Pazar mi je puno draži od supermarketa

Gdjekad rano izjutra, ako moram ustati jako rano, a to nije baš često, odem na Pazar, u jedan od rijetkih kafića koji u to doba radi. Naslonjen na šank kroz izlog gledam kako se pod platanama u praskozorje namještaju banci s mrkvom, blitvom i raštikom, domaćim pečenicama i pancetom, mladim kravljim sirom, medom, rakijom, orasima i bajamima.

Neobrijani i raščupani nakupci u kožnim jaknama oko mene piju mali vinjak, a seljanke s ispranim šarenim pregačama preko debelih džempera naručuju kave sa šlagom. Jedan je nesretnik usnuo s glavom na prsima, a prijatelj ga budi vrhom cigarete. Taj pasjaluk nisam vidio od još JNA. Lagano primiče žar nadlanici što ovome malaksalo visi u krilu, lukavo namigujući okupljenima. Pospanko se prene pa krmeljavim očima zaprepašteno gleda, a lokalom se prolomi smijeh. Stari vic uvijek upali.

Drugi se bezobraznik upucava konobarici, a ona je nervozna. Kao da već ima loša iskustva s takvim mudrijašima. Sa svih strana čuju se tvrdi naglasci moga zavičaja. Grube šale i neobične psovke, kakve valjda možete čuti samo u Dalmatinskoj zagori, vrate me u djetinjstvo, u jedno davno vrijeme što je zauvijek izgubljeno, za mene, ali i za sve nas.

Šest je ujutro, za početak, a Pazar se još uvijek puni, mnogo štandova nije postavljeno, vage i utezi još čekaju u skladištima, a od mušterija tu je samo nekoliko umirovljenica što ne mogu spavati. Prije dvadeset godina u ovaj sat tržnica je bila kao košnica, kućanice s cekerima po mraku su se probijale kroz gužvu, otimajući se zavodljivom zovu sinjskih žena što su, u rukama crvenim od studeni, nudile kiseli kupus iz plavih plastičnih bačava. Još dobro ne bi ni svanulo, a ovdje bi vrilo od života, narod je vikao i kumio, redikuli se ismijavali, a kumpravende proklinjale do u deveto koljeno. Čitav je život bio pomaknut dva sata ranije, jer se onda nije radilo od devet do pet, kao danas, nego od sedam do tri i spiza se morala zorom obaviti.

Nema zaista osobitog razloga zašto se promijenilo radno vrijeme, za većinu zaposlenih to nije nikakav dobitak. Devet do pet zapravo je dio podmukle zavjere kapitalizma. Jednom, kada se radilo do tri, stigli bi kod kuće objedovati, biti s djecom, pročitati novine ili počinuti na otomanu. Mehaničar u Prometu popodne bi, u fušu, u garaži popravio susjedov Renault 4, a njegova supruga bi za sitnu paru nešto sašila.

S novim radnim vremenom, sve je to nestalo. Ručate u pauzi, a kad se vratite kući, nemate vremena ni za djecu, ni za novine, ni za otoman, ni za fuš. U tome je sav smisao rada do pet, da odete i vratite se po mraku, poslodavac vam uzme čitav dan i učini vas sasvim ovisnim o poduzeću. Upravo kao i idiotski običaj team buildiga, kada vas subotom u nekom gaju natjeraju da nabijete na glavu plastičnu kacigu, pretrčavate između bukava i kolege gađate bojom. Human resource menadžeri sve su to zapravo smislili da vam oduzmu privatni život.

Kao njihova žrtva naposljetku je pala i ova otrcana tržnica pod platanama. Današnjem je potrošaču udobnije otići u periferijski trgovački centar, parkirati u podrumu, a u samoposluživanju kat poviše obaviti cijelu kupovinu, u nekoliko stotina četvornih metara naći i breskve, i mrkvu, i pršut i lokarde, nego kružiti deset minuta središtem grada da bi se napokon parkirao ispod Općine i pješke učinio tri kilometra za pet stvari. U međuvremenu smo vjerojatno postali i bakteriofobi i draže nam je uzimati hranu iz osvijetljenih vitrina u klimatiziranim dućanima nego s betonskog banka na otvorenom. Stari Pazar nema nikakve, upravo nikakve šanse pred staklenom civilizacijom shopping mallova sa savršeno okruglim i ulaštenim povrćem koje je raslo iz stiropora i prodavačicama u crvenim kutama, što kao američki narednici imaju vezeno ime na prsima.

Ime na prsima potrošaču daje privid intimnosti, ali u stvarnosti nitko i nikada neće njime osloviti ženu u dućanu. Pokušajte se sjetiti je li vam ikada poslužilo ime koje prodavačice nose. Ako ste vidjeli kako se ona zove, na primjer, Marijana, niste rekli: “Marijana, molim vas, narežite mi petnaest deka...“ Pročitat ćete i zapamtiti Marijanu jedino ako mislite da vas je ona zakinula ili bila drska pa je želite prijaviti poslovođi trgovine. I to ime je zaista samo zbog toga izvezeno na kuti. Human resource menadžeri stavili su ga tamo da ženu uvale u nevolju.

Tražite li pravu intimnost kupovine, morate doći na mjesto poput Pazara. Roba ovdje nije uvijek nužno domaća, premda se takvom predstavlja. Za trešnje će bez iznimke reći da su iz Tugara, lubenice iz Ravnih kotara, a jagode vrgoračke, makar i na jednima, i na drugima, i na trećima stoji jednaka etiketa španjolskih staklenika. No, ono nesumnjivo domaće je atmosfera. U trgovačkom centru u predgrađu nemalo biste se iznenadili da vas prodavačica iza pulta slatkim glasom nazove dušom ili srcem ili jabukom rumenom, nudeći da od nje kupite šunku ili svježe pecivo. A u središtu grada, na pazaru ili peškariji, ta je prisnost obična i svakodnevna. I tko bi joj odolio. Ako ste već uhvatili neke godine, a prodavačica vam kaže “momak“, kupio bi sve što je žena taj dan donijela na pazar, čak i špinat, koji inače ne jedeš.

Neki bi se stranac vjerojatno začudio tome običaju, ali u nas u Splitu, na Pazaru, prodavači ne govore “vi“, “vas“ ili “vama“. Poštovanje se ne izražava zamjenicom u drugom licu množine, nego smo svi naši i domaći, na “ti“. Desetak metara dalje je oprezan, uljudno distanciran vanjski svijet gdje jedni drugima dajemo “vi“, a ovdje, kao pod nekom nevidljivom kupolom, stoji šarena mediteranska pozornica koja te bez problema, u minuti prihvati i uzme za svoga.

Dođeš li malo češće, već imaš i “svoje ljude“, koji ti kriomice, iz borše ispod banka, izvade komad pancete koji su za tebe čuvali. Ili ti šapnu da će sutra imati sir iz mišine, ili žutinicu, ili šparoge. Moja punica tako ima “svoje ljude“, od kojih kupuje raštiku, krumpir, kiseli kupus, vrhnje, pečenicu... Svaki ima svoj djelokrug i ne miješa se drugomu u posao. “Njezini ljudi“ na Pazaru probrana su skupina provjereno odanih pojedinaca koji ne znaju jedan za drugoga. Zapravo vrlo nalik nekadašnjoj američkoj špijunskoj mreži u Istočnom Berlinu.

No, za takvo povjerenje uskoro više nećemo znati. Ova bučna, kaotična i opuštena civilizacija je na zalasku, povlači se i nepovratno nestaje, pretvarajući se u nešto drugo, neminovno lošije.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )