Peter Handke : Strah golmana pred jedanaestercem
Trideset i sedam godina nakon objavljivanja izvornika novela austrijskog pisca Petera Handkea (1942) «Strah golmana pred jedanaestercem» dostupna je čitateljima i u hrvatskom prijevodu. Unatoč političkim antipatijama, što si ih je autor zgodimice znao navući na vrat kontroverznim angažmanom za Srbiju tijekom posljednjeg rata, valja napomenuti da je riječ o štivu što su ga književne generacije sedamdesetih i osamdesetih godina i u nas rado doživljavale kao jedno od ključnih ostvarenja poslijeratne književnosti.
Pozitivnoj recepciji knjige uvelike je doprinijela istoimena ekranizacija njemačkog redatelja Wima Wendersa (1971/72), dok je njenu uspjehu, pa i Handkeovu književnom proboju, prethodio eksces. U dobi od 24 godine mladi pisac iz koruškog Altenmarkta na skupu “Grupe 47”, koja je okupljala književne veličine poput Heinricha Bölla ili Güntera Grassa, u Princetonu, stvaralaštvo tadašnje njemačke književne elite naziva “budalastim, dosadnim, idiotskim ili nedostatnim”, predbacujući kolegama “opisivalačku impotentnost”.
Slijedi niz zapaženih pjesama, eseja, proznih i scenskih tekstova, ali bestseler još uvijek izostaje. Upitan 1968. koju knjigu smatra knjigom godine, Handke hvali djelo “Započela shizofrenija” (2. izdanje, 1966) njemačkog psihijatra i neurologa Klausa Conrada, jer je “u njemu spoznao da je radikalna promjena svijesti kod odrasle ili bar donekle odrasle osobe moguća jedino putem shizofrenog šoka”.
Fabula “Golmana”, Handkeova prvog velikog književnog hita, temelji se na toj spoznaji. U recenzijama uglavnom prikazivana kao neka vrsta krimića bez pravog motiva i klimaksa, priča o monteru i bivšem golmanu Josephu Blochu, koji, ne uspijevajući ovladati vlastitim životom, umišlja da je otpušten, ubija lijepu blagajnicu Gerdu, te pronalazi utočište u gostionici jedne poznanice u bezimenom pograničnom mjestašcu na jugu Austrije, gdje iz novina saznaje pojedinosti o vlastitom zločinu i napredovanju policijske istrage, ne bi li na koncu na mjesnom nogometnom igralištu nekom usputnom znancu krenuo objašnjavati zeznutost jedanaesterca, svojom unutarnjom “motivacijom” prije će odgovarati slučajevima opisanim u psihijatrijskoj literaturi.
Dva bitna elementa određuju prema Conradu shizofrenu reakciju: apofenija, definirana kao ireverzibilno opažanje veza i uzoraka gdje ih zapravo nema, koje ujedno određuje granicu između maničnog i normalnog, te anastrofa, način na koji pacijentovo “ja” doživljava sebe – smješteno u središte svijeta. U tim koordinatama proteže se svijet nelagode i neprestanih jezičnih naloga i naredbi, što ga konstituira Blochova svijest, koja na opsesivan način dominira pripovjednom perspektivom, premda je novela ispričana u trećem licu. Svojevrsno olakšanje Bloch će, pak, doživjeti tek u kinu, gdje ga preslike stvarnosti u njegovoj svijesti neće poticati ni na kakvo djelovanje. Kako s Blochovom vanjskom smućenošću nužno korespondira i neka vrsta unutarnje, egzistencijalne, autori poput Manfreda Mixnera ili Gustava Zürchera uočit će u “Golmanu” i zamjetne paralele s Camusovim “Strancem”. Kao tvrdoglava agentica vanjskog svijeta klopki i pretvaranja, blagajnica Gerda mora umrijeti, baš kao i bezimeni Arapin, što ga u “Strancu” naoko nemotivirano ubija Mersault.
U jednom intervjuu i Handke se izjasnio o tom pitanju: “I za Golmana se može reći da preuzima egzistencijalni osjećaj, koji je prije tridesetak godina formulirao, recimo, Camus. S druge strane, tu je pitanje koliko se to promijenilo. Rečenice su postale drukčije. Kod Camusa sve je filozofski sistem, ta besmislenost; sve je to još sasvim zapadnjački, konačna točka priče umjesto smisla. Kod Golmana sve je to zapravo već postalo praktično.”
Najžešći kritičari predbacivali su Handkeu da se svojim “Golmanom”, nižući indiferentno opažanja različitih situacija, pri čemu se ubojstvo opisuje na isti način kao i upotreba džuboksa, nije bitno odmaknuo od studije psihološkog slučaja. Ipak, s pozicije današnjice više je nego razvidno što je Handke zapravo želio reći, ustvrdivši da je egzistencijalistički filozofski sistem u njegovim rečenicama već postao praktičan, te u čemu, naposljetku, leži osebujnost njegova stila.
Sličan spoznajni i pripovjedni model Handke će pet godina kasnije projicirati i na strukturu romana “Trenutak stvarnog osjećaja”, držeći se do danas manje-više dosljedno tvrdnje koju je formulirao u jednom stihu iz 1967: “S riječju JA već započinju poteškoće.”
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )