Robert Waldinger i Marc Schulz : Dobar život

Zamislite dobar život. Zamislite svoj život koji je dobar život. Ne život bez loših dana i bez boli, nego život koji je uglavnom dobar, a ponekad izuzetan. Zamislite život u kojem je puno više onih dana, tjedana, mjeseci i godina kojih mislite da ćete se jednom, u dubokoj starosti, sjetiti kao dobrih. Pretpostavljam da je to cilj svakoga od nas. Problem je jedino u tome što mnogi to ne mogu ni zamisliti, što su uvjereni u to da ih ograničenja, bilo ograničenja iz djetinjstva, bilo ona vezana uz nemogućnost da se izmaknu iz ekonomski nepovoljnih uvjeta, bolest ili bilo što drugo, onemogućuju u takvom životu.

Dobar život Schulz Marc, Waldinger Robert

Nisam sigurna da bih posegnula za knjigom "Dobar život" da mi je nije preporučila moja prijateljica Vlasta, strastvena čitateljica, izuzetno pozitivna osoba koja čitav život traži puteve poboljšanja, sebe i drugih, nerijetko u neidealnim okolnostima, koja mi ju je doslovce dala u ruke. Ne mogu ne reći da me privukao i podnaslov – Najveće znanstveno istraživanje sreće. I u pozitivnom i u negativnom smislu, dakako. Sreća, što je to? Neuhvatljiva mantra današnjega doba ili stvaran osjećaj kojemu su ljudi težili i prije nego što smo se navikli živjeti u svijetu u kojem se pokazujemo drugima puno više nego ikada (ili bar neki od nas), u kojem proizvodimo svoje trenutke sreće kako bismo se njima mogli pohvaliti, izložiti ih na društvenim mrežama, neki od nas svjesni, a neki i ne, da su to samo povremene slike, varljive i nerijetko poput iluzionistova šešira.

Knjigu o kojoj pišem u odličnom prijevodu Nenada Patruna objavila je izdavačka kuća Planetopija koja je u rujnu ove godine organizirala i gostovanje jednog od autora, Marca Schulza. Schulz je, zajedno s Robertom Waldingerom, suvoditelj harvardskog istraživanja razvoja odraslih, voditelj programa Data Science i bivši pročelnik odsjeka za psihologiju i doktorskog programa kliničke razvojne psihologije na Bryn Mawru. Već godinama, nakon što se poslijedoktorski usavršavao u zdravstvu i kliničkoj psihologiji na harvardskom Medicinskom fakultetu, radi kao terapeut. Robert Waldinger je profesor upravo na tom medicinskom fakultetu, voditelj harvardskog istraživanja odraslih i suosnivač zaklade Lifespan Research. Radi kao psihijatar i psihoanalitičar, a uz to je i zen majstor te podučava meditaciju u Novoj Engleskoj i diljem svijeta. Nije teško zaključiti zašto se upravo Planetopija, uz tako zanimljive autore koji su očito odavno odlučili iskočiti iz okvira, odlučila objaviti knjigu.

Već su me prve stranice uvjerile u to da trebam pročitati knjigu, a onda i poslušati autora. Naime, u uvodu, u kojem Waldinger i Schulz objašnjavaju kako je okosnica knjige harvardsko istraživanje o razvoju odraslih, znanstveni pothvat koji je započeo 1938. godine, a traje i danas, oni kažu i ovo: Kao što stara poslovica kaže – uvijek uspoređujemo svoju nutrinu s tuđom vanjštinom. Upozorenje: Dobar život je kompliciran život. Svima. Dobar život je radostan... i izazovan. Pun je ljubavi, ali i boli. I on nikada ne teče po rasporedu; umjesto toga, dobar život teče s vremenom. To je proces. Uključuje nemir, smirenost, lakoću, teret, borbe, postignuća, padove, skokove naprijed i strašne padove. I naravno, dobar život uvijek završava smrću.

Znam da će već ovo neke privući, a neke odbiti. Objasnit ću zašto je mene privuklo i držalo me do kraja knjige. Na osnovi iskustva boravka na američkim sveučilištima, mnogih kontakata s američkim kolegama i čitanja mnogih knjiga koje su napisali američki znanstvenici, kad su dobri, redovito osjećam isto – s jedne strane divljenje temeljitosti i upornosti da se neko istraživanje provede, detaljno, uz nebrojene uložene sate, da se počne ispočetka ako ne ide kako smo zamislili, da se ne odustane, kao i divljenje nevjerojatno dubokom i širokom poznavanju znanstvene literature. S druge strane, redovito osjećam i ono što mi nazivamo lakoćom u pisanju, sposobnošću da se i složeni problemi i ideje iznesu tako da ih i neupućeni mogu pratiti, što je u mojim očima sposobnost da se dosezi znanosti prevedu na jezik prikladan za mnoge, da znanost bude relevantna, osobito kad je riječ o društvenim i humanističkim znanostima. Upravo je takva ova knjiga.

Oni koji su započeli istraživanje s harvardskim studentima (jasno, u to doba samo muškarcima) i s dječacima iz West Enda, jednog od najsiromašnijih dijelova Bostona u doba kad su se Sjedinjene Američke Države borile za izlazak iz Velike depresije, u doba kad su se projekti New Deala poput socijalnog osiguranja i osiguranja za nezaposlene dobivali na zamahu i kada je raslo zanimanje za čimbenike koji pridonose boljitku ljudi za razliku od onih koji su dovodili do neuspjeha, nisu ni sanjali da će istraživanje ovoliko potrajati, a vjerojatno ni to da će rezultati biti takvi kakvi jesu. Nema sumnje da je svako istraživanje proizvod svoga vremena i ljudi koji ga provode, a u slučaju ovoga, ti su ljudi uglavnom bili bijelci, sredovječni, obrazovani, heteroseksualni muškarci. Srećom, kako je istraživanje dugo trajalo i kako je pratilo i obitelji i partnere inicijalne kohorte, mijenjalo se kako se mijenjalo i vrijeme te je uključilo mnoge predstavnike drugačijih društvenih skupina.

Sreća, što je to? Neuhvatljiva mantra današnjega doba ili stvaran osjećaj kojemu su ljudi težili i prije nego što smo se navikli živjeti u svijetu u kojem se pokazujemo drugima puno više nego ikada (ili bar neki od nas), u kojem proizvodimo svoje trenutke sreće kako bismo se njima mogli pohvaliti.

U tom se smislu u knjizi izuzetno puno govori i o onome što je izgovoreno i o onome što je neizgovoreno, o pitanjima na koja su ispitanici odgovorili i onima na koja nisu, ali i o složenoj i stalno promjenjivoj osjetljivoj ravnoteži ekonomskih, socijalnih, psiholoških i zdravstvenih čimbenika. Pritom se, što smatram izuzetno važnim za percepciju knjige u današnje doba, stalno ističe kako sreća nije nešto što čovjek postiže, kao i to da ništa što vam se dogodi nije vaša sudbina, pa tako ni djetinjstvo koje je za mnoge koji su sudjelovali u istraživanju bilo izuzetno teško i besperspektivno. Kao što smo mnogo puta čuli, možda mnogo puta i sami izgovorili, a sad je i dokazano, novac, postignuća i status nerijetko su čista iluzija i definitivno ne garantiraju sreću. Na to upućuje i ovo istraživanje, ali i mnoga druga povezana s njim koja su se odvijala u drugim kulturama, na drugim dijelovima svijeta. Nerijetko je upravo suprotno.

Ponekad očekivanja koja imamo sami od sebe, ali i ona koja drugi imaju od nas, bilo da je riječ o pretpostavkama kulture u kojoj odrastamo (ili stasamo kao mladi ljudi), bilo da je riječ o našim osobnim karakteristikama, toliko utječu na naše odluke da nas blokiraju u mogućnosti promjene i ostvarivanja sreće. Zbog toga je jedna od najvažnijih stvari u životu razlikovati ono što je pod našim nadzorom i na što možemo utjecati i ono što nije. To ne znači prepustiti se, nego uspostaviti hijerarhiju vrijednosti u vlastitu životu. Ljudi koji se osjećaju zadovoljno u svojoj koži, a nerijetko i ne znaju zašto, vjerojatno se neće iznenaditi kad čuju da su smisleni, sadržajni, višeslojni odnosi s drugim ljudima, dakle naša povezanost s drugim ljudima i pronalaženje smisla vlastita rada i života upravo ono što nas čini najsretnijima.

Autori o tome kažu sljedeće: 

"Veze nisu bitne samo kao odskočne daske do drugih stvari i nisu samo funkcionalan put do zdravlja i sreće. One su same sebi svrha. [...] Dok mi kao znanstvenici pokušavamo kvantificirati njihov učinak na nas, odnosi su puni bogatih i stalno promjenjivih trenutnih iskustava, a to je dio onoga što ih čini živahnim protuotrovima za ponavljanja u materijalnom životu. Drugi će ljudi uvijek biti pomalo nedokučivi i tajanstveni, a to čini veze zanimljivima i vrijednima pozornosti bez obzira na njihovu trenutnu korisnost. 'Ljubav je po samoj svojoj prirodi nezemaljska', napisala je filozofkinja Hannah Arendt. Zbog svoga središnjeg mjesta u našem svakodnevnom iskustvu, odnosi su snažan i pragmatičan dio životne slagalice. Ta je pragmatična vrijednost u moderno doba postala podcijenjena. Odnosi su temelj našeg života, svojstveni svemu što radimo i svemu što jesmo."

Zamislimo li se nad upravo rečenim i prisjetimo li se koliko smo puta u posljednjih nekoliko godina, i prije pandemije, i tijekom i poslije nje, pročitali novinske članke o pandemiji usamljenosti u kojoj mnogi ljudi žive, o tome koliko virtualna komunikacija narušava naše sposobnosti empatije i tolerancije, unatoč tomu što sjeda na potrebe našeg drevnog mozga  dizajnirnog da traži sigurnost skupine, možda ćemo bolje razumjeti upravo to mjesto gdje se u ovoj knjizi isprepliću znanstvena postignuća i drevne naslijeđene mudrosti zatvarajući se u puni krug. Usamljenost je danas, zbog raznih razloga, od toga da živimo dalje (i fizički i duhovno) od svojih predaka, do toga da se nerijetko osjećamo usamljenima i onda kad smo okruženi ljudima zato što im ne uspijevamo vjerovati i ne uspijevamo s njima uspostaviti smislene odnose, češća nego prije.

Zbog središnjeg mjesta odnosa s drugim ljudima u mogućnosti da se osjećamo sretni, da pronađemo svrhu u svojim životima, što je ključno za osjećaj ispunjenja i sreće, autori puno prostora posvećuju konceptu zaštite koja nam je svima potrebna. O čemu se radi? Pojednostavljeno, o tome da se zapitamo koliko ljudi koji nisu naši najbliži srodnici možemo nazvati i s njima se podružiti ako nam se dogodi xy? To što nam se dogodi (ili bolje događa), može biti negativno, gdje nam je potrebno razumijevanje i pomoć, a može biti i pozitivno, gdje nam želimo sreću, zadovoljstvo, oduševljenje podijeliti s drugima.

Usamljenost je danas, zbog raznih razloga, od toga da živimo dalje (i fizički i duhovno) od svojih predaka, do toga da se nerijetko osjećamo usamljenima i onda kad smo okruženi ljudima zato što im ne uspijevamo vjerovati i ne uspijevamo s njima uspostaviti smislene odnose, češća nego prije.

Koliko puta nam se dogodi da se upustimo u usputni razgovor s blagajnicom u trgovini, sa susjedom, s vozačem tramvaja ili slučajnim prolaznikom u parku. I broj i kvaliteta odnosa koje uspostavljamo s drugim ljudima važniji su nego što nam se to na prvi pogled može učiniti. Zašto? Zato što su upravo ti neprocjenjivački odnosi jedini štit jednoj od pošasti našeg doba u kojem se čini da svatko može biti što god poželi i da svatko može imati sve. Život većinu vrlo brzo suoči s krutom istinom kako to nije moguće. Pitanje je samo što onda učinimo s tom istinom. Autori na temelju dugogodišnjeg istraživanja i stotina stranica intervjua, redovitog prikupljanja bioloških markera sudionika i stotina sati preslušanih strukturiranih razgovora s njima, tvrde da možemo odlučiti boriti se za svoj smisao i svoju sreću. I da možemo uspjeti u tome, okolnostima i naslijeđu unatoč. 

Pošast na koju mislim je uspoređivanje, koje je u našem svijetu uzelo maha više nego ikada prije u ljudskoj povijesti, a mnogim ljudima iz dana u dan uništava svaku mogućnost sretnoga života. Stoga se vrijedi vratiti na tvrdnju s početka kako uvijek uspoređujemo svoju nutrinu s tuđom vanjštinom. U kontekstu toga treba reći da istraživanja, pa i ovo, pokazuju kako smo, što se više uspoređujemo s drugima, čak i kad je ta usporedba u našu korist, manje sretni. Pa sad mislite o golemim marketinškim industrijama koje nas uvjeravaju kako mi to zaslužujemo i kako, ako on/a to ima, možemo i mi, mislite o društvenim mrežama koje svoju snagu crpe iz ljudske potrebe za zajednicom pa onda, što dalje, to površnije, nude sadržaje u kojima ćemo se, svatko od nas, pristanemo li na njih, osjećati loše u usporedbi koja nam se nudi.

Pa pročitajmo onda knjigu i dokaze iz kojih je jasno da je neprestano doživljavanje negativnih osjećaja opasno po život, jer dovodi do stresa (vidljivog i u biomarkerima, što odavno znamo) i bolesti, dok su pozitivni odnosi i doživljavanje pozitivnih osjećaja ključni za ljudsko blagostanje.

Ako se već ne pitate svaki dan o tome što je zapravo važno, ali nekako iz iskustva znate da materijalni uvjeti ne određuju našu sreću, pročitajte knjigu "Dobar život" i izvucite svoje zaključke. Možda promijenite nešto od onoga što vas već godinama žulja, a mislili ste da nije baš toliko važno. Prepuna dvorana u zgradi Muzičke akademije u Zagrebu i brojna pitanja koja su uslijedila nakon izvrsnog, uvjerljivog i dobro pripremljenog predavanja s puno podataka koji svi i nisu izneseni u knjizi, pokazala je da mnoge od nas tema itekako zanima, dok je autor sa svoje strane upravo traženjem neposrednog kontakta i otvorenošću za raspravu pokazao koliko je važno ne ukotviti se u svoja uvjerenja i postignuća.

Neprestano doživljavanje negativnih osjećaja opasno je po život, jer dovodi do stresa (vidljivog i u biomarkerima, što odavno znamo) i bolesti, dok su pozitivni odnosi i doživljavanje pozitivnih osjećaja ključni za ljudsko blagostanje.

Za kraj, dvije poruke s predavanja koje će, nadam se, nekima poslužiti kao uvod u čitanje. Govoreći o istraživanju i njegovoj dugovječnosti, ali i nevjerojatnoj količini podataka prikupljenih tijekom svih tih godina, Marc Schulz je istaknuo kako se istraživanje o kojem je riječ održalo samo i jedino zbog povjerenja ljudi koji su u nevjerojatnom postotku ostali u studiji čitav život. U odgovoru na pitanje o tome jesu li se voditeljima javile farmaceutske i druge slične kompanije s idejom da otkupe neke podatke rekao je kako to povjerenje nikad i ni za što neće prodati. Poruka je to o tom istraživanju, ali i o hijerarhijama u svakom od naših života. 

Druga se poruka tiče Svetog grala sreće, gdje je autor na pitanje iz publike o tome jesu li prije ljudi bili sretniji, odgovorio kako je jako teško uspoređivati odgovore na pitanje jeste li sretni prije 80 godina i danas, već zato što su ljudi u to doba nešto drugo smatrali srećom, zato što se svijet većine uglavnom svodio na ispunjavanje uloga koje su im bile namijenjene. Već je to mnoge činilo sretnima, za razliku od današnjeg uvjerenja kako je jedna od najvažnijih stvari za sreću da budemo slobodni. Dakako, mnogi ste vjerojatno uočili kontradikciju između slobode kojoj težimo i spoznaje da smo istinski sretni jedino kad ostvarimo smislene odnose s drugima ispunjene povjerenjem, lišene automatizma, odnose u kojima smo partneri, u kojima i primamo i dajemo.

Stoga, kao što autori kažu, ”može biti primamljivo vjerovati da svatko od nas ima veći nadzor nad vlastitom sudbinom nego što to zapravo jest. Istina je da smo svi ugrađeni u ekologije veće od nas samih koje nas nužno oblikuju. Ekonomija, kultura i supkultura imaju važnu ulogu u onome u što vjerujemo, kako se ponašamo i uopće u životu. Nijedna od tih ekologija nije važnija od one obiteljske. Ali, što je zapravo obitelj?”

Prisjetimo se riječi stoičkog filozofa Epikteta koji je govorio kako ljude ne uznemiruju događaji, već kako na njih gledaju. Promijeniti način na koji gledamo na stvari nije jednostavno, ali jest moguće.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Robert Waldinger Marc Schulz

Dobar život : Najveće znanstveno istraživanje sreće

• Prijevod: Nenad Patrun
• Planetopija 06/2023.
• 360 str., meki uvez
• ISBN 9789532575446

Dr. Robert Waldinger i dr. Marc Schulz, u knjizi 'Dobar život: Najveće znanstveno istraživanje sreće' donose važna saznanja na temelju priča stotina sudionika koje istraživači prate od adolescentske dobi sve do duboke starosti, kao i rezultate mnogih drugih istraživanja koja su se bavila pitanjem kvalitete života. Odnosi svih vrsta - prijateljstva, ljubavne veze, obitelj, s poslovnim kolegama ili s članovima sportskog ili književnog kluba - pridonose sretnijem i zdravijem životu.