Prevoditelj predstavlja: Ksenija Banović
Ukratko o meni:
U svijet prevođenja ušla sam radeći na Prirodnome romanu Georgija Gospodinova, zajedno s Tatjanom Dunkovom, koja je tada bila lektorica bugarskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i s kojom supotpisujem prijevod tog romana. U to vrijeme apsolvirala sam na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost. Bugarski jezik i književnost slušala sam kao izborni kolegij jer Katedra za bugarski jezik i književnost tada još nije bila oformljena. A kako sam zalutala u bugarski jezik, mogu zahvaliti filmu Prije kiše Milča Mančevskog i Vlatku Stafonovskom, na čijoj glazbi sam odrasla, jer sam na trećoj godini studija počela učiti makedonski i maštala o ljetnoj stipendiji na Ohridu. A završila, posve nenadano, na zimskom seminaru učenja jezika, umjesto kolegice - u Bugarskoj!
Prirodni roman
Bugarska tada (krajem devedesetih) definitivno nije bila in, sve što smo o bugarskoj kulturi znali graničilo je s predrasudama i stereotipima, pred kojima sam i sama poklekla - prvi put u Bugarsku sam otputovala 1997. godine, dobrano preplašena, noćnim vlakom sa sakrivenim novcem u cipeli. Zimski seminar učenja bugarskog jezika odvijao se u nacionalnom parku, na Pirin planini, u slikovitom mjestašcu Bansko. Dovoljno za ljubav na prvi pogled. I da zaorem u bugarsku jezičnu brazdu. Potom je uslijedila jednogodišnja specijalizacija na Sofijskome sveučilištu Sv. Kliment Ohridski, na kojemu sam poslije radila i kao lektorica hrvatskog jezika. Dugi niz godina bila sam poprilično osamljena u toj niši jer se desetljećima nitko ozbiljnije nije bavio prevođenjem bugarske književnosti. Dosta dugo trajalo je čuđenje na licima ljudi na sam spomen bugarskoga jezika ili kada bih po antikvarijatima tražila bugarske naslove. Tek u zadnjih nekoliko godina taj se izraz čuđenja lagano pretvara u izraz simpatija.
Nešto novo, nešto staro:
Fizika tuge
18% sivo
Od novijih bih izdvojila Fiziku tuge (Fraktura. 2018.) Georgija Gospodinova, autora s kojim sam počela prijevodnu bibliografiju, a od nešto starijih 18% sivo Zaharija Karabašlijeva (Hena.com, 2016.) i Propast Vladimira Zareva (Edicije Božićević, 2015.)
18% sivo roman je ceste o Zacku, mladom Bugarinu čiji je jedini san dokopati se Amerike, što mu i uspijeva nakon završetka studija. Čita se kroz objektiv Zacka, putujećeg fotografa, koji prostorno putuje naprijed - od Mexica do New Yorka, dok se vremenski kreće unatrag, kroz Bugarsku devedesetih, gdje pripovjedač, gotovo poput rendgenske snimke hvata stanje mutne slavenske duše nasred američkih beskrajnih predjela i mogućnosti.
Zarevljev roman Propast odličan je roman prije svega o tranziciji. S metanarativnom linijom – romanom u romanu, Zarev pripovijeda priču o Martinu Sestrimskom, uspješnom piscu i članu kulturnoga miljea za vrijeme socijalizma, koji nakon što je „izbila demokracija“ sve dublje uranja u opću propast društvenoga i privatnoga života, te o Bojanu Tilevu, bugarskom biznismenu, koji se nezakonito bogati iskorištavajući probleme nastale uvođenjem tržišne ekonomije. I jedan i drugi osuđeni su na propast, kao i sve što ih okružuje.
Propast
Ono što je bio poseban izazov u prijevodu upravo je jezik romana. Citirat ću svog njemačkog kolegu – prevoditelja, Thomassa Frama: „Zarev je izvadio bugarski jezik iz čvrstog agregatnog stanja i učinio ga tekućim, lahorastim, prhutavim, skliskim“. Borba s prijevodom bila je zaista poput hvatanja ribe. Skliska, frustrirajuća, ali na kraju mi je ipak dostavila ogromno zadovoljstvo.
No, roman je prošao posve ispod radara. Osim jednoga intervjua koji je s njime za Jutarji list napravila Karmela Devčić, o romanu nije objavljena ni jedna recenzija. Potpuno frustrirajuće za prevoditelja nakon šestomjesečnog rudarenja po tekstu. Kako se ni ja ne mogu svrstati među kolege prevoditelje - samostalne umjetnike, kojima književno prevođenje nije hobi, nego profesija - dok sam intenzivno prevodila u večernjim satima i vikendima, djeca me nisu previše viđala. Nakon što sam donijela ukoričeni prijevod Propasti doma i pohvalila se pred tada petogodišnjim sinom da je sad „gotovo“, sav ushićen mi je predložio „ajmo je sad baciti!“
Najdraži naslovi:
Alkibijad Veliki
Osobito mi se pod kožu uvukla Vera Mutarčieva s romanom Slučaj Džem. Tonko Maroević u jednom je intervjuu istaknuo kako za čovjeka koji voli obitavati u jeziku nema ljepšeg posla od prevoditeljskog. Upravo to sam osjetila prevodeći Verine romane Alkibijad Veliki i Slučaj Džem (izd. Sandorf, 2016.). Vera Mutafčieva, inače znanstvenica, osmanistica, a potom i autorica tridesetak povijesnih romana, koju stavljaju uz bok Marguerite Yourcenar i Thomasu Mannu, na čitavome našem govornom području prvi put je objavljena zahvaljujući Ivanu Sršenu iz izdavačke kuće Sandorf 2016. godine. Točno pola stoljeća nakon izvornoga objavljivanja Slučaja Džem, povijesnoga romana o sinovima sultana Mehmeda Veličanstvenog, Džemu i Bajazitu, i njihovoj borbi za prijestolje. Šesnaesto stoljeće u koje je radnja duboko uronjena izvire iz svake riječi i rečenice tako da je zaista trebalo uprijeti snage kako se u prijevodu ne bi potkrao koji suvremeni izraz. Uz to, trebalo je pogoditi i glasove nekoliko naratora, svjedoka Džemova života.
Kvalitetu prijevoda oba romana V. Mutafčieve dugujem i svojim urednicima, Ivanu Vidaku i Darku Milošiću, koji su ih izbrusili do najfinijih, filigranskih detalja. Mi prevoditelji često se žalimo da nas zaboravljaju spomenuti. Ali urednici, o kojima uvelike ovisi opći dojam krajnjeg produkta - gotovo nikada se ne ističu. Tek u radu s Ivanom i Darkom shvatila sam veličinu i važnost uredničkoga posla.
Nešto neobjavljeno:
Zanimljiva je priča o romanu Ja još brojim dane Georgija Brdarova i njegovu nastanku. Brdarov je, naime, pobjedom na književnome reality showu bugarske nacionalne televizije i izdavačke kuće Ciela „Rukopis“ (prema talijanskom formatu Masterpiese), osigurao objavljivanje svoga prvijenca - romana o Bošku i Admiri, ljubavnome paru koji je poginuo 1993. u Sarajevu i postao simbolom rata u Sarajevu. Priča o „sarajevskom Romeu i Juliji“, čija su beživotna tijela pogođena snajperom ležala mrtva sedam dana na Vrbanja mostu jer se nitko nije usudio maknuti ih otamo, progonila je Brdarova, inače profesor geografije na Sofijskome sveučilištu. Baveći se inače na svojim kolegijima sukobima na Balkanu, naišavši na njihovu priču, ostao je potpuno frapiran kako je čitav rat na području bivše Jugoslavije prošao nekako neprimjetno pored Bugara. Iako je slika nepomičnih tijela u zagrljaju obišla svijet zahvaljujući američkom reporteru Kurtu Schorku, u to vrijeme Bugari su bili zabavljeni vlastitim problemima tranzicije, oskudice i inflacije koja ih je dovela na sami rub egzistencije.
Dug zabavljenosti samima sobom bugarska je publika otplatila ogromnim odazivom na predstavljanjima romana diljem zemlje na kojima je sudjelovalo i po nekoliko stotina, da stotina, ljudi. Roman je u tri godine od objavljivanja doživio već sedam izdanja. A meni bi bilo vrlo zanimljivo iščitati naše ratne priče bugarskim očima. Jer osim dokumentarca Romeo i Julija u Sarajevu u režiji Johna Zaritskog i pjesme Boško i Admira grupe Zabranjeno pušenje iz 2013. g., sa književnom verzijom ove priče izgleda da smo trebali čekati upravo bugarskog autora.
Anegdota (ili zanimljivost):
Mitologija tranzicije
Prijevod zbirke priča Mitologija tranzicije (Meandarmedia, 2013.) u kojima se autor Alek Popov, jedan od najpopularnijih i najprevođenijih suvremenih bugarskih pisaca, vrlo vješto poigrava mitovima totalitarizma, problemima tranzicije, sudara Istoka i Zapada i etiketom „Balkana“, uz pomoć inteligentnog crnog humora i monthypytonovskog apsurda, dovršavala sam u već poodmaklom stupnju trudnoće. U jednoj od boljih priča, Ciklusu kupusa, glavni lik sa svojim ocem, svemoćnim pater familiasom, sudjeluje u redovitom godišnjem kiseljenju kupusa, izdignutim na razinu bizarnoga sakralnog rituala. Kako mi je osjet njuha u blaženome stanju bio izuzetno izoštren, prevođenje je na kraju rezulturalo mučninom i bljuvanjem. No, nakon što se isto ponovilo i tijekom prevođenja priče Misterizona cisterna, u kojoj glavni lik, naivni poduzetnik, u zanosu novonastaloga liberalnog kapitalizma otkupljuje cisternu za pražnjenje septičkih jama, s namjerom da je koristi za otkup mlijeka, ali mlijeko se, neobjašnjivo, za vrijeme vožnje svaki put pretvara u fekalije, napisala sam mail autoru „Ne počneš li pisati o ljubavi, bit ću primorana prekinuti suradnju“.
Najveći izazovi:
Svaki prijevod novi je izazov, sa svakim sljedećim tekstom postaješ specijalist u novoj oblasti. Roman 18% sivo namučio me je terminologijom vezanom uz farmakologiju i fotografiju, bila sam na korak do upisivanja tečaja analogne fotografije, ne bih li lakše svladala sve te razvijače, fiksire i kalibriranje svjetlomjera… Fizika tuge donijela je poglavlja o kvantnoj fizici, atomskoj bombi, tehničkim smjernicama klanja krava u tvornicama, roman Propast neke neprevodive sociolingvističke termine vezane uz tranziciju. Npr. za čovjeka koji se na sumnjiv način obogatio u tranzicijskome periodu i dolazi iz krimi-miljea na bugarskom kažu „mutra“ (u doslovnome prijevodu - njuška), a za njegovu suložnicu „mutresa“. Ali nije bilo druge nego mutresu pretvoriti u sponzorušu. Kao što bi u srpskom prijevodu zasigurno završila kao splavaruša.
Slučaj Džem
Isto tako, uvažavajući stil i jezik romana Slučaj Džem koji vrvi riječima turskog, perzijskoga i arapskog podrijetla, upustila sam se u borbu za njihovim ekvivalentima u hrvatskome jeziku. A prevođenje i jest svojevrsna borba, hrvanje s ishodišnim jezikom s jedne i jezikom na koji prevodiš s druge strane. Ostao mi je urezan primjer s javnom kućom. Mjesto radnje – Anadolija, vrijeme – 15. stoljeće. Dakle, nikakav bordel ne dolazi u obzir, a javna kuća u kontekstu romana zvučala bi u najmanju ruku sterilno. Nakon trodnevnoga premišljanja javio se s rješenjem „ćerhana“ moj „spasitelj-prevoditelj“, prof. dr. Ekrem Čaušević, turkolog i osmanist, također uvaženi književni prevoditelj (koji je, da podsjetim, 2006. g. za prijevod romana Istanbul Orhana Pamuka osvojio nagradu Kiklop). Uz njegovu sam pomoć na kraju romana dodala i rječnik manje poznatih termina, kako ne bismo obremenjivali pojedine stranice fus notama.
Jezik, zapravo, i jest veliki diktator, a na prevoditelju je da se što bolje snađe u ulozi oponenta. Neven Svilar u intervjuu s prevoditeljem Dinkom Telećanom podsjetio me je na riječi ruskoga pisca Mihaila Šiškina koji kaže da se cijeli život bori s jezikom. Šiškin je to ovako opisao: "Mogu pomoći prevodiocu s ruskim, no ne mogu mu pomoći s njegovim jezikom. Možemo zajedno doći do granice ruskog jezika, a zatim ja ostajem na toj granici i gledam borbu s jezikom na koji je tekst preveden. No nikada ne mogu znati je li pobijedio prevodilac ili jezik." Izuzetno mi je žao što nisam imala priliku da me upravo Vera Mutafčieva doprati do granice s bugarskim jezikom.
Najveći uspjesi:
Kad pogledam unatrag ovih petnaest godina koliko se bavim književnim prevođenjem, danas mi se kao najveći uspjeh čini sama činjenica da sam se uhvatila u koštac s prevođenjem upravo bugarske književnosti. Posve zanemarene, nerijetko omalovažavane od strane hrvatske kritike (često puta parafrazirane su riječi Stanka Lasića da nam je srpska književnost isto što i bugarska). Ponosna sam da sam s ovih desetak naslova suvremenih bugarskih autora odškrinula vrata i potpirila zanimanje za do jučer malo poznatu književnost te da nikome više ne moram objašnjavati „zašto baš bugarki jezik?!?“, a izdavače uvjeravati da se isplati ulagati u bugarske pisce. Priznanje za to sam dobila i 2016. godine u vidu nagrade Nacionalnog centra za knjigu Pero kao najbolja prevoditeljica s bugarskog jezika.
Ako baš moram izdvojiti prevoditeljske uspjehe, uz roman Slučaj Džem, tu je i Gospodinovljeva Fizika tuge (Fraktura, 2018.) - oba ova prijevoda donijela su mi nominaciju za nagradu Iso Velikanović koju dodjeljuje Ministarstvo kulture za najbolji prijevod. U Fizici tuge, romanu – labirintu, javlja se nastavak autorove ustrajne i dozrele potrage za pripovjedačevim „ja“, koja je počela još u Prirodnom romanu i zahvatila njegove druge tvorbe - poeziju, kratke priče, drame, pa i jednu grafičku novelu. S Prirodnim romanom, ali i svojim ostalim tekstovima – Gospodinov je svojim trpkim humorom, toplom ironijom i odmjereno doziranim intelektualizmom stvorio, čini mi se, i kod nas publiku, o čemu svjedoče liste čekanja u gradskim knjižnicama. Njegov talent kojim priča priče, gradi gradove i preoblikuje ih kao pripovjedač već mi je duboko pod kožom te se veselim prijevodu najnovije mu knjige kratkih proza Sva naša tijela.
Nešto što tek dolazi:
Fascinantne su mi ogromne praznine u bugarsko-hrvatskim odnosima koje su znale trajati i desetljećima. Prije negoli je Gospodinov s Prirodnim romanom probio led suvremenim bugarskim autorima, osim dviju zbirki zbirki Penje Peneva (Poezija, nakl. Mladost) i Hrista Jasenova (Viteški zamak, vlast. naklada) koje je Vesna Parun genijalno prepjevala, zadnji roman bugarskoga autora objavljen u Hrvatskoj bio je Skretanje Blage Dimitrove iz 1973. godine, u prijevodu Ive Balenovića (nakl. Zora). 32 godine ignoriranja susjedne književnosti koju smo, doduše, mogli čitati u srpskim prijevodima! Te su književne hrvatsko-bugarske veze uvijek imale svoje uspone i padove, a išle su u takve krajnosti da su prevoditelji bavljenje bugarskom književnošću znali to i zatvorskim kaznama plaćati, poput spomenutoga Balenovića, koji je 1942. godine radio kao press ataše u hrvatskome veleposlanstvu u Sofiji. Te je 1942. Sofiju posjetilo izaslanstvo od 10 hrvatskih pisaca, među kojima i Budak, Tadijanović i Cesarić. Uzvratni posjet bugarskih pisaca Hrvatskoj u tolikom broju uslijedio je tek 2008. prilikom Revije bugarske književnosti koju je organizirala udruga Kulturtreger u Booksi jer s društveno - političkim promjenama nakon II. Svjetskog rata Bugarska i Hrvatska izuzetno su se udaljile u vanjskoj politici, što se itekako odrazilo na kulturne veze.
Zato ne znam čega bih se prije dohvatila - još kojeg bugarskog klasika ili dječje književnosti. Zamislite, nekada su bugarski autori bili među lektirnim naslovima, o čemu nam je s velikim žarom pričao Veljko Barbieri, prisjećajući se dječje knjige Jan Bibijan autora Elina Pelina prilikom predstavljanja Epitafa carskog gurmana u Sofiji.
Jedna od davnih želja mi je prevesti dio trilogije Rodosto, Rodosto iz 1982. bugarske spisateljice armenskoga porijekla Sevde Sevan, čiji roditelji doseljavaju iz Turske nakon genocida nad Armencima 1915. godine. Trilogija o sudbini armenskih doseljenika, koja nosi ime po turskome gradu (danas Tekirdağ, grčki Ραιδεστός, Редестос) smještenome u Istočnoj Trakiji, na sjevernoj obali Mramornoga mora, doživjela je mnoga izdanja i prijevode i uskrsnula tradiciju novopovijesnoga bugarskog romana, kojemu je Vera Mutafčieva udarila temelje.
Znajući da će bugarski grad Plovdiv ove godine nositi titulu Europske prijestolnice kulture, već dugo nagovaram hratske izdavače na objavljivanje plovdivskoga pisca Aleksandra Sekulova koji je ne samo sjajan književnik, nego i pokretač kulturne scene u svome gradu. Sekulov vodi dva književna kluba, poput naše Bookse, i zajedno s umjetnikom Naskom Hranovim osmišljava zanimljive umjetničke projekte u kojima se međusobno nadopunjavaju - Sekulov piše, Hranov oslikava i tako nastaju njihove putujuće izložbe - nadam se da će jednog dana i do nas stići. Sekulovljev roman Sakupljač ljubavnih kazivanja, podnaslovljen kao Profinjen roman, pisan je u najboljoj tradiciji postmodernog pripovijedanja: višeznačnog, razbarušenog, eklektičnog, multidisciplinarnog, kojim stvara bajke za odrasle, bliske rukopisu Baricca, Viana ili ranijeg Dina Buzattija. U romanu se, naime, Grace Semich, nekadašnja cirkuska artistkinja, baca u potragu za zbirkom kazivanja o putujućem muškarcu s kojim je provela dva dana u mladosti. Kazivanja su zapisivana na najegzotičnijim materijalima: na ljusci jabuke, glinenim ćupovima, plamtećem papiru i pčelinjim voskom na srebru. U fantazmagorično, neuobičajeno Sekulovljevo pripovijedanje upleo se i Nasko H. (Ataans Hranov) ne samo svojim bajkolikim islustracijama koje su dale novu dimenziju romanu, nego i kao jedan od protagonista.
Tko je preveo?
U objavama o prevedenim književnim djelima redovito se nađe ime pisca i nakladnika, ali imena prevoditelja nerijetko izostanu. Česta je to pojava i kod samih nakladnika koji na svojim mrežnim stranicama objavljuju i tehničke detalje, poput formata i težine knjige, ali ne i ime prevoditelja. Stoga smo pod okriljem Društva hrvatskih književnih prevodilaca pokrenuli kampanju skretanja pozornosti na važnu kariku u lancu izdavanja knjiga - prevoditelja i činjenicu da navođenje imena prevoditelja nije samo lijepa gesta i priznanje, već i zakonska obveza. Pozivam vas da svaki put kada vidite objavu o prijevodnoj literaturi u medijima, na književnim blogovima, newsletterima i web stranicama izdavača u kojima je izostavljeno ime prevoditelja, „prislonite ljestvice“ na #TkoJePreveo #TkoJeAutorIcaPrijevoda ili #NameTheTranslator.