Robert Naprta - Vampirica Castelli
Samoproglašeni «najplodniji hrvatski pisac u 21. st.», za što su svakako zaslužne tisuće stranica njegovih soap-scenarija, nedavno se vratio počecima, odnosno žanrovskom romanu. Robert Naprta, jedan od rijetkih pisaca koji živi samo od pisanja, transfer iz novinarstva u književnost započeo je zanimljivim i napetim političkim trilerom «Bijela jutra» (2001) kojim je ustoličio lik policijskog inspektora Marka Prilike Čensa, a isti je samo godinu dana poslije dobio i svoj nastavak «Marševski korak».
U kontekstu prilično rijetkih žanrovskih romana (osim Pavičićevih socijalnih trilera i Tribusonovog serijala o Nikoli Baniću jedva da se i možemo sjetiti još kojeg primjera) triler o beskompromisnom, beskrupuloznom grubijanu, inspektoru Čensu, doista je bio više nego dobrodošao, iako je pomalo paradoksalno slabije zaživio kod čitatelja, nego kod kritike. Iako je još u prvome nastavku maštao o mirovini i mirnom životu na Silbi, Čens se ponovo vraća na zagrebačke ulice, koje pršte od mafijaških obračuna, sumnjivih tipova, sprege politike i kriminala, no ovoga puta i – vampira.
Zanimljivo je kako je u posljednje vrijeme motiv vampira postao nekako «in» (treba li uopće još podsjećati na istoimeni roman Borisa Perića?), pa gotovo da se i može zamijetiti kako je domaća proza nakon dugog razdoblja «čiste» stvarnosti očito postala spremna za dozu metaforike koja ide prema fantastičnome. Jer, kao i kod Perića, vampir je u Naprtinom trileru, koji ovoga puta koketira i s elementima horora, metafora, u ovome slučaju ratnih strahota koje se iz prošlosti prelijevaju u sadašnjost. Inspektor Čens, dakako, iako jednom nogom doista u mirovini, ne riješava samo taj jedan, vampirski slučaj, već je umočen u čitav niz malih i velikih akcija u kojima se ocrtava devijantnost hrvatskog društva, s naglaskom na političke kuhinje i mafijaštvo na domaći način, ali i s vrlo prepoznatljivim stvarnim likovima sakrivenim iza fiktivnih imena. No, u svemu tome ima mjesta i za Čensovu privatnost, koja se uglavnom bazira na mrzovoljnim «njurganjima», seksualnim epizodama, te nešto emotivnijem odnosu prema bivšoj prostituki i mafijaškoj žrtvi Dudi.
Slučajevi ukazivanja vampira o kojima je izvještena policija, uvod su u glavnu fabularnu dionicu o iznenadnom povratku ratnika Zorana kojeg su proglasili mrtvim nakon akcije «Oluja» i koji se nakon mnogo godina pojavljuje u obličju vampira. Čensova istraga slučaja s jedne strane funkcionira kao metaforička osuda rata kao pošasti koja ljude pretvara u zvijeri žedne ljudske krvi, a s druge daje dovoljno prostora da se iskaže Čensova ljudskost, inače prikrivena brojnim slojevima grubosti i sirovosti kao načinu funkcioniranja u istoj takvoj svakodnevici. Zoran je, naime, postao vampir svjestan svega i nakon što se nakratko ukazao svojoj obitelji odlučuje se za samovanje negdje na Velebitu, u čemu će mu Čens i pomoći.
Vampirska je tematika «podebljana» uvođenjem horor elemenata koji izlaze iz ratnog okvira – tu je tajanstvena egzorcistička skupina sastavljena spregom crkve i policije, ali i mlada kći jednog liječnika koja boluje od neizliječive «vampirske bolesti» i kako bi živjela mora piti svježu ljudsku krv. Upravo ti dijelovi u kojima se nakratko, pred kraj romana, pojavljuje tajanstvena vampirica Castelli (očito, trenutno jedan od najaktualnijih književnih likova), gdje se zabija kolac u srce, a bivše časne sestre postaju operativci egzorcizma i načelnice policije, najupitniji je dio romana.
Zapravo, dinamika glavne fabularne linije na početku je poprilično usporena i razvučena brojnim epizodama koje s njom nemaju nikakve veze, dok se na kraju potencira do mjere koja je suvišna. Vampirska je dionica, naime, sasvim lijepo mogla početi i završiti s pričom o Zoranu u kojoj se uspostavlja znak jednakosti između rata i horora, dok je uvođenje naslovne junakinje i epizode koja se nje tiče zapravo bespotrebno umnažanje.
Novost je i zanimljivost ovog Naprtinog naslova što je, nakon pozicije sveznajućeg pripovjedača u prva dva romana, ovdje promijenio vizuru pripovijedanja. «Vampirica Castelli» ispripovijedana je u 1. licu, iz pozicije Čensa koji će «ovoga puta priču izdivaniti sam. A pisac, onaj što je po meni srao, za njega ne brigajte, ja sam mu sve lijepo objasnio». Ta promjena i nije pretjerano uspješna, Čens je bitno slabiji pripovjedač, pa čak i ako njegova sirovost ima pozitivan učinak na autentičnost i cijeli roman djeluje «prljavije» i životnije, primjetno je kako Čensu ipak treba okvir koji ga drži na distanci.
"Vampirica Castelli" kojoj se ne može odreći dinamika, napetost i naturalističnost oslikavanja hrvatske zbilje i Čensove privatnosti, doista je, kako sam to primjetila i prigodom prvog Naprtinog romana, domaći izdanak «pulp fictiona» koji bi mogao upaliti kod publike. A iako se Čens trenutno «smirio» na Silbi, s novom ljubavnicom, realno je očekivati kako mirovina ni ovaj put nije definitivna, te kako će se Naprta u pauzama između scenarija za sapunice ponovo vratiti svome inspektoru. Nadajmo se, ne pustivši ga da opet sve ispripovijeda sam.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )