Slavenka Drakulić : Frida ili o boli

Jedna od najprevođenijih hrvatskih književnica, Slavenka Drakulić, osam godina nakon romana «Kao da me nema», iz esejističkog non fiction prostora kojim se intenzivnije kretala posljednjih godina ponovo seli u prostor fikcije. «Frida ili o boli» , naime, iako se bavi nekim aspektima života slavne meksičke slikarice Fride Kahlo, pa samim time i počiva na određenim biografskim elementima, ni prema kojim kriterijima ne odgovara tipu literarizirane biografije, kakve su trenutno u modi. Žena, umjetnica, koja je za relativno kratkog života (47 godina) postigla profesionalni uspjeh svojim slikama kojima se divio i veliki nadrealistički mag Breton, ljubovala s nekim, rekli bismo, poznatim muškarcima svoga doba, u Drakulićkinom je romanu predstavljena s aspekta boli koju je cijeli život trpila zbog svojih bolesti i nesreća, zbog čega je pretrpjela čak 32 ozbiljne operacije.

Frida Kahlo svojim je slikama odašiljala poruku boli, uostalom slikati je i počela kako bi prekratila mučno vrijeme prikovanosti za krevet, i upravo tu poruku dešifrira Slavenka Drakulić u svome impresivnom romanu za kojeg bi najtočnije bilo reći kako je napisan s mjerom i visokim stupnjem razumijevanja za traumatska stanja bolesti kojima se ova autorica bavi u čitavom svom proznom opusu, ali nažalost, kako je poznato, i u vlastitom životu.

Roman je strukturiran fragmentarno, izmjenjivanjem kratkih i snažnih epizoda bez kronološkog slijeda (iako s okvirom posljednjih Fridinih sati) koje ne pretendiraju na kronologiju Fridina života, nego prije na svojevrsnu kronologiju njezine boli, koja započinje u djetinjstvu kad je oboljela od dječje paralize, te eskalira strašnom prometnom nesrećom od koje se nije oporavila čitav život i završava samoubojstvom morfijem, kad je tijelo doista postalo posve izvan kontrole.

Zanimljivo je kako će Drakulićka također alternirati i pripovijedanje u 1. i 3. licu, gotovo neprimjetno čitatelja uranjati u različite vizure u kojima polako dolazi do stapanja ta dva pripovjedačka glasa; pripovjedačice koja istražuje i promišlja slikaričin život u boli, te same Fride koja se javlja u rijeđim, ali potrebnim i efektnim dionicama. Svemu je tome pridodana i razina svojevrsne analize, zapisa o Fridinim slikama, uglavnom autoportretima jer je slikanjem vlastita lica stjecala često narušeno samopouzdanje, u kojima osim impresije doista ima i mnogo ozbiljnog esejizma.

Takvim je fragmentima zapravo ostvarena iznimno cjelovita slika Fridina života; osjećaj boli svojevrsna je karika na koju se nižu detalji i epizode vezani uz njezino djetinjstvo, obitelj, muškarce koje je voljela i slikarske opsesije, pa iako to nije prvotna nakana dobivamo iznimno živu sliku života umjetnice u savršeno pogođenom spoju stvarnih podataka iz njezina života i pametne literarizacije koja se bazira na čistoj fikciji.

Slavenka Drakulić, kako je rečeno, Fridu promatra prije svega iz aspekta tjelesne boli, aspekta zarobljenosti u vlastitom tijelu koje oduvijek funkcionira kao objekt – medicinskih intervencija, slikarstva, ali i taštine i užitka. No, autorica poznata kao jedna od predstavnica hrvatskog ženskog pisma, Fridinu tjelesnost bez obzira na zarobljenost u boli, tematizira i kroz neke druge «ženske» aspekte – seksualnog užitka, uređivanja i kićenja za voljenog muškarca, traumi pobačaja i neuspješnih pokušaja da rodi dijete.

Dramatski potencijal romana, tako, nije isključivo vezan uz njezina traumatska iskustva bolesti i nesreće, već i uz emotivna previranja junakinje koja je svoj život i slikanje u početku podredila poznatom i priznatom meksičkom umjetniku Maestru, kojeg je zbog ljubavi smatrala mnogo važnijim od vlastita slikanja, da bi nakon razočarenja i spoznaja o Maestrovim brojnim nevjerama osvijestila svoj vlastiti položaj u toj i takvoj vezi. Iako je Maestrova uloga u njezinom životu centralna, i sama je imala ljubavnike (jedan od njih bio je i Lav Trocki), a pred kraj života posve je osvijestila spoznaju kako on nikada nije bio uz nju kad ga je doista trebala jer mu je umjetnost bila važnija od ljubavi.

Pomalo generalizirajuća ocjena ljubavnih odnosa pri kraju knjige, zapravo je vrlo nemilosrdna i nimalo ružičasta opservacija muško-ženskih odnosa, na tragu autoričine feminističke faze, no primjenjena na konkretan slučaj zapravo i više nego funkcionira. Tek ovlaš dodirnuti, ali i kao takvi u konačnici vrlo kompleksni i znakoviti odnosi Fride sa sestrom Kity, majkom i ocem, naglašavaju njezinu samosvojnost i snagu da se unatoč tragici kroz život probija s puno snage, nemira i energije. A nemir, energija i uvijek negdje prisutan nagovještaj smrti glavne su odlike njezina umjetničkog, slikarskog izražavanja koji je ravnopravna dionica ovoga romana. Iako je za njega doživjela brojna priznanja, od izložbi u Parizu, divljenja Kandinskog, Duchampa, Bretonova priznanja i Picassovih malih znakova pažnje, ona ga nikad nije preozbiljno shvaćala, na prvom je mjestu bio osjećaj kako na slikama bol više nije samo njezina.

Od ovakve bi se teme, to je potpuno jasno, mogla napraviti velika kičasta melodrama, no najveća je vrijednost ovog romana Slavenke Drakulić u tome što upravo to nije. Osjećaj za mjeru i umješnost vrlo inteligentnog analiziranja u kojem se ne razbacuje riječima, veliki su aduti ovog romana. Drakulićkina Frida Kahlo žena je koju bol nije shrvala, već je u nekim trenucima postajala i prednošću, žena koja je bez obzira na tragedije imala snage za umjetnost, oduševljenje idejama (npr. komunizma), ali i veselje u običnim plesnim koracima.

Frida Kahlo u ovome romanu nije prikazana kao velika heroina, niti žrtva bolesti koje su obilježile njezin privatni i profesionalni život, ona je prije svega žena, inteligentna i strastvena, kreativna i ranjiva. Breton je njezine slike nazvao nadrealističkima, no Frida Khalo nije se s time slagala, znala je da su prije svega autobiografske. Nekako je slično i s ovim romanom; polazeći od biografizma i njegove literarizacije autorica se i sama približava autobiografizmu – razumijevanju ženskosti i tjelesne boli zbog kojeg je njezina Frida Khalo živa i punkrvna, a njezin roman istovremeno i snažan esej o boli i bolesti.

Tematiziranje boli i bolesti opće je mjesto proznog opusa Slavenke Drakulić koji, za sada, broji pet romana. Već će njezinim prvim romanom «Hologrami straha», koji prati sudbinu mlade žene koja odlazi u SAD zbog transplantacije bubrega, te tematizira vlastito tijelo poslije operacije, otvoriti glavne teme njezina opusa – tijelo, bolest, traume, kao i posezanje za autobiografizmom.

Nakon ponovo «ženske» «Mramorne kože» slijede «Božanska glad» u kojoj je tema tjelesnosti zaoštrena do kanibalizma, te «Kao da me nema», roman koji problematizira pitanje tijela i traume, brutalnog silovanja i njegovih posljedica kojima su bile podvrgnute žene tijekom rata u BIH.

Roman o meksičkoj slikarici Fridi Kahlo posve se lako uklapa u kontekst dosadašnjih romana, a žena o kojoj se pišu «prave» biografije i snimaju filmovi, postaje objektom autoričina zanimanja ne zbog komercijalnog potencijala njezine biografije, već tjelesne boli koju je trpjela i kanalizirala u slikarstvo. Slika, naime, može biti autentičan izraz boli, za razliku od riječi kojima to u potpunosti ne uspijeva, zaključak je autorice. Riječ je svakako o odlično napisanom romanu u kojem Drakulićka pokazuje osjećaj za mjeru i ravnotežu između atraktivne slikaričine biografije i problematiziranja tijela kroz bol.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )