Sladoled ili knjiga?
Trebaju li novinari, samostalni umjetnici, pa tako i pisci freelanceri, biti dodatno zabrinuti? Što nam donosi jesen koja je pred nama a što iduća godina? Mjesec rujan uvodi nas u završni period u kojem se kulturnjaci bave slovima i brojkama, prijavljujući za iduću godinu svoje nove ili već uhodane projekte na natječaje Ministarstva kulture i medija, Grada Zagreba i drugih lokalnih jedinica, dok izmakom jeseni dovršavaju programe, pripremaju izvještaje o njihovom izvršenju, ispunjavajući i opet raznorazne excelice i druge tablice.
Nakon perioda kakvog-takvog ljetnog odmora ili barem malo manjeg poslovnog intenziteta slijedi otrežnjenje, vraćanje u rutinu, a to za mnoge u kulturnom sektoru znači i povratak u neizvjesnost, koja je ove godine već unaprijed pojačana viješću iz sredine srpnja kada je u medije procurila informacija da je ministar financija Marko Primorac poslao ministrima dramatičan dopis tražeći da se novim rebalansom proračuna rashodi trebaju bitno smanjiti.
Naravno, ubrzo su uslijedili umirujući tonovi, ministrova pojašnjenja da nikakve zabrinutosti za proračun i projekte nema, da će se rebalans izglasati kao jedan rutinski čin koji se uobičajeno radi krajem fiskalne godine... No, poruka je puštena iz boce i nije je tako lako vratiti nazad, i nema te politike koja bi u ovom vrućem trenutku iskreno rekla što će se uistinu dogoditi, odnosno tko bi mogli biti dobitnici a tko luzeri.
Iako za znatan dio hrvatskog nakladništva državne potpore (za izdavanje i otkup knjiga i dr.) imaju važnu ulogu, a tijekom 2024. u nekim segmentima znatno su i povećane, u knjižnoj branši nije za očekivati značajnije povećanje dosegnute razine plaća/honorara (bilo bi sjajno da me u međuvremenu stvarnost demantira!), za razliku od povišica koje su u predizborno vrijeme razveselile znatan dio javnog sektora, i čini se nemoguće zaustaviti negativno raslojavanje hrvatskog društva koje se dodatno ubrzalo. Dok je za dio stanovništva famozna kuglica sladoleda po cijeni od 2, 3 ili čak i koji euro više (po)ostala prihvatljiv trošak, raste broj onih koji si tu kuglicu rijetko mogu priuštiti, a slično bi se moglo dogoditi i s novim knjigama ukoliko njihove cijene nastave rasti. U nekoj zamišljenoj situaciji kada npr. dijete stavimo pred dilemu "knjiga ili sladoled?" čini mi se vrlo izvjesnim što će biti djetetov izbor. Na žalost, vjerojatno će isto odabrati i njegovi roditelji!
Vjerujem da bi mnogi umjetnici, pisci, glazbenici... bili daleko sretniji kada bi u najvećoj mjeri mogli živjeti od svoje publike, pri čemu bi državno ulaganje u obrazovanje i kulturu bilo i nužni korektiv maloljudnog ali funkcionirajućeg tržišta, no višedesetljetnim kalkulantskim i neinventivnim obrazovnim politikama nismo učinili što je bilo potrebno, nismo u dovoljnoj mjeri očuvali niti razvijali publiku.
Kada je riječ o pomoći knjižnom sektoru, treba još na vrijeme upozoriti da se u 2025. u financiranju javnih potreba u kulturi ne bi smio ponoviti disbalans u financiranju knjižnog sektora kakav se dogodio u ovoj godini, kada su se neki u branši pokazali kao bolji pregovarači, dok se oni "drugotniji" u tzv. lancu knjige (neovisne knjižare i časopisi i elektroničke publikacije & portali) nisu uspjeli niti organizirati niti izboriti za svoju poziciju, što se u slučaju knjižara dijelom pokazalo i kod novog modela otkupa knjiga.
Već dvije godine indirektno se šalje poruka da nam nije stalo do knjižarstva kojim bi se tržišno ravnopravno mogao moći baviti i netko tko knjige ne objavljuje, dakle netko tko istovremeno nije i izdavač. Nema tu formalno-registracijskih prepreka, ali dok su postojeći ili novopečeni knjižari svojevremeno mogli kroz Poduzetništvo u kulturnim i kreativnim industrijama (PUKIKI) aplicirati i za pomoć pri pokretanju knjižara ili unaprjeđenja postojećih poslovnih procesa, zapošljavanja knjižara... već dvije godine (2023. i 2024.) ta je pomoć knjižarstvu izostala jer natječaj za PUKIKI nije raspisan!
Tim više bi trebalo bi biti jasno da nagrađivanje najboljih knjižara ili potpore programima u knjižarama niti izbliza nisu dostatan set mjera pomoći knjižarstvu, jer ako se pogleda tko se prema pravilima ove godine uopće mogao prijaviti na natječaj za najbolje knjižare (i tko se na kraju prijavio) vidi se da je ovako koncipiran natječaj od početka zapravo nedovoljno osmišljen, u nekim elementima potpuno nelogičan, i da ga je trebalo na vrijeme preformatirati umjesto ga takvog i ove godine provesti.
Dobro ne prolaze niti časopisi i elektroničke publikacije & portali u kulturi jer visina ukupne potpore koja im je bila dodijeljena za 2024. godinu (u sveukupnom iznosu) nije bila razmjerno povećana u odnosu na povećanje potpora za izdavanje i otkup knjiga, književne manifestacije i neke druge knjižne programe (da se razumijemo, sva ta navedena povećanja podupirem!). Naime, ne volim uspoređivati potpore, ali usporedba sveukupnog iznosa "povećanja" sufinanciranja časopisa i e-publikacija & portala sa sveukupnim iznosom povećanja npr. potpora za izdavanje knjiga je frustrirajuća, čak i obeshrabrujuća po izdavače časopisa.
Iako mi, ponavljam, nije upitno povećanje potpora za izdavanje knjiga jer bi ono trebalo omogućiti nakladnicima da unatoč povećanju cijena materijalnih troškova uspiju održati produkciju te zadržati i visinu autorskih honorara (naročito kad je riječ o domaćim autorima i prevoditeljima), no zar netko zaista misli da izdavačima časopisa i elektroničkih publikacija & portala nisu porasli ti isti troškovi s kojima se susreću izdavači knjiga?
Treba razumijeti da nije sve sadržano samo u povećanju troškova tiskarskih usluga, jednako tako gubi se iz vida da istovremeno znatno poskupljuju i IT usluge koje su značan dio produkcijsko-razvojnog troška e-publikacija (časopisa/portala) koje su k tome obvezne biti besplatne jer prema ugovoru o subvenciji ne smiju makar pokušati uvesti tzv. paywall tj. naplaćivati čitanje barem dijela sadržaja. Sadržaj e-časopisa (portala) mora biti besplatno dostupan čitateljima, no ako je u tiskanoj verziji tada se barem može pokušati prodati, baš kao što se jednako tako smiju prodavati subvencionirane knjige. Logično?!
Ali, ako postoji problem s financiranjem i uoće djelovanjem/svrhom časopisa i e-publikacija & portala, on bi se trebao riješiti tako da se kvalitetni segment te produkcije može održati, štoviše i razvijati i rasti, te da podupire isplatu dostojanstvenih honorara autorima-suradnicima, da jednako valorizira i rad uredništva, gdje je i najveći broj zapravo malobrojnih ali stalno zaposlenih novinara-urednika.
Ipak, možda je sreća u nesreći (sic!) da knjige većini Hrvata nikad nisu bile nasušna potreba, pa tako niti brige oko njih, za razliku od već spomenutog sladoleda.
* Ovaj članak je dorađena autorova kolumna prvotno objavljena u prilogu za knjigu BestBook tjednika Express.