Pavle Svirac : Književna groupie
Književna groupie
Prvim pojavljivanjem kolumne Književne groupie na stranicama Arteista nametnulo se pitanje tko je to? Tko je ta osoba koja piše ove luđačke, brutalne (groteskne?), infantilne i najčešće iznimno zabavne i duhovite kolumne narativnog karatera? Zapravo nisam bio nimalo iznenađen otkrićem da je to ista osoba koja je na Knjigomatu pisala komentare koje smo kolege s faksa i ja često čitali i pritom umirali od smijeha. Jedan od tih tekstova, možda najbolji, parodija Perišićevog intervjua s Jonathanom Franzenom, dobio je svoje mjesto u ukoričenom izdanju Svirčevih kolumni.
Na koricama knjige piše kako se radi o modernom pikarskom romanu. Pa dobro, ako je Quevedo napisao "Životopis lupeža", osoba koja stoji iza pseudonima (ili možda alter ega) Pavle Svirac je napisala, pardon na izrazu, svojevrsni "Životopis drkadžije".
Pavle Svirac utjelovljenje je većine klišeja vezanih za zagrebački Filozofski fakultet, ali za razliku od tomićevskih jeftinih štoseva i krajnje anti-intelektualnih stereotipa o komparatisticama koje su pošandrcale od struktutralističkih ili poststrukturalističkih tekstova, Svirčev prikaz nije baziran na preziru (ili možda kompleksima?), nego barem djelomičnom poznavanju materije i mizanscene. Dvadesetosmogodišnji protagonist je preko veze upisao fakultet, dakle uklapa se, barem po godinama, u stereotip vječnog studenta, porijeklom je iz konzervativne sredine, izvrsno poznaje sve važnije aktere hrvatske kulturne scene i, a ovo je možda najzanimljivije od svega, stan mu se nalazi prekoputa kultnog kafića Limba, vjerojatno omiljenog kuloara pripadnika maloprije spomenute scene.
O čemu se tu, dakle, radi? Svirčeva "Književna groupie" niz je na ovaj ili onaj način međusobno povezanih satiričnih epizoda u kojem autor ne ostaje dužan nikome. Majdak i dalje priča kao Glista iz "Kužiš stari moj", diskurs Deana Dude je neshvatljiv široj populaciji, Ivana Sajko otrovnim strelicama gađa Tomislava Čadeža, a Robert Perišić i dalje zalazi u sve mondene zagrebačke lokale.
Svirčev glavni adut je njegova sposobnost da infantilnim, gotovo priglupim stilom neku pojavu ili ličnost svede na proste faktore. Pritom te ličnosti, i.e. kulturnjaci, nalikuju djeci ili potpunim manijacima. Protagonist za to vrijeme nastoji sebe etablirati kao ime na sceni, povremeno položiti ispit kako bi mu roditelji i dalje isplaćivali novac, i, najbitnije od svega, pokušava "smotati" Stojku, kolegicu s faksa.
Ove satirične epizode uglavnom posjeduju malu dozu zlobe, hoću reći da je lako raspoznati kritizira li Groupie nekoga zaista ili mu tek "namiguje". Ispod svakog teksta probija određena doza auto-ironije koja upućuje na to da "Književnu groupie" ne shvaćamo u potpunosti ozbiljno. U potpunosti.
Unatoč tome što tekst nije pisan strogim polemičkim diskursom on je i dalje kritika ne samo kulturne scene, nego i društva općenito. Autoru polazi za rukom poentirati na sličan način kao i South Parku. Taj crtani šou je neupitno infantilan, događaji i likovi prikazani tamo groteskne su karikature, no poanta je i više nego jasna upravo zbog nepretencioznog i blesavo satiričnog pristupa. Isti je slučaj s "Književnom groupie". Ovaj skup tekstova na jednostavan, izuzetno pitak i duhovit način ukazuje na sitničavost, pretencioznost i općenito hipokriziju ovog vremena.
Ako ništa, dopast će se bilo kome tko je u bilo kojem trenutku života upao u pijanu "polemiku" u nekom od kultnih zagrebačkih birceva.
Pavle Svirac: "Književna groupie"
Udruga za kulturu i nove medije Arteist, 2013.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )