Prevoditelj predstavlja : Mate Maras
Mate Maras (1939.), rodom iz Imotske krajine, imam suprugu Dunju te dva sina i troje unučadi. Bio sam profesor matematike desetak godina, a potom su me zanijeli književni prijevodi kojima se bavim već četrdeset i više godina. Prvo što sam preveo bila su djela trojice talijanskih klasika (Dante, Petrarca, Boccaccio); uskoro zatim došle su drame najvećega Engleza (Shakespeare); dva desetljeća poslije toga pohrvatio sam kapitalno petoknjižje oca francuske književnosti (Rabelais).
Onda su se nizale raznovrsne knjige pune birane poezije i proze, ponajviše s tih triju jezika, iz godine u godinu, pa sam ih ponašio stotinjak, ne brojeći kraće književne tekstove. O svakoj bih prevedenoj knjizi mogao štošta napisati, ali radije ću ispričati što mi se drugo događalo za vrijeme prevođenja. Život je ipak veseliji od piljenja u nerazumljiv tekst, uzbudljiviji od listanja trajno manjkavih dvojezičnih rječnika, sjetniji od uzaludne čežnje za hrvatskim ekvivalentom Laroussea ili Webstera.
Prevoditeljske zgode i nezgode
U početku prevoditeljske karijere morao sam zbog „političkih“ razloga poći u pečalbu, pa sam jedne sezone jeo pomorački kruh. Bio sam nadzornik tereta (supercargo) a sva mi je dužnost bila brojiti ovce pri ukrcaju, popisati broj krepanih glava na putu i izvijestiti o sitnom podmićivanju lučkih i carinskih radnika. A što sam radio po čitav dan? Prevodio Shakespeareova Henrika Osmoga, svjestan tužne činjenice da tu historiju nikada nitko ne će izvesti na hrvatskim pozornicama. Ali ja sam zrele Bardove stihove s velikim ushitom brusio do iznemoglosti i zasužnjen u akustici željezne kabine uživao u svakom zvonkom retku.
Na kraju sam zapisao: „Završeno 24. prosinca 1976. na Crnom moru (42º30'N i 34º38'E, 1400 GMT) ploveći brodom za prijevoz ovaca 'El Corral', talijanskoga brodovlasnika pod panamskom zastavom." Zamolio sam kapetana iz Kolumbije da mi na taj zapis udari žig. On je to rado učinio i još dopisao: „Hoy 24 de diciembre 1976 navegando en el Mar Negro desde Constanța a Trabzon con una carga de ovejas vivas. Eric Archbold, capitán.“
U čast vama, kralju dični...
U diplomaciji postoji popularna izreka: „Ako želiš provesti dvostruk godišnji odmor, ne odlazi na praznike u kolovozu.“ Ta mi je mudrost pomogla prevesti Pjesni prve francuske pjesnikinje, Marie de France (12. stoljeće), jer sam jedan takav mjesec proveo „radno“ u opustjelu veleposlanstvu u Parizu. I kako su mi tekli dani? Ono malo službenih zadaća, ako ih je uopće bilo, rutinski sam ispunjavao. Puno teže mi je bilo za vrijeme podnevne stanke čitati Marijine starofrancuske stihove. Odlazio sam na groblje Passy, gledao s visine Eiffelov toranj i vrtio u glavi rime iz slavne pjesme „Kozja krv“: cikne, klikne, krikne, nikne, šikne, rikne, vikne...
Glavninu posla obavljao sam ipak noću, sam u stanu, prevodeći „u šporko“ stotine osmeraca dok ih se nije nakupilo pet-šest tisuća. Napokon je od toga grubog materijala valjalo kovati glatke stihove, nalik na one nad kakvima su Gunduliću oči iscurile dok je skladao Osmana... Ali kada? Subotom i nedjeljom, po čitav dan — to je bilo jedino rješenje. Ali gdje? Za srednjovjekovnu romantiku valjalo je potražiti dolično mjesto. Uz obale Seine? Tako je mutna, a kejovi joj vazda odzvanjaju od radosne galame bezbrižnih danguba! U dubini Bulonjske šume? Predaleko mi je, a k tomu moglo bi mi se ondje svašta dogoditi. A glasoviti Parc Monceau? Fuj! Kič, kič, kič, iako moram priznati da je par excellence! A visoki Jardin Atlantique iznad kolodvora Montparnasse? Teško bih ondje „ljuvene kitice“ brao usred tehnologije na pragu trećega tisućljeća...
Tako sam obišao nebrojene pariške oaze zelenila i cvijeća, a na kraju sam se odlučio za malen park iza ugla; kraj njega sam paradoksalno prolazio svaki dan i nikada nikoga u njemu nisam vidio. Gradski ga oci nisu ni smatrali parkom, dali su mu ime Jardin Nicole de Hauteclocque, po jednoj junakinji de Gaulleova pokreta otpora. U tom „vrtu“ bez cvijeća, u hladu umjetnički oblikovanih niskih krošanja, odjednom su sami od sebe potekli žubor-stihovi iz posvete: U čast vama, kralju dični, / jer ste hrabri i dolični, / jer vas rese sve lijeposti, / jer ste korijen svih krjeposti, / ja te pjesni skupa redam, / njih u sroku da povijedam.
Nad njima i nada mnom, od svanuća do sutona, bdjela je ploča na kojoj je pisalo što me je dodatno sokolilo: Allée Marguerite Yourcenar...
$25.00
U svim izlozima washingtonskih knjižara blistala je sjajno opremljena knjiga. U svim novinama, na svim TV-kanalima pratile su je superlativne kritike. Na naslovnici samo srebrna pancir-košulja na crnoj pozadini, a pokriva leđa i čitavu glavu; iznad te nadrealne vizije stoje jednostavna srebrna slova: BEOWULF. A new verse translation by Seamus Heaney. Bilingual edition (Beowulf, ArTresor naklada, 2001). Odmah sam je kupio, u knjižari kraj parka u kojemu sam s neznancima odigrao mnogo šahovskih partija za sitan novac. I danas čuvam račun: Olsson's Books, Dupont Circle, 1307 19th Street N.W., Washington D.C., August 2, 2000, $25.00.
Čitao sam uvečer engleski prijevod s desne strane i povremeno bacao pogled nalijevo ne bih li što razumio od anglosaskog izvornika. Tako sam se susreo sa stihovima koji su se potpuno razlikovali od svega što mi je do tada došlo pod ruku. Taj drevni germanski stih sastoji se od dva polustiha koja su razdijeljena istaknutom stankom i sadrže po dvije „glavne“ riječi; i ne broje se slogovi nego je jedino pravilo da prve tri od njih počinju istim suglasnikom (rjeđe samoglasnikom). To je dakle igra koja podsjeća na ono „Petar plete Petru petlju....“
I počeo sam prevoditi s nepoznata jezika po načelu „grlom u jagode“. Malo-pomalo, uz pomoć ranijih engleskih prijevoda i staroengleskih gramatika prodirao sam u značenja i slagao hrvatske ekvivalente, tražeći usput riječi koje jednako počinju. I znalo se dogoditi da bih našao dvije takve riječi, nedostajala bi mi treća; uzeo bih tada rječnik hrvatskoga jezika i počeo iz njega čitati sve što počinje primjerice slovom „p“ ne bih li našao riječ koja barem približno pokriva značenje one treće anglosaske riječi. To mukotrpno hrvanje s Grendelom i Grendelovom majkom, dugačko tri tisuće redaka, znalo je trajati i trajati i trajati, ali nisam posustao niti odustao! Gospodar prstenova grustio se ipak....
Naprezanje jezika
Prevoditelji znaju da nerijetko moraju „naprezati“ svoj materinski jezik da bi izrazili sve što od njih ištu tuđi izvornici. Evo na kakve je muke mene stavljao Rabelais dok sam tragao za riječima pohrvaćujući piščev proslov Trećoj knjizi; tu se opisuje kako su se Korinćani spremali obraniti svoj grad od makedonskoga kralja Filipa:
Jedni su svjetlali oklope, glačali naplećnike, čistili konjska okloplja, naglavnike, pancire, prsnike, kacige, nabradnike, šljemove, sulice, čelenke, obrazine, mjedene košulje, žičane halje, orukavlja, mošnjike, potpazušja, vratnike, orme, oprsine, oštrice, grudnike, štitove, odbojnike, kalige, nazuvke, bojne postole, ostruge.
Drugi su pripremali lukove, praćke, samostrjele, olovne kugle, odapinjače strijela, požarne strjelice, lumbarde, ognjene kotlove, plamene obruče i koplja, bacače kamenja, teška hitala... Zašiljivali kosirače, budake, oštroperce, helebarde, čaklje, trnosijeke, koplja, sulice, dračevile, rogulje, buzdovane, sjekire, mlatove, bodve, džilite, sohe, pale... Oštrili sablje, ćorde, krivošije, handžare, mačeve, tankovršce, bodalice, bjelosapce, jatagane, bodeže, čakije, potajce, nožine, oštrice, troresce...
Huuu! Ovdje ću se zaustaviti, iako bih vam još dosta toga mogao kazivati, dragi čitatelji portala Modernih vremena.