Nicholas Oldland : Medo koji voli grliti
Medo koji voli grliti
Medo koji voli grliti (Big Bear Hug, 2009) slikovničica je privlačnog kvadratnog oblika i zgodnog formata (22x22) nešto veća od singlice na koju podsjeća, pa je unatoč tvrdom uvezu spretna za ubacivanje i u manje torbe, a time idealna za spontane čitajuće zabave izvan kuće, negdje putem, taman za ovo živahno, ljetno doba kad smo puno u điru. Glatke korice te kvalitetno uvezane slikovnice i čvrsti, ugodno hrapavi listovi u onim su opuštajućim tonovima pistacija zelene kakvima se preporučuje osvježiti oči nakon dugog rada za računalom, pa evo zdravog i zabavnog prijedloga za predah od buljakanja u ekran.
Pozadina ilustracija u pastelnim je nijansama, detalji su tamniji, a ono što me oduševilo u tom zelenkasto plavičastom pejzažu, akcenti su žute (sunce, tučak cvijeta, kljun Medine prijateljice ptičice, kruške i breskve na stablu) i crvene (ptičica, košulja drvosječe, jabuke) koji ionako dopadljive slike dodatno razigravaju i utopljavaju. Teksta ima minimalno, pretežu crteži, vrlo su simpatični i smiješni, a zahvaljujući jednostavnosti i sugestivnosti, lako su razumljivi i neovisno o popratnim rečenicama. Zato mi se odmah učinilo da bi se Medo mogao bez problema sprijateljiti i s manjim klincima; provjerila sam, tako su ga procijenili i njegovi urednici, preporuka je čitati s djecom dobnog raspona od tri do sedam godina.
Tri prijatelja u čamcu
Kad djecu i odrasle već uspije odlijepiti od igrica/crtića/posla poželjna nus-pojava bila bi da nas sve izvede na zrak, i to u prirodu. Zelenilo papira baš povlači na listanje al fresco, u osami ili veselom društvancu, a knjižurak je savršeno prigodan za predisanje na pikniku ili kakvoj klupici, ponajviše zbog svoje ekološke poruke.
Ovoj slikovnici s korica nas priziva medvjedić iz naslova zabavljen svojom omiljenom aktivnošću, jasno, grljenjem. Pri prvom susretu, odmah na naslovnici, nalazimo ga u čvrstom stisku s jednim stablom, visokim i crnogoričnom, što ima smisla jer zagrljeni dvojac za nas je izmaštao i nacrtao autor iz šumovite Kanade. Nicholas Oldland akademski je umjetnik koji je osmišljavao printeve za dječje pidžame dok ga 2009. baš ovaj Medo nije povukao u svijet slikovnica, pa je u međuvremenu u seriji Život u divljini (Life in the Wild) nanizao još pet mini priča o Medinim šumskim susjedima. Planetopijina urednica i prevoditeljica Nataša Ozmec u snalaženju s hrvatskim ove je godine pomogla Sobu i Dabru, baš kako je to u prosincu učinila s njihovim prijateljem Medom (Planetopija, 2017.), naime odnedavno je u prijevodu dostupan i jedan od Medinih nastavaka naslovljen Tri prijatelja u čamcu (Up the Creek, 2013).
Treba odmah reći da Medonja nije nikakav plišanac, nego pravi pravcati mrki medvjed, što je podatak itekako bitan za nastavak priče. Puno sam se smijuljila nad golemim krznenim sisavcem koji se mazno privija uz od sebe puno mršavije deblo i svašta mi je pritom padalo na pamet: animistički rituali, pa holističko iscjeljivanje grljenjem drveća, zatim moj djetinji običaj oproštajnog grljenja stare smokve na kraju svakih ljetnih praznika, pa Međunarodni dan zagrljaja, onda sjećanje na Daffyja Ducka koji u prastarom crtiću gotovo strada od Jetijevih nježnosti, na koncu svi oni slučajni prolaznici, napornjikavi u svojoj invazivnoj ljubaznosti, a istodobno u današnjem sveopćem otuđenju dobrodošli relikti iz nekih nevinijih, opuštenijih davnina.
Način mu je malko neprimjeren, ali Medo voli šumu i sve njezine stanovnike, svoj dom i susjede u svim njihovim različitostima. On nas uči kako od drugog i drugačijeg nužno ne prijeti opasnost - svakako valja biti oprezan, ali u tome ne pretjerivati i nikako ne generalizirati, nego se prilagođavati pojedinoj situaciji i svakoj osobi ponaosob. Također nam poručuje nešto o čemu možda ni ne razmišljamo - i biljke su, baš kao životinje, živa bića vrijedna naše brige. Doduše, nećemo ih medvjedasto stiskati da im nehotice ne naškodimo, ali odgovarajuću pažnju trebamo im poklanjati.
Naposljetku, upravo svojom ekscentričnom srdačnošću Medo će spriječiti drvosječu u naumu da sruši, odnosno usmrti jedno stablo. Odlučan da spasi napadnuti bor, domislio se pojesti zlikovca, ali nije se ipak mogao suzdržati da ga od srca ne izgrli, što je bilo više nego dovoljno da ovaj nestane bez traga. Složit ćemo se, suptilne metode često su učinkovitije od radikalnih poteza, promišljene odluke korisnije od impulzivnih ispada. Osim toga, znamo i sami - nerijetko uprvo toplom ili bar civiliziranom gestom možemo lakše svladati protivnika no što bi nam to uspjelo u otvorenom konfliktu, a sve bez negativnih posljedica zbog kojih bismo kasnije požalili. I na kraju, nepokolebljivi Medo napokon dolazi na svoje: dokazuje nam ljekovitost zagrljaja. U drvetu koje je drvosječa ozlijedio, Medo napokon nalazi nekoga kome je utješan stisak u tom trenutku potrebniji od ičega.
Stvar je jasna - Medo koji voli grliti idealistička je storija s nizom domišljato i šaljivo uobličenih poruka, istodobno posve nenametljivih, pa nema razloga za strah, neće vas utući tezičnošću i prvoloptaškim parolama. Znači, poziv svima, Medu pod ruku i potražimo si svatko svoje drvo, najprije za grljenje, a onda i za čitanje u njegovoj sjeni.
...
Nicholas Oldland: Medo koji voli grliti
Prevela: Nataša Ozmec
Planetopija, 2017.
Ilustracije ustupila Planetopija