Robert Musil : O gluposti
U proljeće i zimu 1937. austrijski je pisac Robert Musil u nekoliko navrata, prvo na poziv austrijskog Werkbunda, ili radnog saveza, u dvorani Udruženja austrijskih inženjera i arhitekata u Beču, 11. ožujka, održao predavanje „O gluposti“. Kako je interes za to predavanje bio priličan, autor ga je ponovio 17. ožujka, potom još jednom, na drugome mjestu, 7. prosinca iste godine. Kratak, ali zahtijevan tekst pisca koji u to doba europskoga i svjetskoga „sumraka“ čita jedan mali pledoaje na temu gluposti, temu o kojoj je pisao u svom velikom, nedovršenom romanu „Čovjek bez osobina I – III“ (1930 – 43), na hrvatski je nedavno preveo prevoditelj ovoga romana, Andy Jelčić. Musilovo je predavanje objavljeno uz uvodni tekst profesora, pisca, kazališnog režisera, Matka Sršena – „Musil i mišljenje, parabola s Heideggerom“, ujedno urednika interesantne, male biblioteke Tõk, u kojoj je knjiga objavljena, kao i uz također veoma upućen pogovor austrijskog književnog znanstvenika Klausa Amanna, autora koji je 2007. godine objavio knjigu u kojoj se bavi Robertom Musilom, odnosom literature i politike kakvoga uspostavlja njegovo djelo, objavio je nedavno zagrebački nakladnik Sandorf.
Danas tako pred nama ovdje stoji ovaj mali zapis, pokušaj jednog značajnog europskog pisca, čije djelo i danas predstavlja izazov, ali i nepobitan užitak za zahtjevnog, ili samo radoznalog čitatelja, da sa svojih stajališta, znanja i vokabulara, iz svoje, duboko unutarnje, promišljajuće perspektive, razmotri jednu vječnu temu, koja se u doba njegova životnog iskustva aktivizirala u nepovratnome ludilu, ubilačkoj razmahanosti. I to ne jednom, jer Musil je bio svjedokom, pa i sudionikom Prvog svjetskog rata, što je iskustvo o kojemu možemo čitati u njegovim dnevnicima, dok je nagovještaj toga rata, osjećanje kako živi u vremenima u kojima vlada „zbrka pametnoga, glupog, niskog i lijepog tako gusta i zamršena, zbog čega najavljuje nezaustavljivu propast...“ trajno prisutno u njegovom velikom, trotomnom, rijetko uistinu, do kraja, pročitanom romanu „Čovjek bez osobina“.
„Općenito govoreći, nema značajne misli koju glupost ne bi znala uporabiti, ona je svestrano pokretna i može na sebe obući svaku istinu. Istina, naprotiv, ima samo jedno ruho i jedan put, pa je uvijek u zaostatku.“
Međutim, za mnoge ljude tadašnje Europe i svijeta to je iskustvo na žalost bilo ponovljeno – konkretno, za Roberta Musila značilo je to bijeg, u pokušaju da spasi vlastiti, odnosno život supruge Marthe, čije porijeklo arijevskoj politici nove vlasti nije bilo po volji. Dogodilo se je to u ljeto 1938. – bračni će par iz Beča emigrirati u Švicarsku, gdje će, svega četiri godine kasnije, biti okončan život ovog mislioca i pisca, inženjera strojarstva i tehnike, profesora matematike, fizike, filozofije i psihologije, trajno zaokupljenog pitanjem komplementarnosti umjetnosti i znanosti – naročito mislećeg, ali i iznimno senzibilnog čovjeka prodorna pogleda, sposobnog da vidi daleko više od onoga što pripada uobičajenom ljudskom standardu, a koji je evo, i u ovom malom spisu, kako je zapazio jedan njemački publicist, „pokušao razumjeti nešto što je možda zahtijevalo manje intelektualne sposobnosti“.
Međutim, razni su vidovi i perspektive razumijevanja potrebni, čak štoviše – način na koji je Robert Musil promatrao fenomen, problem, temu gluposti zanimljiv je i djelotvoran u jednom općem smislu, jer dolazi iz široko humanističko tehničke, odnosno znanstvene perspektive, nastojeći problem, temu propitati iz više očišta i iznutra, u težnji da je se razumije i psihološki, i znanstveno, i filozofski, ne bi li se tako probilo do nekih mogućnosti koje bi mogle naslutiti vladanje ovim, našoj vrsti uvijek tako smiješnim, pa onda i bezazlenim problemom – gluposti dakako.
Musilovo pisanje ovoga „protesta protiv ludila gluposti“ dolazi jasno motivirano tadašnjim društvenim aktualitetom, ali ne konkretnom naglašenosti vezano uz njega, ali s jednim jasnim ciljem djelovanja – da učinak što će ga stvoriti tekst bude djelotvoran, na jednako suptilan, neizravan način, da zapravo pokuša učiti i poučavati, iznaći putove kako gluposti ne dozvoliti da se razmaše svojim krilima, ne odvuče za sobom cijela društva, narode, na jednu ne samo krivu, pogrešnu, nego sasvim zlu i pogubnu stranu.
Jer, kako kaže u poglavlju romana „Čovjek bez osobina“, u često spominjanom, 16 poglavlju, nazvanom „Tajna bolest jednog vremena“: „Općenito govoreći, nema značajne misli koju glupost ne bi znala uporabiti, ona je svestrano pokretna i može na sebe obući svaku istinu. Istina, naprotiv, ima samo jedno ruho i jedan put, pa je uvijek u zaostatku.“
Ili pak, u istome poglavlju, malo ranije: „Kada glupost ne bi iznutra kao jaje jajetu nalikovala na darovitost, kada izvana ne bi mogla izgledati kao napredak, genijalnost, nada i boljitak, vjerojatno nitko ne bi želio biti glup i gluposti ne bi bilo. No ona, na žalost, ima nešto iznimno očaravajuće i prirodno.“
Ovom „očaravajućom prirodnosti“ gluposti Musil će se baviti i u eseju koji je sada pred nama, kao poziv na čitanje ne samo toga, darovitog i pronicljivog teksta, već i na novo ili prvo čitanje cjelokupnog, ili najvećeg djela književnog opusa ovoga autora.
Jer i ovdje, kao i u romanima (prvi roman, ujedno prvo piščevo objavljeno djelo, „Pomutnje gojenca Tõrlessa“, 1906., također je štivo itekako vrijedno čitanja), ili u pripovijetkama Roberta Musila, ponajviše se radi o načinu na koji je sve sročeno, o stilu autorovom, koji je elegantan i mudar, suptilno ironičan, otmjen i decentan, uman. Od modernog čitatelja takav stil i način iziskuje sve ono za što ga današnje doba veoma učinkovito, u višeslojnoj organiziranosti, uvjerava da mu više i nije potrebno – budnost, pažnju, umnu pribranost i koncentraciju – uvjeravajući ga, upravo glupo, na načine kakve Musil opisuje, kako su bahata, nadmena brzopletost i takmičarstvo sami po sebi najbolji dokaz da je u svemu prvi i najbolji.
Utoliko je važnost objave i čitanja ovoga eseja stvar prilično bitna – ne zbog raširenih političkih pojava i događaja našega vremena koje dovode u opasnost opstanak demokracija i liberalnih mišljenja u suvremeno doba, stavljajući upit i neizvjesnost pred pitanja općeg svjetskog mira, već zbog širenja plodnih tla, društvenih uvjeta koji im to omogućuju, a koji su uvelike povezani sa sve poroznijim i rahlijim tlom ondje odakle bi društva trebala crpiti snagu i kvalitetu, a tiče se područja svekolikih umnih, intelektualnih djelovanja, a koja ipak nisu raskrstila s moralom i osjećajnošću, već se, naprotiv, njima podupiru i iz njih rastu.
Tako, u svojoj osnovi, Musilov esej podučava onome čemu su podučavali stari Grci, ili, još drevnije, istočnjački mudraci (koje i profesor, književnik, kazališni režiser, urednik Matko Sršen spominje u svom izvanrednom predgovoru u ovoj maloj knjizi) – a to je mjera, vladanje sobom prije svega, kao prvi preduvjet da se gluposti zatvaraju vrata.
Jer bit, smisao, zadaća nekog teksta, nisu sadržani samo u njegovu značenju, u preciznom i pažljivom odabiru riječi, već ova preciznost i pažnja, koje je na hrvatskom jako dobro „oživio“, poznajući već dobro Musilov duh preko poznavanja duha njegova Ulricha, ali i drugih „osobnosti“ iz romana „Čovjek bez osobina“, tvore jedan opći tonalitet, jednu muzikalnost, takt, glazbu u čijoj su osnovi upravo taj budni i strogi osjećaj za mjeru, za discipliniranost i eleganciju koje svojom nenametljivosti, neisticanjem svoje prisutnosti tvore atmosferu – i učinak – onakve duhovne ljepote (dakle i uzvišenosti, dobrote, možda i osjećanja plemenitosti, određene duhovne aristokracije) kakva je, naročito u onako mrakom teška, zagušena, onespokojavajuća vremena mogla rasplakati – ali i nadahnuti za daljnju borbu i opstanak ne samo jednog, tada mladog Brunu Kreiskoga (kako to opisuje Matko Sršen), već i mnoge druge.
Pa i mnoge druge među nama, danas, koji još ne uzmiču u pokušajima i nastojanjima, borbi da se hrvaju sa svekolikim izazovima, prije svih, vlastitoj gluposti, koja je danas, možda više nego mnogih prethodnih godina, ponovno pozvana, i s mnogih uglednih strana podržana da se samozadovoljno i tašto, častohlepno razbaškari, višekratno – ako to samo poželi, uživa u vlastitoj pameti i slavi.
Kao čovjek čija je zadaća baratanje riječima, Musil raspravljajući o gluposti zapravo raspravlja o pojmovima. Tako se on čvrsto drži svoje domene, na kojoj uostalom i ostavlja trag neprikosnovenosti – učenost je to koja ne traži divljenje, jer joj je mogućnost, prilika predanosti zadaći, bavljenjem stvarima duha i književnosti, najveća hvala koju ne iziskuje, već koju zaslužuje svojim radom.
Kao čovjek dakle književno-umjetničke prakse približit će se onome što oslikava njegovo aktualno društveno stanje – obaviti vivisekciju društva i ljudskoga ponašanja kako bi ustanovio da se kao zajednica nalaze u trenutku kada ih obuzima panika „koja stupa na mjesto sigurnosti da smo (i dalje) sposobni svojim stvarima rukovoditi slobodno i razborito.“
Za ta dva moralna, pa i umjetnički moralna pojma koja smatra simbolima ljudskog dostojanstva reći će kako „više nisu posve zdrava“. Pri tome, njegov je ton na jedan način znanstven, pročišćen od svakoga viška, usredotočen na umnu, racionalnu analizu pojma gluposti, kao i načina njenih oblika, pojavnosti, nastojanja.
Tako dolazi i do pojašnjenja mišljenja, prema kojemu dubok, zbiljski duh ne treba razum – on ga čak ponekad onečišćuje. Mnijenje koje je njegovo vrijeme uzdiglo u jednu vrst iracionalnog, bezumnog apsoluta, pridobilo je i zavelo mase – i, znamo kamo je sve to dovelo...
Govor Roberta Musila „O gluposti“ nije literaran niti filozofski govor po svome temelju, premda njegov ton i logika kretanja, metoda razlaganja jesu, međutim temeljni motiv, nakana nastanka ovog eseja iskrsava pri okončanju njegova čitanja, kada nam postaje razvidno kako iz njega progovara čista „pragma“, osjećanje nužde da se razumski, utemeljeno, znanstveno progovori o aktualnosti zbivanja koja su daleko nadmašila granice onoga što je u mjeri ljudske dobrobiti, humanizma, ne u smislu nikakvih ideja ili ideala, već u smislu opće i prostodušne stvarnosti, grozota čije surovosti svjedoči o općoj zabludjelosti jednoga društva, i šire, u ono što se zove čisto zlo.
Empirija, kojoj se autor, pisac jednog od najznačajnijih romana moderne njemačke i evropske književnosti, priklanja, jest tu da poništi svaku našu sanjivost, kako bi našu misao usmjerila na samo propitivanje – odgovornost.
Jer, kako nas upućuje u svome tekstu Robert Musil, a dodatno skreću pažnju i autor predgovora, Matko Sršen, koji uspostavlja interesantnu i važnu komponentu moralne i karakterne odgovornosti između dvojice suvremenika, filozofa Martina Heideggera i književnika Roberta Musila, pokazujući u toj komponenti potpuni nerazmjer, odnosno kako izravnim citatom Musila naglašava autor pogovora, Klaus Aman – „ne smije se sve prebaciti na glupost... – mora ostati mjesta i za najrazličitije vrste beskarakternosti.“
Tako će profesor Aman istaknuti kako je korak po korak, Musil razvio svojevrsnu „teoriju sadizma“, preko koje će pojam gluposti biti shvaćen kao „društveni i moralni manjak u smislu afektivnog poremećaja“, što se „dovodi u vezu s nedostatnom izgradnjom karaktera, samoljubivošću, nadmenošću, bezobzirnošću, razuzdanošću, sebičnošću, samovoljom, kršenjem zakona, postupanjem u afektu i sklonošću utapanja u masi, odnosno s „teoremom ljudske bezobličnosti“, koju i Musil povezuje riječju „kolektivizam“, odnosno tendencijama kakve je vidio uokolo sebe, a koje su bile usmjerene prema autoritarnim, totalitarnim i diktatorskim oblicima države i vlasti, pri čemu je na umu, kako ističe profesor Klaus Aman, imao jednako fašizam i nacionalsocijalizam s jedne, kao i komunizam s druge strane.
Aman u svom pogovoru ovoj maloj knjižici, inače posljednjem tekstu što ga je Robert Musil objavio za svoga života, zaključuje mišlju o nemoći ljudskoga duha pred općom i razularenom pošasti gluposti i nasilja, što jest neminovna i tužna istina, čak i ako se osvrćemo na sitničav i razumljiv doslovni dokaz, činjenicu iz piščeve, na koncu izrazito nemile sudbine, koja govori o tome da se je iz švicarskog progonstva, iz gladi, bolesti i propadanja, obratio predstavnicima austrofašističkih državnih službi, moleći za svoju zasluženu mirovinu u državnoj službi. Musil je, kako navodi profesor Aman, a o tome su pisali i kulturni dodatci nekih uglednih njemačkih tiskovina, napomenuo u toj molbi kako neovisnost njegova djelovanja u Austriji „nije bila ugrožena“. Osobno, ne držim kako to ostavlja dojam naročito sramotnog prigibanja i onako odviše utučene i deziluzionirane, slomljene ljudske glave, ali poznato je kako su nacije naročito sitničave naspram svojih isturenijih pojedinaca.
S druge strane, tu je i predgovor profesora Matka Sršena koji hoće naglasak staviti na drugu, svjetliju, motivirajuću stranu ovakvih i sličnih slučajeva, gdje su individualne sudbine zacijelo ograničene i stiješnjene, katkada i bolno tragične, no zato uzleti duha koje pojedinci unutar takvih sudbina postižu, a koji katkada, ne nužno uvijek (Sršen podsjeća na primjer Sokrata) ostaju zabilježeni u djelima, mogu biti i te kakav vodič i svjetionik, ne samo onima koji kreću sličnim putovima, već i na nekom prividno posve drugačijem životnom putu. Primjerice onom Brune Kreiskoga, koji je prisustvovao Musilovom predavanju 1937. Mladoga bečkoga socijaldemokrata, koji je tek izašao iz zatvora nakon dvije godine tamnovanja, što je bila kazna zbog njegova sukoba s tadašnjom vladom Austrije, odnosno zbog ilegalnog političkog rada, ovaj će piščev govor i te kako motivirati, držati mu nadu u svijetlo razuma i tijekom teških godina rata i izbjeglištva.
Zahvalnost za djelo koje je držao važnim na putu vlastitog intelektualnog oblikovanja i spasa Kreisky će, tijekom poratnih godina druge polovine dvadesetog stoljeća, kada je obnašao funkcije Ministra vanjskih poslova, potom i dugogodišnjeg kancelara Republike Austrije, izražavati kao jedan od najvećih, ustrajnih zagovaratelja tajanstvena i tiha, osamljena i mirna, no istovremeno djelatna i intenzivna, uzbudljiva po svojoj misaonosti, djela Roberta Musila.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
O gluposti
- Prijevod: Andy Jelčić
- Sandorf 06/2024.
- 80 str., meki uvez
- ISBN 9789533515151
Riječi koje je Robert Musil izgovarao na predavanju što ga je u više navrata i na raznim mjestima držao u Beču, 1937. godine, neposredno prije nacističke okupacije Austrije, imaju tu rijetku osobinu da ne mogu izgorjeti. Bace ih na lomaču, a one – i dalje govore. Obične riječi povezane u jednostavne rečenice s minimumom stilskih figura... Musilov je glavni predmet zanimanja mišljenje; književni su mu alati introspektivna analiza, iznenadna konverzija, filozofska parabola i vrlo izoštrena ironija kojom čovjeka svodi na 'kvintesencu prašine'.