Prevoditelj predstavlja : Romana Perečinec
Romana Perečinec o sebi:
Književnim prevođenjem bavim se desetak godina. Prevodim s njemačkog i nizozemskog, najviše beletristiku, povremeno poeziju, rijetko publicistiku. Dosad sam prevela dvadesetak naslova i kad ih ovako pogledam na polici mogu reći da sam imala sreće jer sam uglavnom na prijevod dobivala vrijedne i lijepe knjige i svega su dvije-tri koje baš i ne volim. Posebno su mi dragi naslovi koje sam sama odabrala i kojima sam uspjela pronaći izdavača u Hrvatskoj. Vjerujem da je to velika sreća svakom prevoditelju.
Poeziju sam počela prevoditi prije sedam godina zahvaljujući Silvestru Vrljiću i njegovom međunarodnom festivalu poezije koji će se nažalost, nakon deset izdanja, ugasiti. Studijske boravke u Belgiji koristila sam, između ostalog, da pronađem zanimljive mlade pjesnike i pjesnikinje koji su onda dolazili ovamo na festival. Pjesnici su općenito mobilniji – prevoditelju je lakše prevesti pet do deset pjesama koliko je potrebno za predstavljanje nego cijeli roman.
S brojem prevedenih naslova skuplja se i iskustvo koje sam imala priliku prenositi prvo na seminarima književnog prevođenja na otočiću Premudi, zatim na radionicama prevođenja u Goethe Institutu ´Der Autor und sein Übersetzer´ te ove godine na Translabu. Jako mi je drago da je Translab zaživio kao mjesto razmjene iskustva s iskusnijim kolegicama i kolegama, tako da rado dolazim i kao polaznica radionica.
Želja mi je okušati se u prevođenju stripova jer mi se čini posebnim izazovom u malom oblačiću prenijeti sve što tekst sadrži, a i Flamanci imaju bogatu produkciju za koju bi bila šteta da ovdje ostane nepoznatom. Pokoji publicistički naslov i dječja literatura također bi me veselili.
Nešto novo, nešto staro:
Slikar i rat
Ove godine prevela sam roman flamanskog autora Stefana Hertmansa "Slikar i rat" (Fraktura, 2016.), to je drugi roman o Velikom ratu koji sam imala priliku prevoditi. Autor je memoare svoga djeda iskoristio za pisanje dirljive priče o malom čovjeku u Velikom ratu, koji je htio postati slikar kao i njegov otac, no postao je tek spretan kopist, zauvijek oštećen ratom. Vrativši se iz rata u kojem je nekoliko puta bio ranjen, pronalazi ljubav svog života koja ubrzo umre od španjolske gripe, a on, vojnik koji uvijek čini pravu stvar, oženi njenu sestru, tek blijedu kopiju svoje prave ljubavi. U prvom dijelu opsuje se djedovo djetinjstvo i mladenaštvo krajem 19. stoljeća obilježeno velikom oskudicom i teškim radom, zatim okrutnosti rata i život u rovu, te na kraju miran život uz suzdržanu suprugu.
San bogova
Noću dolaze lisice
Prije dvije godine prevela sam "San bogova" (Fraktura, 2015.) flamanskog autora Erwina Mortiera, no za razliku od prvog koji je direktno izvješće s bojišnice, ovaj roman ima posve drugačiju perspektivu – glavna junakinja boravi u francuskoj provinciji uz granicu sa Zapadnom Flandrijom, bojište gleda kroz dalekozor, rat doživljava kroz priče svoga brata i fotografije budućeg supruga, britanskog fotografa. Veliki rat vrijeme je njenog seksualnog buđenja. Roman započinje filozofskim uvodom u kojem glavna junakinja iznosi svoja promišljanja o pisanju, sjećanju, pamćenju.
Čini mi se da je izvrsna zbirka priča Ceesa Nootebooma "Noću dolaze lisice" (Fraktura, 2015.) ostala pomalo u sjeni njegovog kapitalnog djela "Skitnje do Santiaga" koje je objavljeno iste godine. U tim se pričama pokazao kao izvrstan psiholog i poman promatrač muško-ženskih i ljudskih odnosa u kojima se velika ljubav s godinama lako pretvori u podmuklu mržnju, a često površinsko veselje skriva veliku tugu. Nooteboom voli mistiku i fatalnost pa je jedna od priča posvećena umrloj ženi koja je sad duh, entitet, koji živi od sjećanja drugih na nju.
Najdraži naslovi:
Tko je Martha?
Prošloga ljeta prevodila sam roman mlade njemačko-ukrajinske autorice Marjane Gaponenko "Tko je Martha?" (Disput, 2015.) o starom profesoru ornitologije koji svoje posljednje dane odlučuje provesti u raskoši bečkog hotela Imperijal. Prijevod je zahtijevao traganje za bezbrojnim nazivima ptica, ali i otmjenih jela koja se služe u hotelu, bilo je tu i mnogo poigravanja jezikom i idiomima. Zahtjevan ali i zabavan posao, baš sam uživala prevodeći tu knjigu.
Veoma mi je drag "Joe Speedboat" (Fraktura, 2010.) nizozemskog autora Tommyja Wieringe. Opčarali su me likovi, selo uz rijeku u koje su smješteni, Joe Speedboat koji prvo diže u zrak školski zahod, zatim izgradi avion u kojem provoza svog nepokretnog prijatelja kojega onda trenira za prvenstva u obaranju ruku... I naravno, zaljube se u istu djevojku. Jednom riječju, knjiga o najvažnijim stvarima u životu – o prijateljstvu i ljubavi.
Nešto neobjavljeno:
Voljela bih prevesti knjigu "Baba Dunjas letzte Liebe" njemačko-ruske autorice Aline Bronsky, slatko-gorku priču o baki Dunji koja se odluči vratiti u selo blizu Černobila gdje uzgaja radioaktivno povrće i ne može primiti svoju unuku o kojoj mašta da je divno dijete, jer naime i sama je radioaktivna. Onda se u selu dogodi ubojstvo i baka Dunja odluči na sebe preuzeti krivnju.
Tu su i "Sladoledari" (De IJsmakers) mladog Nizozemca Ernesta van der Kwasta o obitelji talijanskih sladoledara koji veći dio godine rade u slastičarnici u Nizozemskoj, a stariji sin umjesto da preuzme obiteljski biznis, odluči studirati književnost i postane direktor World poetry festivala u Rotterdamu. Odlično su prikazana oba svijeta koji nemaju nikakvih dodirnih točaka, prijekor, osjećaj dužnosti i krivnje koji upravljaju postupcima članova obitelji, ali i nevjerojatni okusi sladoleda.
Anegdota (ili zanimljivost):
Ponekad se dogodi da motivi iz knjige koju prevodim isplivaju u mojoj stvarnosti. Prije dvije godine ljeto je bilo izrazito kišno i baš kad sam se mučila s jednim odlomkom u "Snu bogova" u kojem se opisuje paklena topovska buka, ujutro me je probudila strahovita grmljavina koja mi je dočarala kako je to trebalo biti na flamanskoj fronti. Selo u kojem živi Joe Speedboat nalazi se uz rijeku koju se prelazi skelom. Kad sam prevodila roman, slučajno me put odveo do Oborova i skele kojom se prelazi Sava pa sam se morala provozati, u svrhu istraživanja. U "Tugi Belgije" nakon završetka rata pojavljuje se kolač s nadjevom frangipane kao znak boljih vremena jer izrađuje se od maslaca i mljevenih badema. U romanu "Čuvar" koji sam prevodila nakon "Tuge Belgije" nekoliko puta se pojavljuje kućna pomoćnica koja nosi takav kolač. Nakon pojavljivanja u knjigama koje sam prevodila, odlučila sam ga ispeći.
Najveći izazovi i uspjesi:
Otkrivanje nebesa
Najveći izazovi u ovih desetak godina svakako su bili kapitalci: "Otkrivanje nebesa" (Fraktura, 2009.) nizozemskog autora Harryja Mulischa od 888 stranica i "Tuga Belgije" (Fraktura, 2012.) flamanskog autora Huga Clausa od 704 stranice. Rad na tim velikim knjigama trajao je dvije-tri godine, što ujedno znači da ne možete preuzeti nikakav drugi posao. Prva možda i nije bila izrazito stilski zahtjevna, ali je tražila puno istraživanja kulturno-povijesnih činjenica.
U "Tugi Belgije" zahtjevan je bio dijalekt Zapadne Flandrije oko kojeg mi ponekad ni izvorni govornici nisu znali pomoći. Izludile su me i bezbrojne političke figure i frakcije koje su se pojavile u Belgiji tijekom Drugoga svjetskog rata, dobro bi mi došao asistent koji bi to istraživao umjesto mene. "San bogova" iako opsegom mnogo manji, stilski je bio vrlo zahtjevan zbog svog poetičnog jezika. Tragajući za mogućim rješenjima često sam gledala i slike koje bi Google izbacio za neki pojam, pa sam se nagledala svakakvih grozota iz Velikog rata. U jednom poglavlju knjige opisuju se pripreme za pogreb djevojčice koja je poginula od gelera granate. Plakala sam svaki put kada bih to čitala.
Nešto što tek dolazi:
Sljedeće godine prevodit ću za Sandorf roman prvijenac mladog flamanskog pjesnika Maartena Inghelsa koji nas je već dvaput posjetio. Naslov mu je "Obrt emocionalnim dobrima" (De Handel in emotionele goederen). Glavni junak ima firmu koja čisti stanove i kuće nakon smrti njihovih stanara, a to često zna biti bizarno: žena umre zatrpana knjigama jer se na nju srušila polica, muškarac želi biti pokopan u kostimu pingvina jer kuća je pretvorena u muzej pingvina. No i on sam proživljava teške trenutke jer mu je žena poginula u prometnoj nesreći. Pratimo tragičan raspad njegove ličnosti.
Poruka za kraj:
Ako honorari i nisu nešto (osim u slučaju potpore inozemnih institucija) i dugo ih se čeka, baveći se ovim poslom barem možete dobiti boravak u nekoj od rezidencija za pisce i prevoditelje što je onda sjajna prilika da se na licu mjesta informirate koji su noviteti, da upoznate autore koje prevodite ili biste to htjeli, da ih vidite na djelu na čitanjima i predstavljanjima, a i kontakt s kolegama iz drugih zemalja uvijek je od koristi, kao i izravan dodir s jezikom koji je živa supstanca u stalnoj promjeni.