Nebojša Lujanović : S pogrebnom povorkom nizbrdo
Iza neobičnog naslova "S pogrebnom povorkom nizbrdo" krije se zbirka priča mladog prozaika Nebojše Lujanovića (1981), rođenog u Novom Travniku i trenutno živućeg na relaciji Zagreb-Split. Mjesto rođenja i ne bi trebalo spominjati da knjigu ovog svestranog mladića, koji se može pohvaliti raznoraznim poslovima i zanimacijama (od trenera veslanja do doktorskog studija na komparativnoj), upravo ono velikim dijelom ne određuje i kao pripovjedača. Lujanovićeve priče, a njih je u ovoj knjizi deset, itekako obilježava tradicija i suvremenost bosanskohercegovačkog pripovijedanja, pa se i njihovo kontekstualiziranje najlakše može i obaviti na toj relaciji.
Dio je priča smješten u Bosnu i sugestivno oslikava specifičan mentalitet i atmosferu, dok će dio biti dislociran nekako u skladu s autovim promjenama mjesta boravka. Njegovi su likovi tzv. mali ljudi oko kojih se uobličavaju tragične i komične situacije, ljudi koji nasjedaju na stupice slučajnosti i sudbine te koji su bitno obilježeni vlastitim identitetom kod kojega se na ovim našim prostorima često kao najvažniji nameće upravo onaj nacionalni.
Ili, slikovito, "Četiri tisuće ljudi. Među njima barem tridesetak nacija! Ali, stavi jednog Hrvata i jednog Srbina, i eto ti problema!", kako to možemo pročitati u uvodnoj priči, stanovitom brodskom dnevniku "Pobuna na brodu Astoria".
Za Lujanovića je pitanje identiteta jedno od najvažnijih o kojemu želi progovoriti u literarnoj formi, bez obzira bio on nacionalni ili pak onaj koji se uobličava umišljajem, kao kod lika koji je uvjeren kako se baš on našao na nekadašnjoj "hiljadarki". Dakako, i Lujanović se očekivano dotakao ratnih tema, ali je u globalu riječ o tematski i stilski neujednačenoj i 'šarenoj' prozi (od one koja se oslanja na stereotipe, do posve originalnih i vrlo duhovitih priča) koja kao da pokazuje u kojim sve pripovjednim registrima ovaj autor može "igrati".
Njegove su kvalitete prije svega dobro vladanje formom odabranog žanra i odlični i uvjerljivi dijalozi. Lujanovićeva je zbirka vrlo solidna, iako ne previše inovativna, i mogla bi biti razlogom da se čuje i za njegov prvi roman "Stakleno oko" objavljen prije dvije godine koji je prošao, blago rečeno, neprimjećeno.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )