Prevoditelj predstavlja : Tanja Tarbuk
Tanja Tarbuk o sebi:
Književnim prevođenjem počela sam se ozbiljnije baviti tek nakon povratka iz Portugala, gdje sam živjela više od deset godina (otprilike od 1984. do 1997). Ondje sam čeznula čežnju, rezala žile slušajući fado, zurila u ocean, kuhala bakalar, praznike provodila u kolonijama, i obavljala ostale svakodnevne luzitanske radnje, ukratko, vrlo se temeljito upoznavala s portugalskom kulturom i jezikom, što će mi poslije uvelike olakšati bavljenje ovim poslom. Štoviše, danas se smatram privilegiranom jer sam imala priliku toliko vremena provesti u portugalskom jeziku (jednoj od mojih domovina!), zahvaljujući čemu mogu u potpunosti shvatiti koliko je samo prevođenje (tu mislim prvenstveno na prevođenje kultura) zapravo nemoguć posao. Svi koji se zanose mišlju da nije tako, u zabludi su, jer nikada nisu upoznali nekog Drugog.
No, kako je ono nemoguće uvijek vrlo intrigantno, barem za mene, tako sam se kasnih devedesetih bacila na prevođenje i do danas objavila skoro devedeset knjiga prijevoda, što s portugalskog, što sa španjolskog jezika. Osim klasika, sustavno sam prevodila i suvremene luzofone i hispanofone autore, pa danas mogu reći da je gotovo cijela portugalska postrevolucionarna generacija, pisci rođeni netom nakon revolucije 1974, koja je načinila značajan iskorak u odnosu na tradiciju, kod nas prevedena dobrim dijelom zahvaljujući i mojim naporima. Nadam se da je taj dašak različitih kultura i dimenzija života dopro i do ponekog našeg čitatelja.
Nešto novo, nešto staro:
Prikazanje opsjednutih
Čitajući
Ubojite kurve
Od starijih naslova svakako bih voljela izdvojiti romane i eseje braće Lobo Antunes, mojih omiljenih portugalskih pisaca.
Obojica liječnici i vrlo talentirani pisci, s time da je António Lobo Antunes krenuo graditi književnu karijeru, dok je João Lobo Antunes radio kao liječnik, preminuvši, nažalost, prošle godine. Prevela sam dva Antonijeva romana: Prikazanje opsjednutih i Draženje krokodila, oba s tipičnom tematikom za toga autora, odnosno u njima se neprestano secira revolucionarno i postrevolucionarno doba u Portugalu sedamdesetih godina prošloga stoljeća, te progovara o propadanju tradicionalnih buržujskih obitelji, o urotama, prevarama, nevjeri, incestu, bolesti, smrti. Kako je u svojem osvrtu u „Zarezu“ 2007. rekla Jadranka Pintarić: „António Lobo Antunes zapravo je pravi kirurg ljudske psihe i sjajan dijagnostičar za patologiju, osobnu, povijesnu i svakodnevice.“
S druge strane, João Lobo Antunes u svojim se esejima posvećuje pitanjima etike i medicine da bi na kraju razmatrao od čega je umro glavni lik u Tolstojevoj priči Smrt Ivana Iljiča, sjajno pokazavši u čemu je osnovna pogreška u komunikaciji između liječnika i pacijenta. Ne treba zaboraviti ni njegove izvrsne likovne kritike, pisane vrsnim stilom, u kojima autor vuče paralele s ponekim slučajem u medicini. Velik humanist, pronicljiv duh i iskusan liječnik, samo da citiram neke njegove opaske, recimo, o Hitnoj službi: „To je zapravo bezvremena medicina, odnosno medicina jedne beskrajne noći. Ne znam jeste li primijetili kako često ne znamo u koliko se sati nešto dogodilo. …Po tome kako briše vrijeme i koliko su njezine drame naglašene, ta je medicina istodobno boemska, okrutna i duboko osamljena, kao što je netko rekao: “at night one must sustain reality without help”. Zato je privatni život bio rijedak i njegovo planiranje nemoguće. Zato su cvjetali slučajni susreti o kojima je govorio pjesnik, prirodni bijeg od poraza koji su se nizali...
Ili o zdravlju:
„Svaka bol ima svoj krik, samo je zdravlje nijemo. No treba ga naučiti osluškivati…“
Od novijih naslova istaknula bih Bolañove knjige priča Ubojite kurve i Telefonski pozivi, s tipičnom bolanjovskom atmosferičnošću, stalnim recikliranjem istih likova, epizoda iz vlastitog života, napetošću koja se održava kriminalističkim zapletima, ili bolje rečeno njihovim naslućivanjima, pogotovo kada se radi o strašnim zločinima nad ženama u meksičkom pograničnom području Sonora, iako je ono što nas zapravo drži bez daha dok čitamo njegova djela njegov način pripovijedanja…
Najdraži naslovi:
Portugalski nadrealizam I
Posebno mi je drago prevoditi poeziju; mogla bih se definirati kao pjesnik palimpsestički zakriven iza svojih prijevoda. Zato bih kao svoje najdraže naslove navela antologije poezije: Antologiju suvremenog portugalskog pjesništva i Antologiju portugalskog nadrealizma, kao i prijevode pojedinih portugalskih i španjolskih pjesnika: Al Berta, Ane Hatherly, Justa Padróna, Luisa Fernanda Rendóna, itd. Posebice je poezija važna u Portugalu, kao zemlji sazdanoj na mitu i snu, zemlji između kopna i mora (Camões), nadrealnoj zemlji, gdje vječito čeznuće postaje stav koji stoljećima izgrađuje jedan narod, osjećaj koji se kristalizira ne samo u poeziji, u fadu, nego i u cjelokupnom filozofskom određenju.
Nešto neobjavljeno:
Nadovezujući se na poeziju, upravo pripremam Antologiju portugalske poezije za crnogorsku nakladničku kuću Otvoreni kulturni forum, koja će izaći, nadam se, do kraja godine. Bit će to izdanje dopunjeno novim generacijama pjesnika, bit će to cjelovitiji prikaz portugalskog pjesništva od polovice prošloga stoljeća do danas.
Mnogo je naslova koji su još neprevedeni s područja portugalskog i španjolskog jezika, a to svakako zaslužuju, i ne mislim time samo na novije naslove mladih talentiranih pisaca, nego čak i na bliže i dalje klasike. Voljela bih prevesti brazilske pripovjedače kao što su Machado Assis i Rubem Fonseca, afričke pripovjedače kao što je Mia Couto, između ostalih. Ali, naravno, i cijeli niz mladih prozaika i pjesnika koji se javljaju u tim prolifernim, no kod nas još uvijek, i unatoč svemu, nedovoljno poznatim književnostima.
Anegdote i zanimljivosti:
Anegdota bi se našlo podosta iz mnogobrojnih susreta s piscima koje sam prevodila, sa stručnih putovanja, traganja za smislovima, itd…
Ali evo samo nekoliko pokušaja čisto prevodilačkih urota:
Zanimljivo je da je pisac koji dandanas objavljuje najviše djela godišnje u Portugalu upravo Fernando Pessoa, koji je preminuo još davne 1935. To je stoga jer je Pessoa za života zapravo bio skriboman te ostavio pozamašnu književnu baštinu u obliku rukopisa na svim mogućim, u ono vrijeme dostupnim, medijima – osim običnih papira A4 formata, pisao je po salvetama, omotnicama pisama koje je dobio, na poleđinama raznih pamfleta, brošura, itd. Njegovi agenti danas zdušno posežu za tom baštinom, a timovi stručnjaka rade na njezinu razvrstavanju, te svake godine objave uglavnom 2-3 kritička izdanja. Kada sam to svojedobno rekla uredniku Konzora Milanu Šarcu, koji je objavljivao Pessoina djela, njemu se učinilo da je to velika produkcija čak i za tog plodnog portugalskog pisca. Palo nam je na um da agenti možda „napuhavaju“ tekstove, da ne kažem nadopisuju ih, izmišljaju, itd., samo da zarade na pravima, koja su u slučaju Pessoe podosta visoka. Pa je onda i nama palo na um da bismo i mi mogli nešto slično učiniti, odnosno napisati knjigu i predstaviti je kao prozni uradak velikog pisca, tim više što je sam Pessoa volio mistificirati sve što se tiče njegove biografije i djela, pa bismo se tako i mi upisali u tu mistifikaciju kao svojevrsni Pessoini hrvatski heteronimi. No sve je ostalo na ideji…
Drugom prilikom javio mi se beogradski prevoditelj Dejan Stanković, koji živi u Lisabonu, sa spasonosnom idejom o tome kako bismo mogli više i brže zaraditi u našem mukotrpnom prevodilačkom poslu. Naime, polazeći od pretpostavke da su hrvatski i srpski jezik jedan te isti jezik, Dejan je zamislio da ja uzmem prevoditi npr. jedan Saramagov roman, a on drugi, a zatim jedno drugome damo svoje prijevode, pa svatko odmah objavi dva Saramagova romana. Zanimljiva ideja od koje sam ubrzo odustala nakon što sam naišla na očito tipične izraze u susjednoj nam zemlji u Dejanovom prijevodu, kao npr. „kralj kljoknu“ ili „uđe snajka“, a da ne govorim o mnogobrojnim turcizmima koje mi u hrvatskom uopće ne poznajemo, te bih zapravo morala prevoditi sa srpskog na hrvatski jezik, što mi je svakako bilo teže izvedivo od prijevoda s portugalskog koji mi je svojedobno bio prvi materinski jezik. No, Dejan se nije dao pokolebati, pa me je nakon nekog vremena zatražio moj prijevod ni manje ni više nego Pessoine Knjige nemira. Kolegijalno sam mu poslala svoj prijevod i dala dopuštenje da s njim čini što ga je volja. Međutim, nakon nekoliko dana Dejan mi se ponovo javio te rekao da on uopće ne razumije taj moj hrvatski! Tako je i taj genijalni plan pao u vodu…
Najveći izazovi:
O prijevodima ne razmišljam kao o izazovima. Prijevode, odnosno knjige koje prevodim doživljavam više kao pustolovine, istraživanja, putovanja, čak. Te knjige mogu biti lakše ili teže za prevođenje, naravno, o čemu ne ovisi čak ni užitak prevođenja, jer često uživam upravo u težim prijevodima.
No izdvojila bih ovdje Pessoinu Knjigu nemira, magistralno djelo 20. stoljeća, djelo nedovršeno ili nedovršivo, djelo koje se vrti u svom začaranom krugu, koje je moguće čitati od sredine, taj kolosalni osobni mit što ga je Pessoa gradio od početka 20. stoljeća pa sve do svoje smrti. Što se same leksičke razine Pessoine knjige tiče, ona je vrlo jednostavna. Pessoin jezik odgovara finom, čistom portugalskom književnom jeziku urbanih intelektualaca, drugim riječima, jeziku koji je moj jezik, bez regionalizama, kolokvijalnih izričaja, tek s ponekim neologizmom, pa bi s te strane to bio jedan od najlakših prijevoda koje sam imala da se ne radi o Pessoi i o njegovim zamršenim senzacijama, intelektualnim osjećajima, uvrnutim mislima i slično. Dakle, nikad nisam imala teži prijevod, niti toliko upita o tome što je pisac htio reći, i da nije bilo članova stručne ekipe Pessoa, koji su mi davali upute i smjernice, teško da bih neke dijelove uspjela razmrsiti.
Najveći uspjesi:
Drevni rad
Pretpostavljam da se svi slažemo kako biti uspješan danas znači biti zatrpan poslom i rasprodan barem sljedeće dvije godine. To, i možda pokoja nagrada kojom uspijemo poplaćati neke zaostale račune. Barem je tako kod nas, za razliku od Zapada gdje čak i u Portugalu, toj zemlji skromnijeg gospodarstva, pisci zahvaljujući književnim nagradama rješavaju svoje stambeno pitanje. Zatrpana poslom jesam, a nagradu za prijevod dobila sam 2010. godine od Društva književnih prevodilaca za Antologiju portugalskog nadrealizma.
Međutim, izdvojila bih ovdje jednu drugu knjigu koju nitko nikad nije nagradio, koja je prošla gotovo nezapaženo možda i u publici, iako pouzdano znam da ima pokojeg velikog fana i kod nas. To je Drevni rad Raduana Nassara. Veliko i samozatajno remek-djelo brazilske moderne književnosti, kao što je i sam autor. Radila sam mjesecima na tih nevelikih sto kartica teksta istražujući mnogobrojne referencije kojima ovaj tekst vrvi, od Biblije i Kurana, Tisuću i jedne noći, do književnih tekstova, bruseći taj bogati, gusti stil, tu poetsku dramu koja pripovijeda o stalnom prekoračivanju zabrana, o kršenju tabua.
Nešto što tek dolazi:
Trenutno radim na prikupljanju i prevođenju tekstova Joséa Martíja, devetnaestostoljetnog kubanskog pisca, revolucionara, aktivista, pedagoga, romantičara… Njegova je Guantanámera, pjesma o djevojci iz Guantánama, njegovi su brojni gorljivi govori, eseji o Americi, kronike o slavnim ljudima, uglavnom djelo koje pršti energijom i idealima, i odlikuje se vrsnim stilom. Mislim da bismo se uvijek trebali vraćati ovakvim piscima da ne zaboravimo ono u što su vjerovali ti idealisti, jer mi o tome više očito ne razmišljamo. A njihova nam je borba omogućila ovakav život, oni su se izborili za sva ljudska prava koja danas imamo.
Poruka za kraj:
Mogla bih na kraju poručiti mlađim kolegama da ne odustaju od ovoga rudarskog posla ako doista vole kopati po književnim djelima, naravno, neka ustraju, grade se i bruse, ali neka svakako pokušaju što više potplata izlizati po portugalskim pločnicima, ili već drugih zemalja, ovisno s kojih jezika prevode, jer to im je vrlo vjerojatno najveće jamstvo za bolji prijevod. Ili onda barem neka pitaju autore, starije kolege, jezične stručnjake… jer sam se nažalost nagledala suštinskih neshvaćanja i nepoznavanja kultura kojima se ja bavim. Mislim ovdje prvenstveno na luzofonske kulture. Čini se da svi mi imamo običaj smatrati kako postoji samo ono što vidimo do određenog obzora svojega znanja. Kao da iza tog obzora ne postoji ništa više. Pa je onda ukazivanje na to da iza ničega ima nečega doista prava borba s vjetrenjačama.