O junacima i čudovištima: Junakinje i čudovišta

Fotografije: Pixabay, ilustracija: IP/MV

Kad je mlada guvernanta Jane Eyre prvi put ugledala Berthu, zakonitu suprugu gospodina Rochestera, zacijelo je bila šokirana. Pred njom je bila prilika koja je "na sve četiri puzala po podu i režala poput kakve čudne životinje" (Charlotte Brontë, Jane Eyre, u prijevodu Gige Gračan). Prije toga, doznajemo od pripovjedačice Jane, kućom se noću prolamao Berthin "demonski" smijeh, a kad se Bertha jedne noći ušuljala u Janeinu sobu i razderala njezin svadbeni veo, Jane ju je usporedila "s onom gnusnom njemačkom utvarom, Vampiricom". 

U Janeinu opisu lako je razaznati sva opća mjesta koja karakteriziraju onodoban, viktorijanski odnos prema duševnoj bolesti kao nečem neljudskom, životinjskom, gotovo čudovišnom, nečem sramotnom što treba sakriti od javnosti, strpati pod tepih, a u Berthinu slučaju, u potkrovlje, gdje je nju držao suprug srameći se njezine duševne bolesti. 

U knjizi Istorija ludila u doba klasicizma (Nolit, Beograd, 1980.) Michel Foucalt pokazuje kako od renesanse naovamo društvo nastoji kontrolirati diskurs o duševnoj bolesti, skrivajući je i potiskujući na rubove, u umobolnice i druge institucije koje su najčešće samo sredstva kontrole i prinude. Dijalog između "razuma" i "ludila" je prekinut, piše Foucault, duševna bolest sagledava se prema apstraktnim pravilima "razuma", dok je duševni bolesnik podvrgnut fizičkoj i moralnoj prinudi i pritisku grupe. 

Mentalno zdravlje i danas je društveni tabu, a pojedinci s duševnim smetnjama, ako i nisu stigmatizirani, onda ih se ne shvaća dovoljno ozbiljno pa se mnogi, iz srama i straha da ne budu odbačeni, ustručavaju potražiti stručnu pomoć. A u današnje doba opće nesigurnosti, ekonomske, političke i klimatske krize, mentalno zdravlje nameće se kao tema koju bi itekako trebalo shvatiti ozbiljno. Autori Gauthier Chapelle, Raphael Stevens i Pablo Servigne u knjizi I drugačiji kraj svijeta je moguć upozoravaju na globalan rast psihičkih trauma nakon klimatskih, industrijskih i katastrofa izazvanih terorizmom u prva dva desetljeća dvadeset prvog stoljeća. Prema UNICEF-ovom izvještaju Stanje djece u svijetu u 2021. godini procjenjuje se da više od 13% adolescenata u svijetu ima dijagnosticiran mentalni poremećaj kao posljedica pandemije COVID-a 19. 

Sirota Bertha Rochester u romanu Charlotte Brontë nema svoj glas, ne samo u smislu da sve što o njoj znamo doznajemo iz druge ruke, nego i zato što iz njezinih usta izlaze samo "demonski" i životinjski zvukovi. Zato će se dio feminističke kritike i autorice kao što su Jean Rhys u romanu Široko Sargaško more stoljeće kasnije pobrinuti da toj "luđakinji iz potkrovlja", kako je postala poznata u kritici, daju ljudski glas i iz čudovišta je pretvore u ženu od krvi i mesa.

Jedan od ciljeva ovog novinarskog projekta upravo je pokazati kako književnost može dati glas i onome što ga naizgled nema, našoj krajnjoj unutarnjoj drugosti, čudovištu duševne bolesti. U prvom dijelu serijala od pet članaka, na primjeru tekstova autorica kao što su Mirta Maslać, Eva Simčić, Jadranka Pintarić i Lidija Deduš vidjet ćemo kako se iskustvo duševne bolesti može uvjerljivo prikazati specifičnim sredstvima koje stoje na raspolaganju književnosti. U dijelu posvećenom književnosti i mentalnom zdravlju mladih zapitat ćemo se kakav to svijet ostavljamo mladima, a na primjeru romana Kad ponestane vremena finske spisateljice Eline Hirvonen vidjet ćemo koliko je ponekad tanka linija između junaka i čudovišta. Osim toga, otvorit ćemo i temu usamljenosti i uz pomoć književnih i filozofskih djela progovoriti o tom u posljednje vrijeme, osobito od pandemije COVID-a 19, sve važnijem društvenom problemu. Naposljetku, napravit ćemo puni krug od književnosti kao sredstva koje omogućuje da se govori o mentalnim bolestima do književnosti koja može služiti kao pomoć u stresnim situacijama i prevladavanju teških životnih razdoblja. U razgovorima sa stručnjakinjama iz područja psihologije i biblioterapije, između ostalog, bit će riječi o tome kako terapijsko pisanje i biblioterapija mogu pridonijeti mentalnom zdravlju.

U posljednjih nekoliko godina kod nas je objavljeno više knjiga koje problematiziraju temu mentalnog zdravlja. Prije svega treba izdvojiti Depru Aleksandra Stankovića (Telegram,2024.) koja je zasigurno izazvala najviše pozornosti kod publike, zatim su tu romani Mirte Maslać Junak ili čudovište (Durieux, 2018.), Dunje Matić Mirovanje (VBZ, 2022.) i Eve Simčić Četiri lakta unutra (VBZ, 2023.) te zbirka kratkih priča Jadranke Pintarić Dobro sam i ostale laži (VBZ. 2020.). Iako se i Stanković prilikom pisanja služio određenim književnim postupcima, njegova knjiga nije napisana s namjerom da bude književnost pa će predmet mog interesa biti samo knjige nekih od gore navedenih autorica, s kojima sam i porazgovarao. Motiv mentalnog zdravlja kod Lidije Deduš pojavljuje se tek sporadično, međutim, autorica u svojim intervjuima i tekstovima na portalima i društvenim mrežama često i gorljivo govori o toj temi pa me zanimalo i njezino mišljenje. Knjiga Dunje Matić nažalost došla mi je prekasno u ruke. 

Naslov projekta nadahnut je romanom Mirte Maslać Junak ili čudovište (Napomena: Mirta Maslać otad je promijenila ime u Mak pa ću odsad nadalje autora knjige i zvati tim imenom). Riječ je o auto-fikciji u kojoj autorica opisuje vlastitu borbu s mentalnom bolešću i svoj višekratni boravak u klinici za psihijatriju Vrapče. Smjesta se nameće pitanje: kako pisati o vlastitoj bolesti? Budući da je "ja" koje piše istodobno i "ja" koje je bolesno, kako, kao što kaže Foucault, uspostaviti dijalog između "razuma" i "ludila", kako se suočiti sa "čudovištem" u sebi?

U tekstu o knjizi Luka Bekavac taj proces naziva "pripitomljavanjem čudovišta". Maka Maslaća upitao sam upravo o tome kako je izgledao taj proces pisanja o sebi, kako je knjiga dobila upravo ovaj oblik koji ima:

"Tekst Luke Bekavca o knjizi Junak ili čudovište interpretacija je koja je najbliža načinu na koji ja vidim svoj tekst. Moje pisanje nije polazilo od istinitosti i težnje da događaje koje sam možda proživjela što vjernije prikažem publici, da je uvjerim da su se baš tako stvarno zbili, da zapisujem činjenice. Polazila sam od poigravanja statusom istine, nastojeći je destabilizirati kad bi se god učinila dohvatljivom. Na taj način propituju se mogućnosti pisanja o sebi, pokazuje se da je svako autobiografsko pisanje, kao, uostalom, i bilo koji drugi žanr, svjesno konstruirana fikcija koja se pravi da to nije. Ono što Bekavac naziva „pripitomljavanjem“ zapravo je pokušaj da se kroz pisanje umjetno napravi selekcija proživljenog, koje je koliko-toliko imalo uporište u stvarnosti, i od njega se slaže tekst, kao puzzle bez početka i kraja, slagalica koja se ne može dovršiti jer nedostaje previše dijelova, ali ih je ipak dovoljno da se razaznaje slika. Odgovara mi, stoga, što je „pripitomljavati“ nesvršeni glagol, jer to je proces koji ne može završiti, a kad bi mi se god učinilo da tekst djeluje prepitomo, i kroz formu i kroz sadržaj potrudila bih se da uništim i zamutim još dijelova slagalice."

Foto: Pixabay

O istome, ali na drugi način, govori Italo Calvino u svojim Američkim predavanjima (Ceres, 2002, prev. Vanda Mikšić). Kako bi ilustrirao lakoću, jednu od vrijednosti koje bi po njemu trebala imati književnost u trećem tisućljeću, Calvino se služi metaforom koja također uključuje čudovište, a to je ona o Perzeju koji ubija Meduzu ne gledajući je izravno u lice jer bi od njezina pogleda ostao skamenjen, nego u njezin odraz u štitu. Time hoće reći da se o težini svijeta, o traumi, u našem slučaju, i o mentalnoj bolesti, može pisati jedino neizravno, s odmakom, inače ćemo se pod tom težinom i sami pretvoriti u kamen.

Slično razmišlja i Lidija Deduš, koju sam upitao kako pisati o bolesti:

"Ja nisam i ne mogu pisati kad sam loše, suprotno čestom mišljenju da su pjesnici patnici i da jedino patnja rađa dobru poeziju. Mislim da će poezija biti bolja kad se patnja proživi, kad odstoji, kad se dojmovi natalože i kad se pojavi sjećanje na sjećanje, jer nam daje mogućnost maštanja i kreiranja iluzije osjećaja za koji bismo dali ruku u vatru. Meni osobno je najbolja poezija (književnost općenito) u kojoj se, kroz bol, nazire ironija, i obratno. Ne treba sebe shvaćati previše ozbiljno, ni navečer nismo isti koji smo bili ujutro, kako bismo onda mogli pisati o sebi? A ako ne možemo pisati o sebi, ne možemo se kroz taj proces ni shvaćati. Možemo, eventualno, reći da shvaćamo onu osobu koja je nešto napisala u nekom trenutku vremena, ali to više nismo mi."
S lakoćom na stilskoj razini u knjizi Junak ili čudovište susrećemo se već od prve stranice. Opisujući svoj prvi napad panike pripovjedačica se služi riječima koje sugeriraju lakoću, svojevrsno bestežinsko stanje, to jest unose nestabilnost u njezinu dotadašnju uzemljenost:  "…a ja lebdim…vrtoglavica i naznake oluje…osjećaj levitacije nad rosnom travom koja se ljulja…lelujavost…"

Još jedan način da se "ja" odmakne od samoga sebe, da se pogleda sa strane, jest ono što Luka Bekavac u već spomenutom tekstu o knjizi Junak ili čudovište naziva "teatralizacijom sebstva". Interakcije s liječnicima, bolničarima, drugim pacijentima, članovima obitelji pripovjedačica kao da pretvara u veliki teatar, igru u kojoj se nikada ne prepušta sudbini nego s ironijom i humorom neprestano propituje vlastito stanje. Oboružana silnim kulturnim kapitalom, u razgovorima s drugima i u vlastitim zapisima niže citate i aluzije na filozofska i književna djela, glazbu i filmove koji kao da joj pomažu da povrati sigurnost, da ponovno usidri ono svoje "ja" koje s prvim napadima panike kao da je odletjelo uvis i izgubilo uporište na zemlji.

Motiv lakoće i težine, ali u ponešto drugačijem kontekstu, pronalazimo i na početku romana Eve Simčić Četiri lakta unutra. Pripovjedačica opisuje trenutak kad su se prvi put pojavili njezini problemi. Nakon preseljenja u Norvešku, naime, više ne može slobodno pjevati u svojoj kupaonici, više ne može iz sebe pustiti glas jer to u novoj kulturi nije uobičajeno. A onda joj se u glavi počinju gomilati ti neispušteni glasovi i bujati misli koje ne mogu pronaći ispušni ventil. 

"Moja je namjera bila prikazati teško iskustvo na način koji mu ne oduzima višeznačnost i uronjenost u širu sliku sustava", kazala mi je autorica. "Iako je tekst oblikovan kao introspektivni trip protagonistkinje, roman zapravo nije o njoj nego o procesu liječenja o i prepoznavanju tuđih procesa. Bolest u svojim akutnim varijantama oduzima mogućnost da se čuje drugi glas osim vlastitog pa su opservacije o životima iz njoj bliskih okruženja pokušaj da se slabost transformira u ranjivost, da se drugima kaže vidim te i da se na tom mjestu pronađe snaga."
I doista, kao što kaže autorica, pozornost pripovjedačice, kad god je to moguće, okrenuta je prema van, prema Drugom. O njoj samoj ne doznajemo mnogo nego tek ono što možemo nazreti iz empatije koju osjeća prema drugim likovima, kao što su njezina najbolja prijateljica Silvija iz Rijeke i niz likova marginalaca iz novog, norveškog okruženja koji su, svaki na svoj način, ondje autsajderi kao i ona, koja je "invaderer", imigrant. Njezina "lakoća", odnosno način na koji ona "pripitomljava" svoje čudovište koje ona naziva "fantomom", sastoji se u odbacivanju tereta vlastite autobiografije i okretanju prema svijetu. Stil zato ponekad odluta prema esejističkom ili čak znanstvenom pa tako možemo čitati pravu malu raspravu o suicidu, doznati štošta o norveškoj kulturi, mirisima ili "reborn" lutkama. Čak i kad govori o vlastitoj bolesti, to nije posve izravno nego se jezik poetski zgušnjava kao misli koje se "čvore" i bujaju u njezinom umu. U naslovu svakog poglavlja spominje se riječ "dno" što sugerira progresiju bolesti, ali i pruža mogućnost da se roman čita kao kriza jastva koje doseže egzistencijalno dno ne odustajući pritom nikad od svojih pokušaja uspostave dijaloga s Drugim. 

Foto: Pixabay

Iskustvo čitanja zbirke kratkih priča Jadranke Pintarić Dobro sam i ostale laži nešto je poput silaska u Had, u samo srce melankolije. To zapravo daje naslutiti sama struktura knjige. Prvi dio sastoji se od dvadeset jedne priče koje sve nose naslov po imenima božanstava iz različitih mitologija; dok u drugom, gdje sve priče imaju isti naslov, Melankolija, kojem su pridodane brojke, dakle, Melankolija I, Melankolija II i tako sve do XIII.  Protagonisti su raznoliki likovi koji bi se svi dali svesti u kategoriju marginalaca i na sve njih vreba isto čudovište melankolije, odnosno duševne bolesti, ali u različitim oblicima. "Pripitomljavanje" čudovišta ovdje se svodi na to da se ono pretvori u mit jer, kao što se sugerira i u tekstu na koricama knjige, ako neprestano pripovijedamo priču o čudovištu, ono će možda biti sve manje strašno. U tom smislu bi se cijela knjiga možda mogla shvatiti kao neka vrsta "junakova putovanja" u kojem junak, da bi se izliječio, najprije mora sići u podzemlje i suočiti se s čudovištem. 

"Svatko koga zanima mitologija, prije ili poslije naleti na knjigu Josepha Campbella Junak s tisuću lica, što je sjajno i važno štivo, nezaboravno u lucidnim dostignućima. Dakako da ta knjiga stoji i na mojoj polici", rekla mi je Jadranka Pintarić. "Međutim, ako nije preuzetno reći meni je početna točka i oslonac bila knjiga Roberta Burtona The Anatomy of Melancholy, prvo izdanje koje je objavljeno 1621., a autor je za života neprestano dopunjavao i ispravljao svezak: jer imao je veliku ambiciju da obuhvati i popiše sva moguća i nemoguća zastranjenja duševnih stanja u ljudi. Važna mi je i zato što su se u njegovo doba sve duševne bolesti nazivale melankolijom – eto, otud moje nadahnuće. Depresija je iznjedrena u novije doba, u drugoj polovici 20. st., a sam naziv potječe iz prirodnih znanosti i nekako je previše tehnički. Kao što je uostalom sve, pa i naše življenje, postalo previše tehničko."
Usredotočujući se na melankoliju, knjiga otvara pitanje onoga što u njoj naizgled nedostaje, a to je sreća. U stvarnom životu zapravo je suprotno, melankolija kao da je prognana iz današnjeg društva, a mi se vrlo rijetko suočavamo s vlastitim čudovištima nego živimo pod nametnutim diktatom neprekidne sreće.

"Mi nismo campbellovski junaci vlastitog života", nastavlja autorica. "Uostalom, ni u povijesti nismo bili, junaštvo je bilo rezervirano za odabrane, bilo rođenjem bilo sudbinom, a danas mu sve teže pridajemo i smisao onkraj zakonitosti konzumerističkog društva (koje usto i društvo spektakla i dominacije slike nad riječju). Liberalni kapitalizam čini sve da nas svede na konzumente, na puke potrošače svih stvari i sadržaja koji stvaraju profit – pa se oko toga konstruira spektakl i banalnost. Zato je i izmišljen koncept vječne sreće koji prije nije postojao u ljudskim zajednicama. Samo sretan potrošač stalno troši. Pretkapitalistička društva ne poznaju ideju stalne sreće. Melankolični nisu poželjni jer su loši potrošači."

U naslovu knjige Jadranke Pintarić implicirano je svakodnevno, banalno pitanje o kojem rijetko kad razmišljamo, a na koje oni koji pate od duševne bolesti ne znaju kako odgovoriti a da ih onaj drugi shvati: kako si?  

Kad god nas netko upita kako smo, kao da se skamenimo od težine. Na to pitanje nije lako odgovoriti ni kad nas ništa ne muči, ali ćemo se nekako već snaći polazeći od slike koju u određenom trenutku imamo o sebi. Ali ako nas slučajno muči kakva duševna tegoba, jedina slika o sebi koju trenutno imamo određena je bolešću, ona prevladava nad svime što znamo o sebi i mi se poistovjećujemo s njom, postajemo naša dijagnoza, uvjeravamo sebe da smo "čudovište".  

Kad god govorimo o sebi, problem izvire iz predodžbe o "ja" kao o čvrsto utvrđenom entitetu, nečemu što je ili junak ili čudovište, međutim ono nije ništa drugo nego fikcija, priča koju pripovijedamo sami sebi (i drugima) a u kojoj nam nedostaju mnogi komadi "slagalice". "Ja" je nešto neuhvatljivo, uvijek u nastajanju, priča za koju ne znamo kako će završiti. Zato na kraju romana Četiri lakta unutra, kad pripovjedačica tarot kartama postavlja pitanja o svojoj budućnosti, ne doznajemo koje su se tarot karte okrenule na stolu. Zato pripovjedačica na kraju Junaka ili čudovišta kaže da je "neobjašnjiva i nesvrstana, neulovljiva i nestalna", "jutrom junak, crnom noći čudovište."

Nismo ni junaci ni čudovišta, što ne znači da se ponekad, osobito ako bolujemo od depresije, tijekom vrlo dugih razdoblja i ne osjećamo poput čudovišta. Ili, točnije, ponekad smo junaci, a ponekad čudovišta, to jest, kao što kaže Lidija Deduš, "ni navečer nismo isti koji smo bili ujutro". 

Iz svega proizlazi da se o iskustvu mentalne bolesti (kao, uostalom, i o bilo kojem drugom autobiografskom materijalu) može uvjerljivo pisati jedino ako se ona na neki način uobliči kao fikcija. Čak bi se i Depra Aleksandra Stankovića mogla čitati kao zbirka kratkih priča, crtica iz života, svaku od kojih je autor popratio i vlastitom pjesmom koja je na neki način ilustrira.

Zbilja je neuhvatljiva i nespoznatljiva, ali kad se nađemo pred Meduzom, strašnim čudovištem koje nas može skameniti svojim pogledom, znamo da je, ako je već ne možemo ukrotiti, onda barem donekle možemo pripitomiti. 
 

** Serijal tekstova O junacima i čudovištima. Književnost i mentalno zdravlje objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa Poticanje novinarske izvrsnosti.