Rodoreda Merce : Trg dijamanta
Trg dijamanta
Roman "Trg dijamanta" najpoznatije katalonske književnice 20. stoljeća Merce Rodoreda čita se kao dvostruki portret: pripovjedačice Natalije i grada Barcelone u vrijeme 1930-ih i Druge Španjolske Republike, kombinacija u kojoj se privatno i javno neprestano prožimaju, a sve to prepričano rečenicama punim delikatnog senzibiliteta, gdje gotovo da možemo vizualizirati pripovjedačicu i izloge pozamanterije koje razgledava.
Rodoreda vrlo lako pridobiva našu pažnju i uvlači nas u pripovjedačku mrežu u kojoj uz glavni lik, pripovjedačicu romana Nataliju, pojavljuju mladić Quimet (koji je Nataliji isprva odbojan ali je ubrzo šarmira i oni se ožene), gospođa Enriqueta, njena vlastita djeca i drugi. Quimet izrađuje i restaurira namještaj, sugerirajući inicijalni entuzijazam izgradnje zajedničkog života svakog bračnog para, na više mjesta autorica se referira na krevet koji je izradio za njih dvoje, kao minijaturnu kuću za dvoje unutar veće cjeline.
Pratimo kronologiju njene veze, braka i majčinstva, sudbinu koja će je zadesiti potpuno nespremnu nakon rata u gradu i pokušaje da se pomiri sa promjenama na koje ne može utjecati, sve do krajnjeg stadija očaja u kojem će kupiti kiselinu kako bi ubila sebe i svoje dvoje djece da ih spasi od gladi. Čitatelj se s autoricom povezuje na mnogo nivoa, a primarno na onom iskustvenom, jer je u korijenu svake ličnosti potreba za emancipacijom od roditelja, zatim na lokacijskom, jer će tekst posebno blisko osjetiti oni koju poznaju Barcelonu.
Trg iz naslova zavučen je duboko u četvrt Gracia, odakle nas autorica vodi po ostalim, povijesnim dijelovima grada koji su danas turistički eksploatirani, poput Passeig de Gracia: Sunce bi se onako golemo pomaljalo kroz Passeig de Gracia pa bi se bum! svalilo kroz redove kuća na pločnik, na ljude, na opločene balkone. Ulični bi čistači meli ulice velikim metlama od snopova vrijeska, kao da su čarobne. Čistili su odvodne kanale.
Rodoreda nije prva koja topografiju Barcelone aktivno uključuje u svoju priču. Carlos Ruiz Zafon također čitatelja u svojim tekstovima vodi po raznim zakutcima grada gdje smješta svoje zaplete i likove kao u "Marini": Kada smo stigli do ruba El Ravala, magla je poplavila uličice, umrljane svjetlima slamova i krčmi. Ostavili smo za sobom prijateljsku graju Ramble i ušli u najodvratniju rupu grada.
Već na ova dva primjera vidimo razliku između Zafonove i Rodoredine Barcelone, a na dodatnom nivou, i razliku između muškog i ženskog pisma: čitajući ovu knjigu, nedvojbeno prepoznajemo potonje. Od njezinih reminiscencija o besmislenosti suprugove opsesije golubovima, preko odnosa sa vlastitom obitelji i svekrvom, u kontekstu patrijarhalne Katalonije koja primarnu funkciju žene u tom trenutku još uvijek vidi kao majčinsku. Natalija predstavlja antipod emancipirane žene dvadesetog stoljeća: nametnute uloge joj ne smetaju previše jer je svijet u kojem živi ionako primarno ekstrapolacija onog unutarnjeg, zbog čega se granica između to dvoje malo-pomalo sve više gubi.
Junakinja kao da ima potrebu da nam se konstantno ispričava i objašnjava zbog svoje situacije, pa se čitatelj pomalo pretvara u voajera tuđe nesreće, s grižnjom savjesti jer vidi nešto što ne bi trebao. No uostalom, svaki je čin čitanja voajerski u svojoj biti, jer nas uvodi u zatvoreni svijet pisca u kojem ima slobodu da bude što god želi, na koji god način mu odgovara.
Žene u knjizi sve redom su patnice na određenom nivou, poput kakva podsvjesnog mazohizma kojem se ne mogu oduprijeti, pa o svojim bolima govore gotovo kao da su tuđe, u tonu hladne melankolije. Razlika između Natalije i likova poput gospođe Dalloway primarno je u problemima koji pokreću fabulu ali jednako kao i kod Woolf, u ovoj knjizi riječ je o "nametnutim" problemima koji u život junakinje unose drugi, remeteći unutarnji red njenog privatnog života. Granično siromaštvo u kojem žive Natalija i Quimet ima prizvuk romantike, iako i čitatelj i autorica znaju da takvo što ne postoji, no glavnoj junakinji trebat će gotovo pola knjige da i sama to shvati.
"Trg dijamanta" prije svega je knjiga o ženama, i njihovu preživljavanju sa posljedicama vlastitih životnih izbora i grešaka. Glavna junakinja boji se promjena u svom životu iako shvaća njihovu neminovnost: strah pred prvu bračnu noć, strah pred porođaj, strah od vlastitih osjećaja. Ovaj aspekt prelazi u prvi plan kada muškarci iz Natalijina života odlaze na frontu i ostavljaju je da poput Penelope čeka dobre ili loše vijesti o njima. Svijet komfornog siromaštva u kojem su živjeli, obojen nadom u bolje sutra koju su utjevlovljivali upravo golubovi u svojim kavezima, raspao se ostavivši ju nespremnu da se suoči sa novonastalom situacijom i obitelji koju treba prehraniti.
Ništa nije gore od samohrane majke u patrijarhalnom društvu, kao što će se Natalija uvjeriti na vlastitoj koži, što je dovodi na rub umiranja od gladi u potrazi za bilo kakvim poslom u gradu opustošenom ratom. Postaje služavka u kući imućne obitelji, a na kraju i supruga bogataša kojeg ne voli, samo kako bi preživjela, poput Dickensove Lady Deadlock. Junakinja kao da ima potrebu da nam se konstantno ispričava i objašnjava zbog svoje situacije, pa se čitatelj pomalo pretvara u voajera tuđe nesreće, s grižnjom savjesti jer vidi nešto što ne bi trebao. No uostalom, svaki je čin čitanja voajerski u svojoj biti, jer nas uvodi u zatvoreni svijet pisca u kojem ima slobodu da bude što god želi, na koji god način mu odgovara.
Quimet svoje emocije relativno često verbalizira, nazivajući Nataliju Golubicom i Ljubicom, njihova ljubav nema u sebi nimalo patetike budući da je Rodoreda prikazuje opterećenu realnim egzistencijalnim problemima, i sa sporednim likovima koji su jednako punokrvni kao i dvoje glavnih protagonista: Enriqueta je poput neke zaštitnice, vilinske kume iz bajki koja je stalno tu negdje, pomaže oko djece i sa preživljavanjem za vrijeme rata.
"Trg dijamanta" je izrazito vizualna knjiga, Rodoreda skoro bez prevelika truda uspijeva dočarati prostore kroz detalje koji ga obilježavaju poput repera: rešetke kreveta, balkonska lođa, hranilice za golubove. Golubovi, poput lajt-motiva, cijelo vrijeme uokviruju priču, a glavni likovi malo-pomalo postaju taoci te besmislene strasti koja će se na kraju pokazati neproduktivnom, od početno dobre ideje golubovi se pretvaraju u Natalijinu noćnu moru, na jednom mjestu žali nam se kako stalno čisti za njima i zaudara na golubove. Stoga Natalija kreće u svojevrsni osvetnički pohod, protjerujući golubove iz kuće kao što egzorcist istjeruje demone, i ovaj čin je najfeminističkiji moment u tekstu jer pokazuje granice patrijarhata, beskorisnost i cijenu ambicije.
Autorica je dovoljno samouvjerena da riskira sentimentalnost, njena junakinja pomalo je izgubljena u mikrosvijetu velegrada, opterećena osjećajem suvišnosti čak i u vlastitom životu: No moj je problem bio taj što nisam sa sigurnošću znala reći zašto uopće postojim.
Gotovo autistična u svojim bihevioralnim obrascima, Natalija kroz prostor priče prolazi bez prevelikog otpora, u tolikoj mjeri da kada zatvorimo "Trg dijamanta" više nismo sigurni da li je sve to doista bio samo njen san, a sam tekst se prema kraju rastače sve dok se ne pretvori u potpuno apstraknu projekciju u kojoj su Barcelona i Natalija postale sinonimi.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Trg dijamanta
- Prijevod: Boris Dumančić
- V.B.Z. 10/2016.
- 204 str., meki uvez
- ISBN 9789533048239
Natàlia, djevojka skromna porijekla, na fešti na Trgu dijamanta, susreće nepoznata mladića koji je, usprkos početnoj odbojnosti, šarmira. Natalia i Quimet se ubrzo ožene, sirotinjski se kuće, uživaju u malim radostima, ubrzo imaju dvoje djece… Quimetu se uzgoj golubova pretvori u opsesiju zbog koje trpi cijela obitelj. Natàlia je očajna, ali dobra prijateljica, senyora Enriqueta, uvijek joj kaže: 'Draga moja, sve ti je to život.'