O junacima i čudovištima: Tomica Šćavina – Ponekad, u ludilu se krije život

Tomica Šćavina (foto: Alen Čabrić)

Znate li što je to timeja? A hugrum? 
Prema "Rječniku neoriječenih sadržaja", timeja je "istina koja bubri pod mahovinom i niče van samo nakratko, tik pred svitanje". Hugrum  je "osjećaj bezvrijednosti koji se u zimskim danima kotrlja pločnicima i prolaznicima grize stopala. Vrsta emotivne gomoljaste prašine".

Ti su pojmovi, kao i cijeli "Rječnik neoriječenih sadržaja", naravno, izmišljeni, a izmislila ih je Tomica Šćavina u romanu Soba na dnu mora (Hena.com, 2019.). I sama riječ neoriječen je autoričina novotvorenica, a "neoriječeni sadržaji" odnosi se na traumatska iskustva i osjećaje o kojima se ne može govoriti zato što za njih ne postoje riječi pa je potrebno izmisliti nove. Pišući pisma mrtvoj prijateljici Tei i izmišljajući nove riječi za "Rječnik neoriječenih sadržaja", protagonistkinja romana Đana pokušava se nositi s traumama gubitka prijateljice i surovog života konobarice na kruzeru.

U prvom dijelu serijala Junakinje i čudovišta vidjeli smo kako književnost može pomoći da se "pripitomi čudovište" duševne bolesti. Spisateljica i psihologinja Tomica Šćavina u svojim se romanima bavi upravo načinima na koje se trauma može transformirati u jezik. U romanu Brod za Lajku (Jesenski i Turk, 2011.) tako se Tamara, studentica psihologije, pokušava nositi s traumom gubitka roditelja poginulih u prometnoj nesreći. S druge strane, u Povratku genija (Jesenski i Turk, 2013.) Šćavina ironizira sva "instant" rješenja koja nam se u suvremenom kapitalističkom društvu nude za postizanje trenutačne sreće. Svojim poetičnim i lepršavim jezikom autorica nam u svakoj svojoj knjizi iznova pokazuje da književnost može biti neka vrsta alkemijskog procesa kojim se "težina" pretvara u "lakoću", to jest, kao što to kaže Tamara u Brodu za Lajku, da se u ludilu ponekad može skrivati život. 

Zbog svega toga, Tomica Šćavina bila je savršena sugovornica koja mi je u razgovoru koji slijedi pomogla razbistriti ove i druge teme koje povezuju književnost i psihologiju, a o kojima će biti riječi u ovom serijalu.

Junak ili čudovište Maslać Mirta

U prvom dijelu serijala, na primjeru dvaju romana i zbirke priča suvremenih autorica, vidjeli smo kako je pisanje o vlastitoj bolesti  proces koji uključuje biranje određenih strategija koje su nužno književne prirode. Da bi netko uvjerljivo prenio to kroz što je prošao, čini se da mu nema druge nego da to do određene mjere fikcionalizira. Taj proces, posluživši se metaforom iz naslova knjige M.Maslać, nazvali smo "pripitomljavanjem čudovišta".

"Ta je metafora vrlo slikovita i da, pričanje ili pisanje o svom „čudovištu“ ga pripitomljava, stječemo neki verbalni oblik kontrole nad njim, pokušavamo mu nazrijeti oblik," rekla mi je Šćavina.

"Fikcija svakako pomaže, jer direktno, sirovo iznošenje emocija nije baš najbolji oblik komunikacije, odnosno, fali nam riječi za predočavanje svih tih čudovišnih dimenzija. Fikcija daje pitkost i onim najtežim stanjima, zato fikcija komunicira i zato je fikcija ljekovita. Puno se lakše nositi sa fikcionaliziranim čudovištem, nego s onim neizraženim koji unutra radi tko zna što."
Govoriti o mentalnom zdravlju (osobito vlastitom) danas, u dvadeset prvom stoljeću, još se uvijek čini kao društveni tabu.

"Govoriti o vlastitim mentalnim borbama može biti teško jer se mentalna bolest još uvijek doživljava kao znak slabosti ili nesposobnosti za život. Iako, moram priznati da riječ „bolest“ ovdje koristim sa zadrškom, jer svi imamo svoje probleme i mentalne izazove, a živimo i u društvu u kojem je definicija „zdravog“ vrlo upitna.

Veliki doprinos u shvaćanju mentalnog zdravlja i bolesti je definitivno napravio Gabor Maté sa svojom knjigom "Mit o normalnom: trauma, bolest i iscjeljenje u toksičnoj kulturi" u kojoj istražuje vezu između traume, zdravlja i društva, naglašavajući kako traume, naročito one iz djetinjstva, imaju veliki utjecaj na razvoj mnogih fizičkih i psihičkih problema kao što su autoimune bolesti, anksioznost, depresija i drugi oblici patnje. Osim toga, ističe kako živimo u toksičnoj kulturi koja izrazito potiče produktivnost, natjecanje i individualizam, što lako vodi prema  emocionalnom isključivanju, usamljenosti i podložnosti bolestima.

Općenito gledano, ljudi s mentalnim poteškoćama se boje osuđivanja, izolacije i etiketiranja. Sram ih odvraća od otvorenog dijaloga, što je i razumljivo, jer većina ljudi ne zna ili nema kapaciteta slušati i podržavati nekog tko prolazi kroz tako velike probleme, iako bi mnogi to iz suosjećanja htjeli."
U svemu tome čini se da žene lakše govore o svojoj bolesti, da im se lakše otvoriti nego muškarcima.

"Da, žene lakše govore o svojim problemima, što ne znači da muškarci nemaju tu potrebu. Muškarcima je, na žalost, u djetinjstvu često uskraćivano pravo da izraze svoje osjećaje, kako bi zadržali svoju „snagu", negirajući ranjivost. No, s obzirom na sve veću svijest o važnosti mentalnog zdravlja, ovo se ipak polako, ali sigurno mijenja.

Nije lako otvoriti se kad nam je teško," nastavila je Šćavina, "ali sama želja da podijelimo svoje iskustvo s nekim tko nam je važan može biti ljekovita. Nije realno očekivati da će drugi osjetiti svu težinu našeg problema, dovoljno je da se možemo osjećati kako se osjećamo i ostati povezani, saslušani i samim time podržani.

Najbolje je govoriti jednostavno i iskreno, izbjegavajući stručni medicinski jezik koji može zvučati apstraktno. Metafore i usporedbe mogu pomoći – na primjer, depresija se može opisati kao stalno nošenje teškog tereta, a anksioznost kao stalno upaljeni alarm.

Otvaranje je rizik – možda nam nakon traženja razumijevanja i podrške bude bolje, a možda i lošije. Nije sve na nama. Ali, prvi korak jeste. Ako nakon otvaranja dobijemo prisutnu i zainteresiranu osobu koja nas želi razumjeti, to će nam sigurno puno značiti.

U romanu Junak ili čudovišta, pripovjedačica Mirta piše: "Ne samo da je bolest konstrukt društva, ona je postala i moj konstrukt". Usporedivši svoje stanje s opisom iz psihijatrijskog priručnika, shvatila je kako njezina dijagnoza nema veze s njom, kako je stavljena u ladicu u koju ne pripada. 

"Dijagnoza ima dvostruku ulogu – s jedne strane, ona pruža okvir za razumijevanje simptoma, nudi pacijentu i stručnjaku smjer u liječenju i pruža određeni osjećaj sigurnosti. No, s druge strane, postoji opasnost od toga da dijagnoza postane etiketa koja pacijenta ograničava i sužava njegov identitet. Kada se netko identificira isključivo kroz prizmu bolesti, postoji rizik da će razviti osjećaj da je njegovo stanje trajno, nepromjenjivo ili veći dio njegovog identiteta nego što to zapravo jest.

Roman Mirte Maslać započinje rezultatom psihologijskog testiranja koji je pisan jednim meni izrazito odbojnim, hladnim, etiketirajućim jezikom. A onda kreće stvarno iskustvo, stvarna osoba, stvarno čudovište s kojim se autorica nosi i koje kroz fikciju nosi nju. Tu možemo vidjeti koliko dijagnoza nema veze s osobom, a opet, tko god ode na psihijatriju, dobit će dijagnozu, to je neizostavno.

Američki psiholog David Rosenhan je 1973. godine napravio jedno zanimljivo istraživanje poznato pod nazivom "On Being Sane in Insane Places". Rosenhan i sedam drugih "pseudopacijenata" prijavili su se u različite psihijatrijske bolnice tvrdeći da čuju glasove. Nakon što su hospitalizirani, ponašali su se potpuno normalno i prestali prijavljivati bilo kakve simptome. Unatoč tome, svi su dobili psihijatrijske dijagnoze – većina je dijagnosticirana sa shizofrenijom, a nakon prijema, nitko od stručnjaka nije prepoznao da su zapravo zdravi."

Usamljenost Spitzer Manfred

Kad ponestane vremena Hirvonen Elina

Posljednjih nekoliko godina globalne krize nižu se jedna za drugom, a od njih su na naše mentalno zdravlje, a osobito na mentalno zdravlje mladih, zasigurno najviše utjecali pandemija COVID-a i potresi. Istodobno, sve više ljudi pati od usamljenosti za koju njemački neuroznanstvenik Manfred Spitzer u knjizi Usamljenost : Neprepoznata bolest (Ljevak, 2019.) tvrdi da je, osim što je zarazna, i najveći uročnik smrtnosti u zapadnom svijetu danas. 

"Pandemija COVID-a, zajedno s drugim krizama poput potresa imali su snažan utjecaj na mentalno zdravlje svih dobnih skupina, ali mladi su posebno pogođeni, jer se suočavaju s nesigurnom budućnošću, što dovodi do osjećaja anksioznosti, bespomoćnosti i izolacije. Socijalna distanca, zatvaranje škola i otkazivanje društvenih aktivnosti dodatno su pogoršali osjećaj usamljenosti i otežali razvoj društvenih vještina u ključnim godinama. Posebno su pogođeni mladi u tranzicijskim razdobljima – oni koji su prelazili iz škole na fakultet, tražili posao ili započinjali karijeru.

Jedno od značajnih istraživanja koje se bavi ovim pitanjem je studija Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) iz 2021. godine, koje je pokazalo da su mladi u dobi od 15 do 24 godine najviše pogođeni, s povećanjem slučajeva depresije i anksioznih poremećaja za čak 25%.

Osim toga, mladi često traže utjehu u digitalnom svijetu, što može dodatno pogoršati njihovu anksioznost zbog prekomjerne izloženosti informacijama i negativnim vijestima, što stvara osjećaj preopterećenosti i nemoći."
U romanu Kad ponestane vremena finska spisateljica Elina Hirvonen pripovijeda o asocijalnom mladiću kojeg kriza u svijetu, a posebno klimatske promjene navode da počne nasumice pucati po prolaznicima u Helsinkiju. Autorica spominje istraživanje Craig A. Andersona & Matta Delisija "Utjecaj globalnih klimatskih promjena na nasilje". Globalne katastrofe oko nas (pandemije, potresi, ratovi, financijske krize, klimatske promjene) čini se da utječu na porast nasilja i imaju poguban utjecaj na mentalno zdravlje mladih.

"Rano prepoznavanje i intervencije, poput psihološke podrške i programa usmjerenih na jačanje otpornosti su nešto što bi ovaj loš utjecaj moglo ublažiti. 

Osim toga, bilo bi jako dobro mladima omogućiti sigurne prostore u kojima mogu otvoreno razgovarati o globalnim problemima, ali i poticati njihovo sudjelovanje u društvenim akcijama koje im mogu vratiti osjećaj kontrole i pozitivnog doprinosa. Roditelji, nastavnici i stručnjaci trebaju otvoreno govoriti o krizama, ali na način koji ulijeva nadu, umjesto da dodatno pojačavaju strah."

Vremensko utočište Gospodinov Georgi

U istoj knjizi autorica piše: "Nada je središnji dio ljudskosti. Ako izgubimo nadu u bolju budućnost, što nam preostaje?" U razgovoru za Moderna vremena bugarski pisac Georgi Gospodinov, koji u romanu Vremensko utočište zamišlja kako je budućnost na svijetu dokinuta, rekao mi je da mu njegova petnaestogodišnja kći ponekad govori: "Eh, vi ste barem svoje proživjeli". Izgleda da mladima nismo ostavili mnogo razloga za vjeru u bolju budućnost. 

"Vjera u bolju budućnost je jako važna, iako ćemo je ponekad nužno i izgubiti, ali ako to stanje predugo traje, onda govorimo o apatiji i bespomoćnosti s kojima se jako teško nositi. Ne možemo uvijek kontrolirati okolnosti u kojima se nalazimo, ali možemo birati kako na njih reagirati. Čak i kad je najteže, možemo se osnaživati kroz male akcije koje vraćaju osjećaj svrhe i smisla. Ako to ne možemo sami, možemo se pridružiti nekoj grupi u kojoj vlada takva pozitivna inicijativa. Važno je djelovati."
Mladić iz knjige odrastao je u asocijalnu osobu i počeo pucati na ljude unatoč tomu što je odrastao u Finskoj, društvu blagostanja (u knjizi se spominje i slučaj Andersa Breivika koji je u Norveškoj ubio sedamdeset sedmero mladih ljudi). Skandinavska društva su društva blagostanja, ali očigledno ne postoji izravna korelacija između blagostanja i sreće.

"Postoji jedno zanimljivo istraživanje na tu temu koje je poznato pod nazivom Easterlinov paradoks. Američki ekonomist Richard Easterlin je 1974. godine pokazao da krivulja bogatstva i sreće nije pravocrtna – nakon određenog nivoa bogatstva, postaje ravna. Drugim riječima, besparica će nas unesrećiti, ali veliko bogatstvo nas neće učiniti znatno sretnijima od nekog tko ima relativno dobre prihode, iako možda volimo misliti drukčije."
U knjizi finske spisateljice osobito se tematizira narcizam mladih. U kontekstu nedavnog općeg zgražanja nad time što mladi u Hrvatskoj na maturi nisu znali što znači riječ "požrtvovnost" postavlja se pitanje koliko je narcizam danas problem među mladima kod nas i koliko se za njega mogu kriviti oni sami.

"Mladi danas odrastaju u svijetu koji je oblikovan digitalnim medijima i društvenim mrežama, gdje je fokus na izgradnji idealizirane slike. Mladi su pod pritiskom da se konstantno uspoređuju s drugima, tražeći vanjsko priznanje kroz "lajkove" i „followere“. Nisu oni ništa krivi, društvo ih tako oblikuje, ali više od svega obiteljske okolnosti. Hladan ili narcisoidni otac i majka bez samopoštovanja koja će izgubiti sebe udovoljavajući djetetu – to je formula za razvoj narcizma. Dakle, rješavanje problema narcizma među mladima leži u rješavanju transgeneracijskog nasljeđa koje bi roditelje učinilo boljim partnerima, a zatim i oblikovanje društva koje vodi mlade prema izgradnji unutarnjih vrijednosti."

Povratak genija Šćavina Tomica

Soba na dnu mora Šćavina Tomica

Brod za lajku Šćavina Tomica

U romanu Junak ili čudovište štićenici u Vrapču organiziraju pjesničku večer na kojoj im medicinski tehničar zabranjuje da čitaju "depresivne" pjesme. Može se razumjeti zašto depresivno u tom kontekstu može biti loše. Međutim, čini se da se ponekad zanemaruje da su "tužno" i "depresivno" u književnosti i umjetnosti dio osjećaja tragičnog koji nam omogućuje katarzu. 

"Naravno. Čitati ili pisati o tuzi, boli ili gubitku može nam pomoći da prepoznamo svoje osjećaje, da se s njima suočimo i da ih posložimo ne neki podnošljiviji način. Umjetnost pruža siguran prostor u kojem možemo istražiti tugu ili tjeskobu bez straha od osude. S druge strane, prevelik naglasak na „pozitivno“ može stvoriti lažan osjećaj da neugodne emocije nisu prihvatljive ili da ih treba potiskivati. Treba nam cjelokupni spektar emocija, jer smo sve to mi... ljudi."
U knjizi Kad ponestane vremena, prizor koji funkcionira gotovo kao metafora cijele knjige je dječak u tramvaju s kojim nitko ne komunicira i kojem se osmijeh "zaledio" na licu. S druge strane, u knjizi Kapitalizam i smrt Goran Pećanac piše kako su nekad ljudi pokušavali biti moralni, dok danas žele biti sretni, do te mjere da je u današnjem potrošačkom društvu sve podređeno postizanju sreće, gotovo po svaku cijenu.  Ta svojevrsna "diktatura sreće" tema je i Šćavinina romana Povratak genija pa je moje pitanje bilo nismo li zakinuti time što nauštrb sreće zanemarujemo druge emocije.

"Na žalost, živimo u društvu koje često favorizira potragu za srećom iznad svega drugog. Ovo se može vidjeti kroz dominantne poruke u medijima, na društvenim mrežama i u knjigama samopomoći, gdje je sreća predstavljena kao krajnji cilj, a ostale emocije poput tuge, ljutnje ili nesigurnosti doživljavaju se kao nešto što treba izbjegavati ili ignorirati.

Čovjek je biće koje proživljava širok raspon emocija, i svaka od tih emocija ima svoju funkciju. Tuga nas može usmjeriti prema refleksiji i iscjeljenju, ljutnja nam može pomoći da postavimo granice ili reagiramo na nepravdu, dok nam strah omogućava da prepoznamo opasnost. Zanemarivanje tih emocija u korist konstantne potrage za srećom može dovesti do emocionalne iscrpljenosti i depresije, jer nismo u stanju integrirati čitav spektar emocija.

Na svu sreću, u književnosti su sve emocije dopuštene – patnja, gubitak, zbunjenost, sreća – i sve mogu biti plodno tlo za pisanje. Iskreno rečeno, da sam stalno sretna, ne bih imala potrebu za pisanjem. Ne kažem da moje pisanje izvire isključivo iz nesreće, ali više izvire iz tamnog, nego iz svijetlog spektra mojih emocija. I upravo zato mi u život unosi jedan dublji osjećaj smisla.
Jeste li ikada imali osjećaj da bi se u tom tamnom spektru mogli izgubiti ili utopiti?

 Kad sam bila u srednjoj školi i na faksu, bojala sam se ludila. Nisam ni znala što to točno znači, ali bio je tu neki strah od gubitka kontrole koji je s vremenom postajao sve manji, da bi se kroz kreativnost u potpunosti izgubio. Pišući roman „Soba na dnu mora“ shvatila sam da je moj strah od ludila zapravo poezija. Ono što bi nekome bilo besmisleno, meni je smisleno i to osjećam. Zbog tog „ludila u meni“, moji romani su tako poetični. Ili, da citiram samu sebe iz romana „Brod za Lajku“ – ponekad, u ludilu se krije život.

Osim radionica kreativnog pisanja, Tomica Šćavina vodi i radionice terapijskog pisanja pa sam je zamolio da kaže nešto o tim dvjema vrstama pisanja i objasni kako nam to pisanje može pomoći da se osjećamo bolje.  

"Kreativno pisanje i terapijsko pisanje dijele mnoge sličnosti, no njihovi ciljevi su bitno različiti. Kreativno pisanje prvenstveno je usmjereno na stvaranje umjetničkog djela – priče, pjesme, romana – gdje je fokus na izražavanju ideja, fikciji ili oblikovanju narativa. Kreativno pisanje razvija maštu i stil, potiče igru s riječima, strukturira događaje i oblikuje likove s namjerom da se prenese određena poruka ili razvije autentičan stil pisanja.

Terapijsko pisanje, s druge strane, nije usmjereno na stvaranje umjetničkog djela, već na proces emocionalnog oslobađanja koji nam omogućava samospoznaju, smirenje i jasnoću. Ono ima blagotvoran učinak jer nam omogućava da stavimo na papir ono što ne možemo izreći naglas ili što nam nije jasno. Pisanje nudi prostor za introspekciju, za stvaranje narativa o sebi i svom iskustvu. To je jedinstven kontakt sa samima sobom, jer bijeli papir ništa ne iskrivljuje, vraća nam refleksiju sebe upravo onakvih kakvi jesmo." 
Posljednji dio ovog serijala bit će posvećen biblioterapiji pa se moje pitanje odnosilo na to kako čitanje može doprinijeti našem emocionalnom zdravlju.

"Čitanje pruža novu perspektivu, daje nam priliku za empatiju s ljudima sasvim različitima od nas i potiče refleksiju. Ono može poslužiti kao oblik emocionalnog ogledala u kojem prepoznajemo dijelove vlastite priče.

Kroz čitanje, pojedinac pronalazi simbolična značenja i moguća rješenja za vlastite probleme, a osim toga, knjige nude prostor za eskapizam, koji može privremeno olakšati emocionalni pritisak.

Jedna od najvećih vrijednosti biblioterapije je u tome što pruža siguran i neinvazivan način da se istraže teške emocije. Kroz tuđa iskustva, možemo pronaći put do vlastitog iscjeljenja." 

Od pisanja kao načina da progovorimo o vlastitoj bolesti do čitanja koje nam pomaže da u drugima prepoznamo sebe zatvorili smo puni krug, a Tomica Šćavina u ovom razgovoru, kao i u svojim romanima, pomogla nam je shvatiti da se s druge strane ludila i bolesti može nalaziti život, poezija, književnost.
 

** Serijal tekstova O junacima i čudovištima. Književnost i mentalno zdravlje objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa Poticanje novinarske izvrsnosti.