Prevoditelj predstavlja : Vanda Mikšić
Vanda Mikšić o sebi:
Ove netom načete 2017. godine navršit će se okruglih 20 godina mojega prevodilačkog rada. Naime, 1997. mi je zahvaljujući Hrvoju Božičeviću objavljen prvi prijevod – Ocean more Alessandra Baricca. Odonda se već nanizalo naslova, što integralnih, što fragmentarnih (po časopisima ili za festivale), što samostalnih što u tandemu, mahom s francuskog i talijanskog, ali i na francuski. Neke sam prijevode radila po narudžbi, većinu po izboru, i u tome se doista osjećam privilegirano.
Ocean more
Usprkos nezavidnoj egzistencijalnoj realnosti koju žive književni prevoditelji, naročito ako im je to jedini izvor prihoda, ovom bih prilikom radije istaknula činjenicu da je prevođenje jedan od mojih prostora slobode, koliko god to zvučalo paradoksalno, budući da je u temelju prevodilačkog posla dvostruka sputanost – izvornim tekstom-kulturom i, dakako, dolaznim jezikom-kulturom. No baš kao što u pisanju razna formalna i druga ograničenja mogu biti okidač za kreativnost, tako i ja prijevodni zadatak uvijek iznova doživljavam kao izazov, mogućnost da nešto novo spoznam, otkrijem, naučim. Jer dok se pišući destilira iskustvo sebe kao subjekta u svijetu, ili spram svijeta, dotle se pri prevođenju, koje je preispisivanje, pisanje prema predlošku, sve u svemu palimpsestna, ali ko-autorska aktivnost, prvenstveno valja suočiti s jedinstvenim destilatom iskustva, mašte, emocija itd. nekog drugog subjekta.
I sad sam već u napasti da ponovim kako sam privilegirana (dvostruko privilegirana u dvostrukoj sputanosti), jer je prevođenje zapravo spoznajna aktivnost i kao takva omogućuje širenje vlastitih obzora.
Nešto novo, nešto staro:
Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea
Zazie u metrou
U posljednje vrijeme prevela sam nekoliko slikovnica (npr. Noćni vrtlar braće Fan, Knjigu velikih filozofskih suprotnosti Oscara Brenifiera, tri knjige iz biblioteke Mali Platoni – o Sokratu, Descartesu i Kantu, Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea Williama E. Joycea itd.), a kanim to činiti i dalje, jer je danas više no ikad knjiga zgurana u kut kulturnih potreba suvremenog društva (što nije lokalni fenomen, ali je u ovako maloj zajednici evidentniji i razorniji) i jer djeca imaju sve manje dodira s kvalitetnim tekstovima, koji stimuliraju maštu i kreativnost, verbalnu, ali u slučaju slikovnica i (s)likovnu.
Od tekstova za odrasle, ove sam godine prevela Ellis Island Georgesa Pereca, djelo koje će uskoro biti objavljeno u sklopu umjetničkog projekta Amele Frankl i u kojemu ovaj svestrani francuski autor progovara o tom njujorškom limbu koji je bio obavezna postaja za sve imigrante, pa se djelo može iščitavati i kao poziv da se fenomen vječne ljudske migracije temeljito promisli prije nego što se podigne još koji zid. Ove sam godine u suradnji s prijateljicom i kolegicom Brankicom Radić na francuski prevela pjesme Miroslava Mićanovića iz zbirke Jedini posao. Od starijih prijevoda mogu spomenuti meni dragog Raymonda Queneaua i njegovu Zazie u metrou, Borisa Viana i njegove romane Srcoder i Crvena trava, kao i Piera Paola Pasolinija i njegov prvijenac Uličari.
Najveći izazovi:
Život način uporabe
U ovoj se rubrici moram vratiti Georgesu Perecu, članu OULIPO-a, odnosno francuske književne skupine koja pisanje promišlja iz pozicija formalnih, matematičkih i drugih ograničenja, i njegovim romanima Ispario i Život način uporabe. Na njima sam vremenski najduže radila, a i u prijevodnom su smislu za mene bili najveći izazovi (ne računam li neke filozofske tekstove Jacquesa Derridaa i Jean-Luca Nancyja). Tako je roman Ispario u cijelosti napisan bez slova E, dok je roman Život način uporabe osmišljen kao pomno promišljena konstrukcija na kojoj je autor radio više godina, konstrukcija koja je namjerno nesavršena, odnosno u kojoj uvijek neki element, točnije njegov izostanak, unosi neravnotežu, krhkost, kaos. Njihova iznimna konceptualna kompleksnost i majstorska verbalna realizacija unaprijed svaki prevodilački pokušaj osuđuju na propast, ali istovremeno poput sirena pozivaju i mame prevoditelje diljem svijeta, zazivaju prijevode.
Nešto neobjavljeno:
Na hrvatski još nije preveden cijeli niz Queneauovih djela, Raymond Roussel našem čitatelju nije poznat, kao ni prozni opus Bernarda Noëla, ili fikcija Georgesa Bataillea... Toliko je sjajnih i još neprevedenih knjiga! S francuskim pjesnikom i izdavačem Jeanom de Breyneom pokušat ću realizirati antologiju francuske suvremene poezije...
Nešto što tek dolazi:
Ove godine planiram prevesti zbirku predavanja o književnosti Michela Foucaulta, te novi roman Errija De Luce. I još neke slikovnice... Od hrvatskih pjesnika koje planiramo prevoditi na francuski mogu sad već izdvojiti sjajnog Delimira Rešickog... Također namjeravam prevesti Perecovo djelo W ili uspomena iz djetinjstva, koje je svojevrsna poveznica dvaju već spomenutih romana.
Zanimljivost:
Početkom prošle godine stigao mi je upit da prevedem jedan tekst Georgesa Pereca – na francuski! Naime, pedesetih je godina Perec prijateljevao s nekolicinom beogradskih intelektualaca zbog kojih je i došao u Beograd, a zatim obišao i Sarajevo (gdje se nadahnuo i za roman Atentat u Sarajevu, objavljen posthumno). Za sarajevski časopis Pregled napisao je članak "Francusko javno mišljenje i rat u Alžiru", objavljen 1957. Međutim, izvornik se zagubio, pa su me urednici novog izdanja knjige koja okuplja sve Perecove članke, predavanja i intervjue, zamolili da ga ponovo prevedem na izvorni jezik. Pothvat je bio vrlo zanimljiv, jedinstven zbog dodatnog ograničenja koji sam prozvala "prijevodna arheologija". Kako, na temelju prijevoda, iz prevoditeljeva odabira riječi i sintaktičkih rješenja, hipotetski rekonstruirati izvornik iz 1957. godine?!