Nina Wähä : Oporuka

Kad je skandinavska književnost u pitanju znatiželja pred svakim novim prijevodom povelika je, jer neovisno o vrsti i žanru navikli smo očekivati puno. „Oporuci“ („Testamente“, 2019.) privlači i informacija da knjigu kao svoju treću i dotad najuspješniju potpisuje švedska autorica mlađe generacije (1979), nagrađivana ali nama dosad nepoznata, inače predavačica kreativnog pisanja, književna urednica, glumica, pjevačica. Čitatelje će ipak ponajviše zaintrigirati već u blurbu naznačen sjevernjački egzoticizam, tj. situiranost romana u finsku nedođiju, u ruralnu dolinu na granici Finske i Švedske. Za primijetiti je da autorica spominje i mističnu Kareliju, ali i laponski Rovaniemi, grad čiju poslijeratnu rekonstrukciju potpisuje kultni finski arhitekt Alvar Aalto, a u međuvremenu je turistički populariziran kao obitavalište Djeda Mraza. U ovoj pripovijesti, datiranoj u blisku prošlost, u osamdesete, figurira taj gradić tek kao administrativno središte kamo žitelji obližnjih sela i farmi odlaze obavljati poslove ili recimo u kino, dakle, sasvim običan toponim jedne (pri)gradske kolotečine. 

Iz ovdašnje vizure zanimljivo je, možda čak i začudno da autorica nimalo ne mistificira činjenicu da je radnja locirana na krajnji sjever, maltene na rub Arktičkog kruga, jer te šume koje ona u priči opisuje sporadično i čisto instrumentalizirano za nas nisu bilo kakve šume, nego nešto drevno i tajnovito. Navikli na poigravanje mitološkim elementima u skandinavskim serijama, očekivali bismo takve interludije moguće i ovdje, no dobit ćemo samo mladića koji navodno (više slijedom svoje dijagnoze nego kakvih parasposobnosti) umije razgovarati sa životinjama. Autorica se ne zanosi kulturnom baštinom, a ni sociološkim ili antropološkim razmatranjima tih krajeva i njihovih žitelja, njen kadar je razmjerno uzak, a fokus čvrst, kao uostalom i namjera da detaljno, sinkronijski i dijakronijski, prikaže aktualnu situaciju, ali i historijat jedne obitelji.

Oporuka Wähä Nina

„Oporuka“ (Hena com, 2022, prevela Sandra Ljubas) Nine Wähä obiteljska je saga izložena zapravo vrlo klasično, sa sveznajuće pozicije i u trećem licu, no kako je fokus na većem broju likova uvezanih najbliskijim sponama, steći će se dojam da je pripovijedanje multifokalno i polifono. U fragmentarnom izlaganju svatko od šesnaesteročlane familije imat će svoj moment, dobit će, kad na njega dođe red, vlastiti ekskluzivan prostor (što u obiteljskom domu nitko od njih nema, jer naprosto ih je previše), predstavit će se u više ili manje opsežnoj cjelini s tim da je interes pripovjedačice dominantno na Annie, najstarijoj od četrnaestero djece u obitelji Toimi pa zbivanja pratimo možda ne posredovana njezinim glasom, ali svakako iz njenog kuta. 

Annie iz prostora svog odrastanja bježi prvom prilikom u Stockholm jer Švedska je zemlja toliko privlačnija od Finske koju drži previše starinskom, čak zaostalom. Ponajprije će ipak umaknuti disfunkcionalnom braku svojih roditelja i teretu odgovornosti najstarijeg djeteta u tako brojnoj zajednici koja je u startu traumatizirana smrću dvoje prvorođene djece. Za njom u švedsku metropolu ubrzo stiže i jedan od njene mlađe braće, pa oboje rade na onim privlačnim brodovima koji plove između Stockholma i Helsinkija i zahvaljujući takvom poslu vode urbane, emancipirane živote. 

U začetku priče Annie nalazimo u ranoj trudnoći, jedan je pobačaj već imala, pa još jedan ne dolazi u obzir, no ne može se oteti razmišljanjima o tome kakav bi život ustvari htjela, želi li uopće obitelj, a pogotovo odgovara li joj suživot s Alexom, njezinim zgodnim, ali za njene pojmove pretjerano zaljubljenim dečkom. Sve je nekako moguće na tom liberalnom sjeveru, jedini nerješiv problem za Annie njezina je familija od koje se fizički sklonila u veliki grad, u posve drugi svijet, gdje je zaposlena, anonimna, oslobođena, ali simbolički se ne uspijeva odvojiti, periodički ih posjećuje, a svaki povratak stanovita je trauma, narušavanje te zdrave, vibrantne mladenačke egzistencije. Isto je i s njenim mlađim bratom kojeg će njegova homoseksualnost natjerati da ode u propulzivniju sredinu: „Kada je prestao plakati, usredotočio se na krajolik koji je vidio kroz prozor. Pokušao je zapamtiti sve što vidi, Švedsku, tu novu domovinu; htio je time što vidi kroz prozor zamijeniti svoj unutarnji krajolik, svoju unutarnju Finsku.“ (str. 51)

A sudbine potomaka obitelji Toimi doista su svakakve, no u inzistiranju autorice da ih učini što raznorodnijim, da u tu poveću skupinu ljudi od svakog društvenog i karakternog tipa uklopi po primjerak, nismo nažalost dobili individue s partikularnim biografijama nego tipske kategorije, a takva skoro pa simetrična organizacija ne rezultira živim kolektivom nego papirnatim konstruktom. Pa tako jedna sestra boluje od multiple skleroze, jedan brat je tradicionalni obiteljski čovjek koji uzalud iščekuje da mu otac, veliki patrijarh u zalasku, prepusti imanje, jedan je netom izašao iz zatvora, drugi je već spomenuti autist koji dane provodi u šumskoj samoizolaciji, jedan od najmlađih baš u trenutku kad ih upoznajemo, pred Božić 1982, igrajući se upada u kotao vrele vode dok mu mama pere posteljinu, dvoje najstarijih poodavno je mrtvo, ne dobacivši dalje od najranijeg djetinjstva, jedan, profesionalni vojnik trenutno stacioniran na Cipru, u djetinjstvu je, naravno, mučio životinje, jedna nakon čitanja „Drugog spola“ ostavi dečka zlostavljača i upusti se u vezu s najboljom prijateljicom itd. Postav likova puko je forsiranje različitosti, a temeljeno na stereotipima, i tu se čitateljeva motivacija počinje topiti. Autorica će jedan za drugim uredno iznijeti njihove psihološke portrete, razvojne priče, naznači točku otklona kod svakoga od njih, jer očito je odlučila da toga u njenom romanu obavezno mora biti, ali ne uspijeva prokrviti karaktere ni zarulati fabulu, pa sve ostaje umjetno i flah. 

Tako nekako, tipski i predvidljivo, postavljene su i karakterizacije roditelja, otac Pentti zatvoren je i osoran osobenjak koji svoje životinje voli više od vlastitog podmlatka, majka Siri posvećena je djeci, koliko je u mogućnosti s obzirom da ih ima dvanaestoro. Ta prosječna seoska domaćica i, dakako, žrtva patrijarhata na nagovor starije djece uspije se izvući iz mučnog braka i kao razvedena žena snaći će se odlično, preko oglasnika čak naći i partnera, dok bivšeg joj muža samački status potpuno unazadi, što, jasno je odmah, ne može dobro završiti. Roman je trodijelno organiziran, i prije početka najavljuje se nečija smrt, kasnije čitamo kako Annie sluti da će se dogoditi nešto strašno, naslućuje na povratku u Stockholm i to da roditeljsku kuću vidi posljednji put. 

Autorica se odlučuje za neformalnu, čak razigranu naraciju te prisan ton u izravnom obraćanju čitatelju, a istodobno neprestano forsira napetosti bez pokrića jer u konačnici ništa se specijalno neće desiti, tj. hoće, obiteljska nesreća, ali takva koja je više logičan slijed nefunkcionalnog i prema kraju autodestruktivnog ponašanja jednog od protagonista, nego nešto iznenađujuće pa i u bilo kojoj mjeri izuzetno. Kao što ni ova obitelj u svojoj kaotičnosti nije ekscentrična, naprotiv, dramaturški je bez potencijala za snažnija iskliznuća ili pamtljivije vrhunce, pa ćemo knjigu naposljetku otpisati kao malu prevaru. 

„Ona vlada umijećem pripovijedanja i to „Oporuku“ čini jednostavno fantastičnim iskustvom čitanja“, tvrdnja je iz Arbetarbladeta otisnuta na ovitku s kojom se iole zahtjevniji čitatelj teško može složiti. Knjiga se otvara polako, ali obećavajuće, i fino uvlači u otprilike prvoj četvrtini, u nastavku međutim leluja, redundira, okoliša, da bi se u poluotvorenoj završnici ukopala u mjestu kao da autorica nije znala kako razriješiti stvar pa se jednostavno povukla. Trebala je izvorniku bolja urednička skrb, to je spontani zaključak iz najtegobnije faze čitanja dok čovjeka obuzima jaka potreba za odustajanjem i brzinskim prolistavanjem teksta otežalog od višaka. Nešto što je mudrim kraćenjem mogla postati zgodna razbibriga, promeće se u napor, priznajem, ne bez simpatičnih mjesta.  

Vrijedi taj roman promatrati u kontekstu sjevernjačke socijalnorealističke „coming of age“ proze pa koristim prigodu ukazati na niz novijih prijevoda iz te kategorije; uz notornog Edouarda Louisa podsjećam na Goncourtovca Nicolasa Mathieua („I djeca njihova za njima“, Fraktura, 2021), treba tu spomenuti i Belgijanku Lize Spit čijem romanu („Rastapanje“, Hena com, 2020) „Oporuka“ barem uvodno nalikuje, pridodajem i Nizozemce Mareike Lucas Rijneveld („Večernja nelagoda“, Ljevak, 2021). Svi navedeni autori u različitim narativnim i stilskim modalitetima pišu o istoj temi, naime, tjeskobnom odrastanju u provinciji, na izoliranim imanjima i u malomišćanskim klaustrofobijama, posebno nepodnošljivim klincima koji su u izvan prosjeka, i moram nažalost podcrtati, rade to uspješnije od Nine Wähä.

Načelno nije nikakav problem što se ovaj roman pokazao tek zabavom sa strukturnim felerom, no zbog konstantnog osjećaja da je autorica imala daleko veće pretenzije i čitatelj stradava kao žrtva pritiska, kako autoričine ambicije, tako i vlastitih očekivanja.

** hrvatski prijevod "Oporuke" nakladnička kuća Hena com objavljuje u sklopu svog projekta "Europa iznutra i izvana 2022.–2023."

Nina Wähä

Oporuka

• Prijevod: Sandra Ljubas
• Hena com 09/2022.
• 440 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532593853

'Oporuka' je najuspješniji roman švedske književnice Nine Wähä, u kojem se bučna žestina međuljudskih odnosa u velikoj obitelji prelijeva sa svake stranice. Ona pritom pazi da među mnogim likovima ne odaberemo miljenika, svaki od Toimija koje dubinski prikazuje izaziva podjednako empatiju i nelagodu, oduševljenje i razočaranje, i upravo je u tome raskoš ove uspješnice.