Olja Knežević : Katarina, Velika i Mala
Intrigantan laureat V.B.Z.-ove nagrade za najbolji roman godine "Katarina, Velika i Mala" (V.B.Z., 2019) Olje Knežević iskustveno je nabijen i u svakom smislu pomno promišljen, a prije svega istinski zavodljiv rukopis. Roman od gotovo tri stotine stranica na kvalitativno jednakovrijedne cjeline od trinaest odnosno jedanaest poglavlja prelamaju dvije razvojne faze eponimske protagonistice, ujedno i fokalizatorice, oduvijek uporne i hrabre, koja će se odrastajući dodatno osnažiti, emancipirati, a onda i profilirati u istinsku 'junakinju našeg doba'. Odnos prema samoj sebi, ali i njezin položaj u društvu kod Katarine je međutim promjenjiv, pa ona s obzirom na subjektivni osjećaj i objektivne okolnosti dinamično raste i smanjuje se, od male postaje velikom, od velike opet malom i tako naizmjenice do konačnog uzemljenja u zreloj dobi.
Katarina, Velika i Mala
Kronotop romana oblikuju egzistencijalno važna kretanja te zanimljive ja-pripovjedačice, majke troje djece s diplomom iz ekonomije i to od Titograda (djetinjstvo) preko Beograda (studij) do Londona (roditeljstvo), a sve u troslojnom vremenskom protoku, počevši s kasnim socijalizmom, preko raspada Jugoslavije do aktualnog, još uvijek postranzicijskog doba. Ovaj roman ponajprije čitamo kao kronološki ustrojenu pripovijest o ženskom odrastanju na Balkanu 1980-ih, odnosno dramu o formiranju jedne snažne osobnosti u specifičnoj vremensko-prostornoj slagalici. Kolektivitet življenja Katarinine obitelji i njihova susjedstva, a ono funkcionira po principu familijarne bliskosti i rodbinske zbijenosti, poprimit će širokokutnost društvene freske. Spretno uklopljenim anegdotama autorica oživljava osamdesete, devedesete i kasnije godine, svako desetljeće sa svojim ljepotama i balastima, a čini to tako što udijeva partikularnost privatnih epizoda u raster širih društvenih zbivanja. Rekonstrukcija prošlih vremena uspijeva joj i kroz sjećanja protagonista, odnosno popkulturne reference, glazbu, književnost, pa i mirise.
U središtu pripovijesti su Katarina i Milica, susjede, vršnjakinje, najbolje prijateljice, gotovo sestre i tek ponekad rivalke. Stoga, ovaj je roman, između ostalog, priča o dvjema naoko nespojivim prijateljicama kakva, jasno, nije nimalo nova, ali odjednom nas odasvud vreba, od Elene Ferrante i Silvije Avallone do Zuzse Bank i Lane Bastašić. Prijateljice Olje Knežević možda su me i najviše uvjerile od ovdje proizvoljno nabrojanih primjera, autorica čitatelja potapa u intimne svjetove dviju djevojaka, a čini to umješnim prokrvljavanjem karaktera, ali i postupnim usložnjavanjem njihova emotivnog odnosa. Olja Knežević djevojačkim kretnjama pridaje samorazumljivost, širokim zamahom raspisuje njihove osobnosti, u usta im utiskuje rečenice pametne i humorne, a sve je to toliko živo i prisutno, da ih poželimo uštipnuti, zagrliti, jer ovdje su, naše su. Ukratko, Olja Knežević piše tako da se čitatelj, ma koliko slab u imaginiranju bio, trenutačno suživljava s pročitanim.
No, kakve su ustvari ta Kaja, Kaćušica, Keti… i njezina Mici? Jedna je racionalna osobnost s nimalo jednostavnom, ali ipak relativno linerarnom biografijom, druga strastvena i karizmatična, ali neprilagođena i autodestruktivna. Milica, „plavi anđeo“ nordijski svijetle kose, „ogoljena duša na raskrižju vjetrova“, briljirat će tako na prijemnom za glumu, a nedugo potom, iako talentirana, pokazat će se silno nesigurnom. „Nosićeš je na pleća dok god je živa. Pomogni kolko možeš, neće dugo trajat“, reći će zloguko, ali do srži dobrohotno Katarinina baba. A Katarina, poduzetna cura kojoj u djetinjstvu, u jednoj od meni najdražih epizoda u knjizi, uz blagoslov i superviziju te fatalne babe uspijeva 'biznis' sa škrinjom sladoleda („skoro pa dragstor, oaza na vrelom asfaltu titogradskog ljeta“) i koja godinama poslije, tijekom studija, marljivo ispomaže u susjedinom frizeraju, ostvarit će kao dvadesetogodišnjakinja marketinšku karijeru i izvući predratnu titogradsku Namu iz hibernacije.
U romanu Olje Knežević doživjet ćemo plejadu snažnih ženskih likova te nešto pratećih muških, koji su u podjeli više miljokazi, nego punokrvni akteri. Katarinina su formativna uporišta, uz predvodnicu Milicu koja je „noćna životinja, pomalo salonska, a pomalo ulična bič“, i Miličina mama, teta Ceca „lopužica“, pa već spominjana baba s velikim početnim slovom, koja joj je nakon rane smrti mame zamjenska majčinska figura, potom majčina sestra iz Amerike, slobodoumna teta Sandra i na koncu Beograđanka Alma, mlada udovica kojoj Katarina čuva djecu i vodi domaćinstvo. U prostoru između ovih silnica ukazuje se pripovjedačičin tata koji nakon smrti supruge zasniva novu porodicu i u Katarininu razvoju ne ostvaruje značajniju ulogu. Za razliku od oca, njezin muž Vuksan „plemenski vrač koji se osamljuje na vrhu svijeta“, „čuvarkuća genijalac koji kad pobjesni drobi kosti krupnih životinja“, dominantno je sveprisutan. Zaokupljen vlastitim ljubavničkim eskapadama suprugu praktički zatvara u kuću i svojim je ponašanjem dovodi u stanje nesigurnosti i, nasreću, prolazne i kratkotrajne dezorijentiranosti. Tu je i Miličin brat Radoš, nekoć teško prilagodljivo dijete, a sad karijerist-oportunist, i na koncu Siniša, njezina životna ljubav, svi oni s većim ili manjim felerom, koji im možda pridaje na zanimljivosti, ali ih istodobno čini inferiornima ženskim karakterima.
U svojim podgoričkim mjesecima Katarina pušta da se stvari zbivaju organski (na pitanje koliko ostaje odgovara „Dok se nešto ne desi“), a onda se odjednom nešto doista i dogodi, iz Londona joj stižu djeca, nalaze majku u nekom njoj svojstvenijem kontekstu od onoga bjelosvjetskog, ukoračuju u taj surovo lijep mediteranski krajolik i tako se povezuju s korijenima, čime se za sve uključene, pa tako i za čitatelja, ostvaruje katarzično zatvaranje kruga.
Čudnovata su ta predratna i poslijeratna vremena, ali baš u njima više nego ikad život se guta gladno i bez ostatka, studira se, radi, ljubi i griješi, luduje i eksperimentira, završava na robiji i riskira glava, ali taj i takav život nezaustavljivo pumpa dalje. Puno je tu nesreće, pa i smrti, a tim više želje i žudnje. Pa tako jedna protagonistica za svoju zemlju kaže: „Mi smo ispali s ove planete, plutamo po galaksiji. Šaka jada, ludih astronauta. Džabe sve“.
Crnogorski idiom u romanu očuđuje sintaksu, mangupski razmješta poznate jezične elemente nešto drugačije no što smo navikli, ravna ritmom čitanja, ali i zgušnjava atmosferu naglašavajući sve ono specifično južnjačko, balkansko i poznato. Ova knjiga ne bi bila što jest, da nema tog jezika, da ga se pokušalo uškopiti, standardizirati. Autorica piše odvažno, bez gubitka daha i potonuća u intenzitetu, bar ja nikakav preskok u mehanici teksta nisam zamijetila. Roman ima nešto od onih nepretencioznih, a mnogima od nas esencijalnih naslova Biblioteke Hit uz koje su rasle tolike generacije „odavde“. Svi ti čitatelji, ma iz kojeg predjela tzv. regije bili, bez imalo napora, posve intuitivno, razumijevat će i ovaj tekst. U Katarini tako pronalazim Kaporove "Folirante", neprolazan generacijski roman, kao i jedan najnovijeg datuma, moćan i važan, "Rezervni život" Lidije Dimkovske, i to ne u smislu izravne reference, nego naprosto literarnog vitalizma i samosvojnog egzistiranja tekstnog tikva, ali i čitateljske punine s kojom se ova knjiga zaklapa i odlaže.
"Katarina, Velika i Mala", pismo je zrelo i duhovito, u isti mah gusto na razini memorije i emocije, ljudskosti i ženskosti, a rahlo na onoj sintakse; podatno i dovoljno potentno za ponavljana čitanja, a istodobno otporno na interpretativna habanja, čitateljski zamor i razočaranje kojima često rezultiraju ponovni uroni u tekst. Bistar pogled i analitički nerv autorice donose nam ovdje vrlo dobru studiju karaktera, odnosa i socijalnih prilika, a koja se tako šarmantno pravi da je slučajna i nenamjerna. No prije svega Katarinina priča strastveno je ljubavno pismo Crnoj gori, divljoj i opojnoj, kako je sama negdje brzopotezno opisuje, a koju smo čitajući osjetili bliskom, u mnogočemu svojom.
Katarina, Velika i Mala
- V.B.Z. 05/2019.
- 284 str., meki uvez
- ISBN 9789535201564
Olja Knežević spisateljica je čija proza ne uljuljkava u optimizam niti bježi u pomodni aktivizam; u njezinom romanu 'Katarina, Velika i Mala' skeniraju se obiteljski odnosi i tragedije, ženska prijateljstva, ljubavne izdaje i prevare, odlasci i bjegovi, razni društveni miljei, ali i širi društveni kontekst konfuznih i neuralgičnih događaja koji (pre)usmjeravaju ljudske sudbine.