Pavao Pavličić : Galerija

Pavao Pavličić: Galerija

"Galerija" Pavla Pavličića (Lađa od vode, 2022) više je nego opravdan, usto i doista prirodan odabir za ovu našu rubriku u kojoj težimo okupljati iznimne mahom non fiction naslove, a znamo da nerijetko baš takvi, spletom kojekakvih izvanliterarnih okolnosti, izmaknu pažnji ciljanog čitateljstva. Pavličićeva knjiga bez sumnje je od onih „koje ostaju“, od knjiških otkrića na kakvima je tzv. zahtjevnija publika uvijek neizmjerno zahvalna.

Očito lako i s užitkom pisano trinaest autonomnih i osobno intoniranih eseja, sudeći po datacijama, nastajalo je sporadično i neplanski, tijekom dva desetljeća, po unutarnjoj potrebi i, vjerujem, bez pritiska ideje o potencijalnoj cjelini. Uvezivanje u zbirku ipak će, srećom, ovi biografski tekstovi dočekati, a autor i njegova urednica (Julijana Matanović, op.ur.) nižu ih ne redoslijedom kojim su u razdoblju između 2002. i 2021. ispisivani, nego vođeni životnom kronologijom ljudi u čiju čast su ti omaži osmišljavani. Tako se svezak otvara portretom Ivana Slamniga, rođenog 1930., a zatvara ga posveta Zoranu Kravaru, rođenom 1948. godine; spomenuvši tek dva imena iz knjige, već smo ocrtali u koji svijet nas Pavličić uvodi.

Galerija Pavličić Pavao

Ova zbirka namijenjena je čitanju opuštenom i hedonističkom, nelinearnom i s unaprijed ukalkuliranim zastajkivanjima, ali i povratcima u pojedine pasaže jer u brojne anegdote iz profesionalnog, pa i osobnog života protagonista, a takve su da im ponavljana čitanja neće naškoditi, vrijedi zaviriti i nekoliko puta. U pitanju su ovdje pisci (Antun Šoljan, Goran Tribuson), pjesnici (Ivan Slamnig), kunsthistoričari i književni prevoditelji (Tonko Maroević), filolozi (Mirko Tomasović), književni teoretičari (Milivoj Solar) i povjesničari (Zoran Kravar), teatrolozi (Boris Senker, Nikola Batušić), filmaši (Zoran Tadić), filmolozi (Ante Peterlić), književni urednici (Zlatko Crnković) i televizijski ljudi (Lazo Goluža), a mnogi od njih angažirali su se u više navedenih kategorija, djelujući i kao znanstvenici, i kao sveučilišni nastavnici, i kao kritičari, umjetnici, javni intelektualci.

Ukratko, akteri Pavličićevih zapisa velikani su humanizma, istaknuti pojedinci iz akademskog, kulturnog i medijskog miljea, ali i u ljudskom smislu izuzetne osobnosti, darovite i karizmatične, a opet suptilne i skrupulozne, što ovi simpatični napisi fino naglašavaju. Pripadnost Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu veže ih redom sve, izuzev nekolicine koji ondje nisu radili, ali su studirali. Autor o svima piše s puno emocije i poštovanja, kao o kolegama i prijateljima s kojima je rado surađivao ili samo razgovarao, s kojima se intenzivno družio ili povremeno susretao, od kojih je mnogošto naučio. Da bi im se odužio, bilježi zgode iz zajedničkih vedrih dana, nastojeći ih, kako navodi u uvodu, oteti zaboravu. Pritom, dodala bih, ovom zgodnom knjigom nudi mogućnost i nekim novim klincima, sadašnjim studentima FF-a, recimo, koji su skloni misliti da je svijet otprilike otpočeo s njima, da se upoznaju s djelovanjem sjajnih ljudi koji su im namrijeli toliko toga čime nekako i previše samorazumljivo raspolažu sada, i dvadesetak godina nakon njihova odlaska.

Upravo ti ljudi, stoji u nastavku krasnog, intimističkog predgovora, najbolje su što je od života autor dobio, oni su razlogom što osjeća da je imao puno sreće, iako ni njegov put nije lišen gubitaka i nevolja. Objašnjava Pavličić u tim uvodnim odlomcima i zašto je odlučio o pojedinim za svoje formiranje ključnim figurama ne pisati; shvatio je da su mu suviše bliski, pa mu odmak, a kakav je neophodan za dobar, plastičan portret, ne bi bio moguć.

Biografski prikazi, opsega od petnaestak stranica, koji se u "Galeriji" nižu, usprkos naslovu, nisu bljedunjavi en face portreti koji statično i u liniji vise na zidu, naprotiv, iskričavi su i višedimenzionalni, poput pokretnih slika u koloru. Junaci ovih kraćih tekstova ukazuju se pred čitateljem u čitavom svojem volumenu, nimalo preuzetno prikazani, ali bogme i daleko od plošnog skiciranja. Istodobno, izbjeći će se tu komemorativni patos, kao i isprazno nostalgiziranje za sretnijim vremenima i boljim ljudima, pa nas među koricama čeka dinamično pripovijedanje, slikovite evokacije, riječju, vitalitet i život sam. Nema u tim (samo)izlaganjima ničega vremešnog ni pesimističnog, premda je autor u ozbiljnim godinama, a većine onih o kojima piše već dugo nema.

Raspoloženo se i toplo ovdje govori – jer da, više kao da se pripovijeda, nego piše, o pojedincima koji su nam u nasljeđe ostavili intelektualna i umjetnička čudesa, bilo da smo ih slušali u fakultetskim predavaonicama ili tek zavidjeli starijim kolegama na toj prilici, bilo da smo iz njihovih knjiga spremali ispite ili pratili javna istupanja nekih od njih. Ovi tekstovi na tome ne inzistiraju, ali jasno je da su pisani s gorčinom što su neke vrijednosti zauvijek nestale i što kao društvo, bar trenutno, nismo kadri ništa slično ponovo uspostaviti. Za nekoga kome zagrebački Filofaks nešto znači, ova zbirka je obavezna lektira, zabavna, čak i napeta, ali ni ostali se ne bi smjeli osjećati isključeno, naprotiv, ovo je sneak peek u jedan blistav mikrosvijet, u međuvremenu transformiran, a u mnogim segmentima nažalost i više nepostojeć.

Akteri Pavličićevih zapisa velikani su humanizma, istaknuti pojedinci iz akademskog, kulturnog i medijskog miljea, ali i u ljudskom smislu izuzetne osobnosti, darovite i karizmatične, a opet suptilne i skrupulozne, što ovi simpatični napisi fino naglašavaju. 

Ljudi s FF-a, a sama im pripadam, koji su pragmatično, ali i „nepametno“ upisali dva velika jezika, gdje jezične vježbe besmisleno dominiraju nad književnim, kulturološkim i ostalim kolegijima, kao i suhi dril nad užitkom učenja i raznolikošću, u najpozitivnijem smislu bili su ljubomorni na kolege s komparatistike, zbog atmosfere koja je na tom odsjeku vladala, širine i slobode koju su im njihovi profesori omogućivali, prostora za istraživanje i igru; nije ni čudo da se baš iz redova komparatista regrutira većina književnika, ali i radnika u kulturi.

Zaključak koji se nametao tijekom iščitavanja ovih zapisa, a shvatili smo to i ranije, kroz život, jest da su najveći ljudi jednostavni, ležerni i zaigrani, da premda nam djeluju bogoliko, nisu savršeni, a pogotovo nisu bez strahova i dvojbi, ali zato su strastveni, fokusirani i predani, maksimalno zaokupljeni svojim interesima i pasijama, a neskloni konvencionalnostima, šupljim formama, predrasudama. Isto zaključujemo i o autoru kojem uzusi znanstvenog stila kakvom je desetljećima izložen, pa ni status akademika nisu oduzeli lakoću pripovijedanja, spontanost i šarm. Kroz sve te prštave epizode o decenijski dugim kolegijalnim i prijateljskim relacijama, o jednom bez pretjerivanja odgovornom pa i uzvišenom poslu, ali i o ritualima i internim šalama, autor o sebi piše samozatajno, autoironično i ustvari malo – tim nam je bliži i draži.

Kao filmologinju povuklo me da najprije okrenem na portret profesora Peterlića, gdje Pavličić evocira njegov superioran intelekt, ali i naglašava činjenicu da zapanjujuća erudicija kod njega nije utukla ludizam i autentičnost, baš suprotno, djelovao je Peterlić, stoji u tekstu, prije kao žovijalni filmski kritičar od devetnaestak godina, nego kao sveučilišni profesor. Dočitala sam ovaj zapis u suzama kako zbog tužnog svršetka (i posljednje rečenice, namjerno je neću zabilježiti, bitno ju je pročitati kao dio cjeline) tako i zbog svijesti da s ovakvim ljudima iščezavaju čitavi svjetovi, da takve više nećemo imati, da smo se rodili prekasno, da su oni otišli prerano. Da nam doduše ostaju knjige, za koje, međutim, nove generacije ne mare, jer uče iz svakojakih čitanki i sažetaka.

Pavličić ponajviše piše o ozračju na jednom mitskom odsjeku koji je 1950-ih osnovao Ivo Hergešić, o prapočecima jednog nastavno znanstvenog kolektiva u neka ipak prosperitetnija ili barem nevinija doba. No, piše i o tadašnjem izdavaštvu, prisjećajući se prijateljskih sastanaka i inspirativnih razgovora sa Zlatkom Crnkovićem koji je u svojoj Biblioteci Hit, i to u vlastitom prijevodu, ovdašnjim čitateljima otkrivao, primjerice, Kunderu, Henrija Millera i Pagnola. Njegova urednička soba u „Znanju“ u Zvonimirovoj, gdje je održavao nešto poput neformalnog književnog salona, za Pavličića je jedno od važnijih formativnih mjesta, a upravo on je od književnika stvarao zvijezde. U zvijezdu se s razlogom prometnuo i sam, tim žalosniji je način na koji je iz izdavaštva morao otići.

Prisjeća se i kako mu je Slamnigovo prezime kao gimnazijalcu zvučalo skandinavski, kako je Slamnig s katedre jednom zapjevao i jednom opsovao, kako je s 39 godina poželio otići s fakulteta, ali je ipak doktorirao i ostao, kako se smatrao ponajprije književnikom i prevoditeljem, a tek onda sveučilišnim čovjekom, kako ga je pred predavanja tresla trema, premda je bio fantastičan predavač i u predavaonici se činio silno opuštenim te naposljetku, ne manje važno, kako je Krezumici ime nadjenuo baš on, taj profesor kod kojeg je Pavličić diplomirao, da bi poslije naslijedio i njegov kabinet, njegov stol.

Zaključak koji se nametao tijekom iščitavanja ovih zapisa, a shvatili smo to i ranije, kroz život, jest da su najveći ljudi jednostavni, ležerni i zaigrani, da premda nam djeluju bogoliko, nisu savršeni, a pogotovo nisu bez strahova i dvojbi, ali zato su strastveni, fokusirani i predani, maksimalno zaokupljeni svojim interesima i pasijama, a neskloni konvencionalnostima, šupljim formama, predrasudama.

Piše Pavličić o Nikoli Batušiću koji je bio vrstan usmeni pripovjedač i svojevrsni „pripovjedački juke-box“ s izvrsnim smislom za humor i glumačkim talentom, odličan imitator, pa i pjevač „sonornog, kazališnog glasa“, a uz sve i okretan u kuhinji. Piše i o intelektualnoj znatiželji, popularnosti i sveprisutnosti Tonka Maroevića, zatim o ondašnjoj televiziji koja se nalazila, ne kao sada na Prisavlju, nego u Dežmanovom prolazu, gdje je ambijentirana i priča o snimanju emisije Kviskoteka u poglavlju o Lazi Goluži. Sjeća se filozofskih i nekonvencionalnih promišljanja o književnosti Milivoja Solara koji je oduvijek bio ispred svog vremena, pa je 1970-ih pokrenuo kadrovsku obnovu odsjeka, ali i reformu studija. I tako dalje, prebogata je ova malena knjiga da bi se u tekstu od koje kartice dospjelo spomenuti sve, treba je uzeti i čitati. Pavličić citira Šoljana koji je govorio da su uspomene poput vina, valja ih pretakati da se ne pokvare, pa domeće kako zato prakticira okrepljujuće razgovore s nekadašnjim odsječkim kolegom Borisom Senkerom u kojima, između ostalog, njeguju sjećanja na one koji više nisu s njima.

Razmišljajući kakvu impostaciju zauzeti, kako ovaj tekst započeti, a da ne podlegnem patetici kad ju je autor već suvereno izbjegao, pomislila sam da je Pavličićeva memoarska esejistika, fragmentirana i taman s dobrom mjerom privatno obojena, potpuno nepodesna za praksu književno kritičke forenzike, jer neprofesionalni čitatelj osjeća, a profesionalni otprije zna, pa ovim primjerom to potvrđuje, da je u rukama autora koji se ne muči s predmetom, metodom, strukturom, stoga bi svaki pokušaj da se njegov rad razloži mehanički, s nekakve superiorne distance, bio ne samo suvišan, nego i posve neprimjeren. Jasno je odmah – što je i kako htio, Pavao Pavličić je ovdje i napisao, a u domaćem knjiškom pejzažu voljeli bismo imati više ovakvih naslova, iz benevolentnih pobuda ispisivanih, sigurno vođenih, ili naprosto gospodskih, kako je podcrtao moj prijatelj pjesnik dok mi je svoj primjerak predavao na čitanje.

A sad je predajemo vama – "Galerija" Pavla Pavličića divno je štivo, i moram reći, iz današnje perspektive poprilično nestvarno. Kao da nam je teško povjerovati u neke dobrote i ljepote iz tih redaka, u pristojnost, kolegijalnost, nenametljivost, jer složit ćemo se, nisu to vrijednosti vremena u kojem nas ova knjiga zatječe, u oba značenja te riječi – nalazi, a onda i osupnjuje. Budimo sretni što smo u taj 'malen krug velikih ljudi' uopće propušteni, možda kasno i možda tek na tren, ali taj knjiški, čitateljski trenutak vrlo je lijep, ispunjen i zato dragocjen.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pavao Pavličić

Galerija

• Umjetnička organizacija Lađa od vode 10/2022.
• 192 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789534911464

Naslov knjige 'Galerija' dobro opisuje njezin sadržaj: ona donosi niz portreta istaknutih ljudi iz hrvatskoga kulturnog života, a koje je Pavao Pavličić imao priliku pobliže upoznati, s njima razgovarati i od njih učiti. Ti su ljudi I. Slamnig, Z. Crnković, A. Šoljan, M. Solar, L. Goluža, A. Peterlić, N. Batušić, M. Tomasović, T. Maroević, Z. Tadić, B. Senker, G. Tribuson i Z. Kravar. Svakome od njih autor posvećuje petnaestak stranica, pa o njima govori iz subjektivne, prijateljske perspektive.