Nikola Tomašegović : Moderno ili narodno?
Nadnevak, kako to počesto biva u hrvatskoj povijesti, prepunoj dramatičnih događaja i krvavih datuma, 16. listopad 1895. označio je ne samo političku, nego i društvenu, ali neizravno i književnoformacijsku prijelomnicu daleko više nego je ono što se tog dana dogodilo na glavnome gradskom i nacionalnom trgu moglo nagovijestiti. Bilo je to u jeku vladanja bana Karla, po hrvatsku Dragutina, Khuena-Héderváryja, tipična srednjoeuropskog mješanca za koga ni mjesto rođenja nije sa sigurnošću utvrđeno (spominju se hrvatski Nuštar, gdje mu je otac posjedovao imanje na kojem je kasniji ban proveo dio djetinjstva pa neke moravske toplice, čak i bavarski Gräfenberg) kojega su mahom svi u Hrvatskoj ocrnjivali, a možda ga najpreciznije opisao Ferdo Šišić: „brzo je skršio opoziciju, svladao otpor zemlje i ostao joj na čelu punih dvadeset godina. Mlad, energičan i promišljen, od prirode obdaren jakim pamćenjem i poznavanjem ljudskih slabosti, a pristupačan u saobraćaju, on se dao na 'pacifikaciju Hrvatske' sa zvučnom lozinkom: zakon, red i rad.“ Dinko Šokčević ga još jezgrovitije definira umješnim, odrješitim i nemilosrdnim taktičarem.
Dva dana ranije od prvotno spomenuta nadnevka, 14. listopada austrijski car i mađarski kralj (i još svašta) Franjo Josip svečano je na trgu tako intenzivno promjenjiva imena otvorio novoizgrađenu središnju nacionalnu kazališnu kuću, inače izgrađenu za nevjerojatnih godinu i koji mjesec više dana. Cijela je svečanost protekla u znaku simbola mađarizacije pa je tako njegovo veličanstvo hodalo po zemlji koja je čak dovezena iz Mađarske. Na to je grupa mladih na drugome trgu, također varijabilna imena, u ono doba i danas opet bana Jelačića, 16. listopada spalila mađarsku zastavu. Vrlo simbolično, među protagonistima slavne paleži bili su i kasniji političar Stjepan Radić te jedan od najistaknutijih hrvatskih pjesnika Vladimir Vidrić.
Knjiga Nikole Tomašegovića "Moderno ili narodno?" o modernističkom pokretu u Hrvatskoj na prijelomu 19. i 20. stoljeća, duboko je prožeta tom simbolikom. Tomašegović, doduše, nije, poput Dubravka Jelčića, radikalan u tvrdnji da su hrvatska književnost i politika neodvojive, ali je tog braka ili konkubinata, kako mu već drago, itekako svjestan. Sam događaj on je kontekstualizirao i u okvirima povijesti i povjesnice/historiografije. Naime, stjegocid, da budemo prigodno hrvatski patetični, bio je vrhunac zbivanja koja su obilježila kraljev posjet Zagrebu, započetih još pokušajem Vladimira Franka, sina poznatog pravaškog prvaka Josipa, da skine tuđinski barjak sa slavoluka kod kolodvora, a historiografski je, kako u knjizi citirani Jaroslav Šidak navodi, „taj simbolični čin obilježio taj put odlučnu prekretnicu u političkom razvoju Hrvatske.“ Šidakov zaključak apsolvira Tomašegović: „U historiografiji, studentska demonstracija 1895. funkcionirala je dakle kao svojevrsna prijelomnica na dvije razine. Na prvoj, ona se najčešće uzima kao početna točka upravo onog pokreta o kojem je riječ u ovoj knjizi. Na drugoj pak razini, u onoj mjeri u kojoj je taj pokret iznjedrio bitne promjene na kulturnom i političkom planu Hrvatske, ona se smatra prijelomnicom u hrvatskoj (političkoj) povijesti općenito. Taj događaj predstavlja najavu nečeg doista novog, 'prolog velike drame' koja tek treba kulminirati.“
Sažetak metodoloških problema i dvojbi sadrži već uvod knjizi. Tu nas Tomašegović upozorava na nužan oprez ne u samim povijesnim analogijama bez kojih ne bi nimalo vrijedila prastara štreberska parola o povijesti kao učiteljici života, nego u olakim teleološkim konstrukcijama građenim na mehanički tumačenim uzročno-posljedičnim vezama. Apostrofira najprije čitatelja koji čita s „prezentističkim okom“ (jedan od metajezičnih konstrukata kakvih se nađe u knjizi, adekvatnih možda znanstvenom diskursu ali zalihosno stilematskih publicističkom) podložna pronalaženju brojnih paralela s današnjim dobom. Tomašegović operira ključnim terminima koje prigodice, umjesto dovršene i precizne definicije, na više mjesta u samoj knjizi rabi podrazumijevajući njihovu samorazumljivost, te bi ih bilo uputno interpretativno apsolvirati: „prezentizam“ bi bio napast čitanja bivših događaja ne njihovom, nego povijesnom vizurom recentnog čitatelja, „aproprijacija“ termin otprije poznat u području kulturalnih studija, ovdje znači bilo koje prisvajanje stranih uzora i utjecaja, „teleološka perspektiva“ upisivanje događajima i njihovim akterima voluntarizam činova čijih posljedica pokretači zbivanja nisu bili ili nisu mogli biti svjesni, „anakronizam“ općenito zanemarivanje povijesnog konteksta događaja i aktera.
Vidjevši svaki od njih zamkom objektivnosti znanstvenog diskursa, auktor ih nastoji otkloniti postupcima koje unaprijed eksplicira: „Smatrao sam da povijesni akteri koje sam pratio zaslužuju biti 'junaci' svoje priče i svojeg doba, a ne kasnije povijesti ili života koje u svojoj mladosti možda nisu ni željeli ni priželjkivali. Ako mora postojati neka lekcija da bi priča bila vrijedna čitanja, onda neka to bude upravo ona o odbacivanju predodređenih povijesnih linearnosti, unaprijed zacrtanih teleologija i tiranije izvjesnosti.“
Kompleksnost građe, zamršenost međuodnosa povijesne zbilje, onodobne politike i tadašnje književnosti potvrđuje sadržaj ali i naslov narednog poglavlja: „U potrazi za definicijom: što je modernistički pokret mladih?“ Književni pokret očito je najlakše odrediv prostorno – riječ je o dvije grupe, praškoj i bečkoj. Sve ostalo u najmanju ruku je složeno. Relativno je, mada ne i neupitno, jednostavna i terminološka podjela: „U historiografiji, koja se najviše bavila političkim dimenzijama pokreta, ustalio se naziv 'Napredna omladina', dok su se povijest književnosti i povijest umjetnosti sa svojim kulturno-umjetničkim fokusom uglavnom koristili nazivima 'hrvatska moderna' i 'secesija'.“ Sama činjenica da su definiciji pokreta mladih više pozornosti posvetili povjesničari književnosti opominje na barem djelomičnu aktualnost Jelčićeve tvrdnje podcrtane već i spomenutom simbolikom uzajamnog čina jednog političara i jednog pjesnika. Terminološka diferencijacija Vide Flaker, kronološka razlučba Miroslava Šicela, te Nemecovo i Bobinčevo uokvirivanje moderne shvaćene prvenstveno kao književni fenomen društvenim i političkim događajima (studentska demonstracija 1895. i izbijanje Velikog rata 1914.) podcrtavaju problematičnost razrješenja odnosa književnosti i povijesti.
Stoga se i zaključak kako „se ne smije zapostaviti niti sama književna produkcija“ čini nedostatnim. Nadalje, ako je kontekstualnom analizom književnih djela moguće rekonstruirati njihove političke ili šire društvene uloge, tada je književnost nužno shvatiti ne samo pozitivistički u odnosu na nju samu, nego i utjecajnom spram povijesnog trenutka u kome je nastajala. Specifičnu ulogu književnosti, o kojoj je već podosta pisano, u funkciji konstituiranja nacionalne zajednice, pričem se nipošto ne smije zanemariti svjetotvorna uloga književnosti maloga naroda, točnije govoreći pluralno, budući da tu književnost na svojim plećima nosi breme zadaća čitava niza područja duhovne proizvodnje koja se objektivno nisu mogla konstituirati, Tomašegović nastoji alimentirati držeći da je radi razumijevanje te uloge nužno ispoštovati navlastitost i autonomno estetske i polivalentno društvene uloge književnosti.
Specifičnost, odnosno tipičnost atipičnosti malih ili rubnih nacija u odnosu na modelotvorne zapadnoeuropske nacionalne zajednice, diktirala je niz odabira, pa tako i izbor interpretativnog modela češkog povjesničara Miroslava Hrocha, budući da se on bavi posebnim karakteristikama oblikovanja malih nacija primjenjivima na hrvatsku situaciju osobito s činjenice da je i ona, između ostalog, u trenutku oblikovanja u modernu naciju oblikovala etničku, ali ne i neovisnu političku jedinicu. Naravno, i ovaj model, ma koliko specifičan, mora se dodatno prilagoditi te je kao metodološka emendacija poslužila njegova modifikacija koju je za hrvatski slučaj izvela Mirjana Gross. Dakle, ni teorijski već specificirana Hrochova razlika u odnosu na velike zapadne modele nije za naše prilike dovoljna bez naknadnih prilagodbi. Taj metodološki slalom Tomašegović je „odvozio“ vrlo precizno dokazujući da u pitanju Hrvatske ništa nije jednostavno i jednoznačno - pitanja konstituiranja nacionalne kulture, njene uloge u etnogenezi i konstituiranju nacije, ponajmanje.
U tom kontekstu nipošto nije izuzetak ni pokret mladih koji bismo u odnosu na ukupnost hrvatskoga povijesnog razvitka komodno mogli gledati sinegdohalno. Naime, čitav niz fenomena hrvatske političke i kulturne povijesti dao bi se tumačiti na crti pučke hermeneutike tipa „i ovo i ono, i ovako i onako“, odnosno „nije baš, a ipak jest“. Tako „pokret mladih nije bio pokret u formalnom smislu te riječi. On nije imao čvrstu organizacijsku strukturu, oficijelnu ideologiju niti jasno zacrtane ciljeve i zahtjeve. Pa ipak, određena je organizacija postojala, jednako kao i ideološka matrica (koliko god ona bila heterogena) te brojni promjenjivi zahtjevi i ciljevi. Najviše je od svega, međutim, postojala svijest samih aktera o tome da su dio jednoga pokreta.“
Ove Tomašegovićeve rečenice adekvatan su zaključak izučavanja kompleksnog materijalnog objekta formalnim pristupom koji je, bez obzira na moguće sitne primjedbe, metodološki besprijekoran, iscrpan i u konačnom obliku nezaobilazan za poznavanje i daljnje studiranje jednoga iznimno važna pokreta i perioda hrvatske kulturne i društvene povijesti. Briljantan nagovještaj obećavajuće karijere!
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Moderno ili narodno? : Modernistički pokret u Hrvatskoj na prijelomu 19. i 20. stoljeća
- Srednja Europa 03/2024.
- 394 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533870090
Krajem 19. stoljeća društvene transformacije koje su obilježile europski modernitet – industrijalizacija, urbanizacija, formiranje radničke klase, omasovljenje politike i kulture, promjene u rodnim ulogama i odnosima itd. – počele su se manifestirati i na hrvatskim prostorima. U knjizi 'Moderno ili narodno?' povjesničar Nikola Tomašegović istražio je što je uopće bio modernistički pokret u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća te što je u hrvatskom društvu značio pojam modernoga.