Prevoditelj predstavlja: Dora Jelačić Bužimski

Dora Jelačić Bužimski (foto: osobna arhiva)

Nešto o sebi:

Otkad znam za sebe volim jezike. Sve je započelo s učenjem njemačkog jezika, zatim engleskog i francuskog pa španjolskog (koji mi je najviše prirastao srcu), japanskog (na njemu se nisam dugo zadržala), pa portugalskog, a nedavno sam se vratila tihoj patnji iz mladih dana - učenju ruskog. Knjigama sam bila okružena od malih nogu pa me spoj strasti prema jezicima i književnosti usmjerio na studij hrvatskog i španjolskog jezika i književnosti koje sam diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Paralelno sam završila i trogodišnji slobodni studij portugalskog jezika na istom fakultetu. Tijekom studija jedan semestar provela sam u Granadi, u nadahnjujućoj Andaluziji iz koje su potekli mnogi španjolski književni velikani, a neko vrijeme provela sam i u Portugalu, na Sveučilištu u Coimbri. Književnim prevođenjem sa španjolskog i portugalskog bavim se petnaestak godina, a prva knjiga koju sam prevela bila je spontano dogovorena, ali je u meni pobudila neku nikad doživljenu sreću, znatiželju, entuzijazam prepuštanja i stapanja s djelom na posve nov način. Zapravo, bio je to logičan spoj jezika i umjetnosti te korak u novi svijet iz kojega više nisam željela izaći. Do sada sam prevela niz istaknutih autora kao što su Julio Cortázar, Horacio Quiroga, Miguel de Unamuno, Roberto Bolaño, Paulo Coelho, Cesar Aira, Antonio Skármeta, Juan Mihovilovich, Eugenio Mimica, Malba Tahan, Espido Freire, Mia Couto, Mario Benedetti, a okušala sam se i u prevođenju za kazalište (Jordi Galcerán) i film (Luis Buñuel). 

Izdvojila bih svoj najnoviji prijevod, roman Abel Sánchez, koji je napisao jedan od najvećih španjolskih pisaca i mislilaca 20. stoljeća, Miguel de Unamuno. Knjigu je objavila Matica hrvatska pod naslovom Abel Sánchez i druge proze jer pored romana sadrži još dvije priče koje sam smatrala bitnima za otkrivanje još neprevedena Unamunova opusa. Radi se o pričama Ludilo doktora Montarca i Novela o Don Sandaliu, igraču šaha. Prema mišljenju kritike Abel Sánchez najbolji je Unamunov roman, pravi klasik, a premda je objavljen 1917. godine, zapravo je bezvremensko djelo jer na moderan način reinterpretira poznatu biblijsku priču o Kajinu i Abelu te u središte razmatranja stavlja ljudsku zavist, mržnju prema bližnjemu i pitanja odnosa između znanosti i umjetnosti, razuma i osjećaja. 

Priče o ljubavi, ludilu i smrti Quiroga Horacio

Od nešto starijih prijevoda izdvajam zbirku priča Priče o ljubavi, ludilu i smrti urugvajskog klasika Horacija Quiroge, objavljenu također 1917. godine, a koja je na svoj hrvatski prijevod čekala točno sto godina, a radi se o prvom integralno objavljenom Quiroginom djelu na hrvatskom jeziku. Zbirka od petnaest Quiroginih najpoznatijih priča na neki način zrcali autorov literarni kozmos u malom. Quiroga je autor koji istražuje mračne aspekte ljudske prirode, zločine, bolesti, strasti, a izražava ih virtuoznim pripovjedačkim umijećem kojim čitatelja drži u stanju postojane i suptilne napetosti i nelagode. 

Varamo Aira César

Da mi je hispanskoamerička književnost posebno srcu prirasla otkrivaju i prijevodi dvaju romana suvremenog argentinskog autora Cesara Aire: Varamo (preveden 2013) i Duhovi (preveden 2014) u izdanju Frakture. 

U oba romana pratimo dva naizgled obična i gotovo nasumce izabrana lika: u Varamu, činovnika Varama koji se igrom slučaja iz svoje ništavnosti u panonskom i sveopćem kozmosu pretvara u legendu hispanskoameričke književnosti, dok u Duhovima pratimo lik posve obične djevojke Patri koja iz svojega dosadnog i neperspektivnog života uranja u nadrealnu komunikaciju s duhovima koji joj određuju sudbinu. 

U oba romana radnja se odvija u samo jednom danu, a njome upravlja svemoćna autorska svijest koja svoje likove drži poput marioneta, na vrlo tankim nitima njihovih egzistencija, koje se u svakom trenutku mogu obrnuti uspjehu ili propasti.

Najdraži su mi oni naslovi koje sam sama odabrala i predložila izdavaču. Davne 2009. kao mlada prevoditeljica odvažila sam se na velik korak i odlučila prevesti zbirku priča Kraj igre, ni manje ni više, nego Julia Cortázara. Knjigu je objavila Udruga za kulturu “Knjigomat”, a urednik je bio Rade Jarak. Duboko sam zaronila, ali nastavila sam, nadam se, uspješno hvatati zrak u moru Cortázarovih metaizraza i jezičnih ludizama. Ovaj veliki nasljednik Quiroge i Borgesa slijedio je hispanskoameričku poetiku nadrealnog i nezakonitog u kojem se svaka logika pretvara u intelektualnu igru i dao joj svoj osobni pečat.

Smatrajući da je Cortázar nedovoljno prevođen na hrvatski jezik, odabrala sam zbirku Kraj igre koja sadrži 17 kratkih priča, no nisam bila jedina. Istovremeno, uvaženi kolega Dinko Telećan razmišljao je slično kao ja i prevodio kompilaciju triju Cortázarovih zbirki, među ostalim i nekoliko priča iz zbirke Kraj igre. Koliko je prevoditeljski posao samotan pokazuje i činjenica da sam to saznala tek kada sam poštom primila obavijest iz Društva hrvatskih književnih prevodilaca, u kojoj su me obavijestili da sam postala redovan član, a uz to je bila priložena i recenzija mog prijevoda koju je napisao iskusniji kolega Telećan. Koliko mi je drag Cortázar, draga mi je i ta recenzija zbog same nadrealne podudarnosti ili kako je to kolega napisao: “Ljubitelji Cortázara rekli bi da je na djelu upravo kortasarovska podudarnost, možda i podloga za neku buduću priču na Argentinčevu tragu”. 

Od dražih prijevoda istaknula bih još prijevod drame Grönholmova metoda, suvremenog katalonskog dramatičara Jordija Galcerána koju sam prevela 2009. za HNK Split. Prijevod za kazalište poseban je izazov jer je namijenjen živoj riječi, riječi koja se pretvara u pokret i emociju i posve je sveden na dijaloški obrazac. Na moje veselje predstava je ponovno postavljena krajem prosinca 2021. u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu. 

Golema je riznica neobjavljenoga i neprevedenoga na hrvatski jezik kada se uzme u obzir veličina španjolskog jezika. Želja mi je i dalje „kopati“ po blagu hispanskoameričke književnosti koja zauzima gotovo čitav jedan kontinent, a koja je hrvatskoj čitalačkoj publici na hrvatskom jeziku dostupna samo u manjem opsegu. Primjerice, od modernih klasika voljela bih prevesti kratke priče od Juana Carlosa Onettija, a od suvremenih autora roman Bonsaí Alejandra Zambre. Od književnih žanrova koje bih htjela malo više prevoditi posebno me privlači drama, a i volim njezinu prirodnu putanju kojom se kreće od teksta na papiru do svojeg krajnjeg cilja – kazališnih dasaka. 

S obzirom na to da često prevodim autore na čija su djela odavno istekla autorska prava, susret s piscem kojega prevodim, za mene nije uobičajena stvar, a još je manje uobičajeno da se iz susreta rodi prijateljstvo. Godine 2019. na prijedlog Naklade Bošković prevela sam zbirku priča troje čileanskih autora hrvatskog podrijetla istog prezimena – Mimice, koja nosi ironičan naslov Troje iz plemena. S danas pokojnim Eugeniom i njegovim rođakom Guillermom razvila sam prijateljski odnos koji je započeo jednog vjetrovitog dana u studenom iste godine kada je knjiga objavljena u hrvatskom prijevodu. Autori su došli na predstavljanje knjige i dogovorili smo susret u predvorju hotela Panorama. U tu studenu nedjeljnu večer, predvorje hotela Panorama zjapilo je prazno i sablasno, kao da su pisci Čileanci bili jedini gosti u njemu. U živom i vedrom razgovoru, ponajviše o književnosti, kulturološka i fizička udaljenost između dviju zemalja činila se sve manjom, a i prostor je postajao sve manje sablastan. U jednom trenutku Eugenio je izvadio mobitel i pokazao mi poruku koja je definitivno prekinula svaki oblik distance između dviju udaljenih zemalja. U njoj je pisalo: “Puno pozdrava Dori!” Poruka me isprva zbunila, ali onda mi je Eugenio objasnio da mu upravo piše njegov kolega pisac Juan Mihovilovich, a nakon što mu je Eugenio napisao da se nalazi u Zagrebu sa svojom prevoditeljicom, Juan mi je uputio pozdrave i podsjetio ga da sam i njegova prevoditeljica. 

Književno prevođenje velik je izazov samo po sebi jer uz izvrsno vladanje stranim jezikom, još bolje vladanje hrvatskim jezikom, zahtijeva i literarni talent bez kojega djelo ne može zvučati kao da je napisano na jeziku na koji je prevedeno. Kao preduvjet za dobar književni prijevod dodala bih i široku književnu kulturu prevoditelja, mogućnost prepoznavanja i pretakanja autorovog stila, kao i razvijen osjećaj za fluidnost jezika, prepoznavanje intertekstualnih veza, dvosmislenosti, neologizama, kolokvijalizama… 

Za mene su stoga najveći izazov prijevodi klasičnih djela jer sam suočena oči u oči s velikanima svjetske književnosti, a kanonsku vrijednost njihovih djela potrebno je potvrditi i ispisati na novom jeziku. Upravo to sam nastojala učiniti u tek objavljenom prijevodu romana Miguela de Unamuna Abel Sánchez i druge proze. Riječ je o gotovo filozofskoj prozi koja je satkana na erudiciji autora i velikom broju intertekstualnih veza, povijesnom kontekstu, kritici pojedinca, države, preispitivanju moralnih vrijednosti preko iskaza pripovjedača u trećem licu koji se isprepleće posebnim “djelom u djelu” pisanim u Ich-formi. Uz navedeno roman vrvi i stilsko obilježenim dijalozima.

Najveći je uspjeh živjeti od književnog prevođenja i usput objavljivati prijevode autora koje sami odabiremo. Šalu na stranu, u vremenu u kojemu je ekran sve više zamijenio knjigu najveći uspjeh smatram kada mi se jave ljudi koje poznajem ili ne poznajem i kažu da su uživali u mojem prijevodu. Osobito sam zahvalna i počašćena kada pročitam pozitivnu kritiku svog prijevoda s potpisom nekog uvaženog književnog kritičara.