. Lujanović je, naime, vrlo precizno i točno napisao uvjerljiv i realistički roman o vrlo konkretnoj zemlji i vrlo učestalim sudbinama.

Nebojša Lujanović: "Godina svinje"

Algoritam, 2010.

 
( Izvorna verzija teksta koji je u skraćenom obliku objavljen u Jutarnjem listu )