Nick Kent : Tamna strana rocka
Povijest pop muzike i pop kulture prepuna je tragičnih priča o skršenim figurama i preranim smrtima. Svi su dobro upoznati s klišejem brzog života i lijepog leša. Sa sumanutim genijalcima koji se nisu u stanju nositi sa životom pa bijeg traže u narkoticima i alkoholu. Mase su upoznate s romantiziranom stranom rock & rolla, s neprilagođenim odmetnicima koji se drže one Youngove koju je parafrazirao Cobain:'' It's better to burn than to fade away. '' Ako tražite rock & roll bajku, nemojte je tražiti u ovoj knjizi.
Kentova priča nema (pretjerane) veze s romantiziranjem nečega što nije nimalo romantično. Ova podeblja knjiga prikazuje niz portreta i razgovora s kultnim ličnostima rock & rolla i pop muzike počevši od 'veterana' poput Briana Wilsona i Lou Reeda, pa sve do Eminema i maloprije spomenutog Cobaina. Sama Kentova uloga u glazbenoj sferi je zanimljiva i ne zaustavlja se isključivo na području novinarstva, tako da je npr. svirao i u ranoj postavi Sex Pistolsa, a jednom se prilikom dokačio sa Sid Viciousom i Jah Wobbleom.
Kad to znamo, možemo reći da nije u pitanju 'glazbeni šmokljan', nego talentirana vucibatina koja je i sama vodila ono što se danas smatra rock & roll životom. Srećom, sedamdesete ga nisu koštale života ni razuma. Izvukao se i danas živi u Parizu otkud piše za Guardian.
Autor nudi niz portreta kroz koje se provlači tragična nit i usput traži poveznicu između auto-destrukcije i genijalnosti. Najdeblje 'poglavlje' bavi se spiritusom movensom Beach Boysa, Brianom Wilsonom. Zanimljivo je primjetiti kako narkotici i rastuće ludilo nisu jedini bjesovi koji su gonili Wilsona. Tu je i hrvanje s mediokritetima (ponajviše ostatkom benda kojem je bitna bila samo slava), izdavačima i ulizicama.
Samo čitanje je nevjerojatno zanimljivo, koliko zbog pitkog i zabavnog (ali ne i banalnog) stila, toliko zbog nešto manje poznatih činjenica o životu protagonista. No, koliko god štivo bilo zanimljivo, bitno je napomenuti kako je istovremeno nevjerojatno mučno čitati pojedine dijelove. Jednostavno imate osjećaj kao da se radi o noćnoj mori, a ne o nečijem životu. Iggy Popa su tako nakon jednog nastupa prebili, izrezali nožem i ostavili da trune u jutenoj vreći. Rokyju Ericksonu su se obraćali demoni i bio je Sotonin odabranik. Ali, ima tu i komičnih (tragi-komičnih) trenutaka, poput razgovra s Shaneom iz Poguesa koji je htio napraviti acid house pjesmu naziva 'You've Got to Connect Yourself', a i cijeli razgovor s ekipom iz Happy Mondaysa je isto poprilično zabavan.
"Tamna strana rocka" je prepuna zanimljivih podataka, koliko od direktnih, toliko od neposrednih izvora, no Kentovi se prikazi ne zabavljaju toliko samom muzikom i kulturnim aspektima koji okružuju muziku. Ti prikazi i portreti zasnivaju se na autorovom odnosu sa samim glazbenicima. On se bavi ljudskom dimenzijom i ne piše iz položaja "autsajdera", ipak je i on uličnjak i otpadnik. No unatoč tom osobnom pristupu uspijeva izbjeći pretjerano intimiziranje s glazbenicima i stil mu ne ispašta zbog samozadovoljnih ispada, a to se prečesto dešava u rock kritici u zadnje vrijeme.
Uvijek je dobro čitati kritičara stare škole koji se nije izgubio u mitu svoje generacije. Iako većinu knjige zauzimaju priče o ljudima čija su imena već opća mjesta, Kent je izdvojio i mjesta za recentna imena koja su na dobrom putu da postanu kultna. Eminemovo glazbeno usmjerenje je hip-hop, ali su njegov bijes i način života lako povezivi s rock & roll mitom. Nije samo riječ o novijim imenima. Ni Serge Gainsbourg se nije bavio rock muzikom (u uskom shvaćanju pojma rock & roll), no njegovi ispadi i njegovo postepeno propadanje također su dobar materijal ako se piše o poveznici između ludila i genija.
"Tamna strana rocka" zanimljivo je štivo za kritičare, entuzijaste i glazbene erudite te otvara novi pogled na općepoznato pitanje. Je li moguće stvarati predivna djela , a da se čovjek pritom ne uništi? Kent kaže da je trik u tome: '' (...) naravno: 'uništiti se', ali se u tom procesu na neki način i umjetnički "iskupiti" te na kraju postati jači i mudriji. Suludi su to snovi, ali oni neće spriječiti mlade glave da ih ta nizbrdica uvijek iznova ne zavede. Koja je alternativa? Dug život i svijet pun umjerenih glazbenih štrebera poput Belle and Sebastian.''
Ne morate se složiti s njim, no bilo tko koga rock & roll zanima trebao bi baciti oko na tekstove čovjeka koji je sve vidio i svašta sam proživio.
Nick Kent: "Tamna strana rocka"
Preveo Denis Leskovar
Naklada Ljevak, 2012.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )