Stipe Botica : Digitalne tehnologije - da, ali ne zaboraviti i izravne kontakte sa znanstvenim činjenicama

Stipe Botica, fotografija: (c) Mirko Cvjetko

Prošle je godine Stipe Botica izabran za novog, dvadeset i četvrtog, predsjednika Matice hrvatske. U svom nastavnom, znanstvenom i stručnom radu Stipe Botica pretežito se bavi kroatističkim temama iz povijesti hrvatske književnosti i kulture, posebice usmene književnosti i tradicijske kulture te kulturne antropologije. S Boticom smo razgovarali o izazovima s kojima se u digitalno doba susreće institucija kojoj je na čelu, o izdavačkom programu Matice hrvatske, kako povećati vidljivost i dostupnost njezinih izdanja, o novim generacijama srednjoškolaca i studenata...

* razgovor je prvotno objavljen 28. prosinca 2018. u prilogu BestBook tjednika Express. Zahvaljujemo Mirku Cvjetku na ustupljenoj fotografiji.
 

Nenad Bartolčić: Gospodine Botica, za što ćete se ponajviše zalagati tijekom Vašeg mandata, i koji su bili prvi konkretni potezi Vas i novoizabrane uprave? Što Vam je trenutno u fokusu?

Stipe Botica: U svom sam programu za mandat predsjednika Matice hrvatske istakao da sam iznimno zadovoljan onim što je Matica radila u zadnje vrijeme i da taj pozitivan trend želim nastaviti. Matica ima stabilan i dobro uhodan rad, i prepoznat cilj u svojoj djelatnosti, te joj, u pravilu, nije primjereno eksperimantiranje. Uvijek će biti potrebno, vrijedno i dostojno rada čuvanje, njegovanje, unaprjeđenje svih segmenata hrvatske kulture. To ćemo nastojati raditi i u Središnjici i u našim brojnim ograncima u zemlji i inozemstvu. Nadam se da ćemo ojačati i unaprijediti našu izdavačku djelatnost, proširiti opseg predavanja u Matici, relevantnih znanstvenih skupova i drugih kulturoloških manifestacija. Unutar same Matice radimo na novom ustroju radnih mjesta da bismo pojačali učinkovitost na svim razinama. Postupno obnavljamo Matičinu palaču.

Na koji se način Matica prilagođava vremenu u kojem brz razvoj novih tehnologija drastično utječe na mnoge dosadašnje paradigme, kako u sferi komunikacije, razmjeni mišljenja i ideja, ali i u sferi organiziranja i vođenja poslovnih procesa. Jer Matica je jedan veliki sustav, s brojnim članstvom i ograncima, čije su aktivnosti "rasute" po čitavoj Hrvatskoj, čak i preko državnih granica?

Matica, naravno, prati razvoj novih tehnologija i to uključuje u svoj način rada. Naše su mrežne stranice pune relevantnih informacija o svemu onome što je u opsegu Matičina rada. Ono što je vrijedno spomena jest i činjenica da su svi naši ogranci umreženi u jedinstven sustav tako da se u svakom trenutku može vidjeti što se značajno događa i u Središnjici i u preko stotinu naših ogranaka. Pomno osluškujemo i analiziramo i glas javnosti o našoj djelatnosti i nastojimo unaprijediti rad, ali i provesti u djelo nove ideje. Svakako da ovdje ima prostora za nove poticaje i njihovu provedbu u djelo. Matica i jest i još jače želi biti predvodnica svega vrsnoga u kulturološkom smislu u Hrvatskoj.

A kako danas tehnologija utječe na samu kulturu i obrazovanje? U kontekstu najnovijih razgovora o školskim udžbenicima i kurikularnoj reformi, pojavili su se prijepori o uvođenju digitalnih tehnologija i sadržaja u škole... kako vi gledate na prednosti i moguće nedostatke koje donose digitalne tehnologije?

Nova tehnologija znatno utječe i na opću kulturu i posebice na obrazovanje. Ova moderna, suvremena tehnološka revolucija pomogla je da se brzo i učinkovito dođe do svih informacija, da se s lakoćom komunicira sa svih kulturološkim činjenicama, da se prate sva relevantna znanstvena dostignuća. Sve je to dobro i lijepo, ali je i u uporabi svega ovoga potrebna razumna mjera da se ne bismo samo prepustili tehnicizmu  i “mehaničkom”, da se ne bismo, ne daj Bože, samo pouzdali u strojeve, da se ne bi potvrdila ona Platonova strepnja (u “Kvatilu”i“Fedru”), izrečena na Sokratova usta, pred “novotarijama” gdje će se “u dušama onih koji ih nauče rađati zaborav zbog nevježbanja pamćenja”. Uh, da nam se to ne bi dogodilo i danas, u velikom zamahu tehnicizama!? Prema tome, digitalne tehnologije - da, ali  ne zaboraviti i izravne kontakte sa znanstvenim činjenicama u izravnom, neposrednom, istraživačkom i stvaralačkom  odnosu.

Predavali ste brojnim generacijama studenata na Katedri za usmenu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, je li dostatno predznanje s kojim danas budući studenti  jezika i književnosti, kulturalnih studija... dolaze na fakultet? Koliko npr. oni čitaju, možete li povući paralelu s generacijama od prije 20-ak godina?

U reformu školstva treba ići, ali pametno, osmišljeno, te gledati na cilj koji bi se trebao reformiranom školom ostvariti. Općenito, kod velikog broja srednjoškolaca, gimnazijalaca prije svega jer oni pretendiraju na studij, malo je, vrlo malo kvalitetnog znanja. Na prvim godinama studija nastavnici se uglavnom muče jer polaznici ne raspolažu ni s elementarnim teorijskim i književnoznanstvenim činjenicama. Ovdje, zbilja, moram reći: prije je bilo bolje…

A kakvo je znanje s kojim napuštaju fakultet, i kakve su njihove perspektive u smislu praktične primjene stečenih, mahom društveno-humanističkih znanja?

Studij kroatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu osposobi studente i u teorijskom promišljanju književnosti, i humanistike, jezikoslovlja pa i kulture općenito. Imam stalnu i primjerenu suradnju sa svojim studentima koji poslije studija rade u srednjim školama i tu oni, većim dijelom, nailaze na poteškoće u primjeni stečenih znanja. Njihova je opća primjedba: malo se čita, još manje kreativno razmišlja o onome što nudi kanonski slijed književnih djela (i hrvatskih i inozemnih), pitanja iz jezika se zaobilaze. Uzdaju se u svemoć vikipedije i portala…
 

Nav i raj Pavličić Pavao

Četiri europska grada Žmegač Viktor

Izabrane pjesme Cvjetajeva Marina

Matica je izdavač časopisa Kolo, dvotjednika Vijenac... još više njih izdaju i ogranci, jesu li danas tiskani časopisi ili novine u kulturi prevladani format? Kako riješiti problem njihove projektne održivosti i financiranja jer prihodi od prodaje u velikom broju časopisa su gotovo zanemarivi, ako njihove prodaje i vidljivosti uopće ima. Bi li trebalo osmisliti neki novi model njihove održivosti, za povećanje njihove vidljivosti, publike... raspravljate li u Matici o tome?

Matica hrvatska je u svojoj povijesti imala gotovo 150 časopisa i druge periodike, od toga više od dvije trećine u svojim ograncima. Ne može se ni zamisliti kakva bi bila hrvatska kultura bez toga. I danas je prijeko potrebna časopisna proizvodnja jer je u njoj prvenstveno stručna i dobro odmjerena riječ. Teško je, naravno, u financijskom pogledu imati dobar časopis, i drugu stručnu publikaciju, uz oskudna sredstva. Ovo je i matičarski i opći problem i treba ga rješavati zajedničkim snagama. Matica će u tom pogledu dati svoj prilog jer i danas Središnjica i ogranci “proizvode” tridesetak tiskovina ovoga profila.

Matica godišnje (zagrebačka središnjica) objavi 30-ak naslova (a toj brojki možemo dodati i brojna izdanja ogranaka) koji pokrivaju hrvatsku književnost, kulturu i umjtnost, povijest... a otprilike petina tih izdanja su prijevodi stranih djela. Koliko ste zadovoljni profilom izdavaštva Matice? Hoće li biti kakvih konceptualnih promjena u izdavačkom planu?

Uz Vašu tvrdnju o brojnosti nakladništva u Središnjici, ipak ću dodati da se godišnje otisne više od stotinu naslova u našim ograncima. Kakva bi to bila hrvatska kultura bez ove Matičine aktivnost?! Ne samo mi u Matici već i cjelokupna hrvatska kulturna javnost zadovoljna je Matičinom nakladom knjiga. Ono najvrjednije u hrvatskoj kulturi, i što je potrebno našoj kulturi iz inozemnih knjiga, odavno je Matičin prinos. Izdvajam samo nekoliko ovogodišnjih naslova: “Pjesma o Cidu”u prijevodu Mate Marasa, “Izabrane pjesme Marine Cvjetajeve”, “Parmenid” Igora Mikecina te “Putokazi” Damira Barbarića.

Možete li najaviti nekoliko zanimljivijih izdanja s kojima će MH otvoriti 2019. godinu?

U Maticu je hrvatsku došlo pedesetak rukopisa, i od toga će se broja – nadam se – otisnuti najmanje tridesetak. Izdvajam samo nekoliko domaćih naslova koji su već pripremljeni za tisak. Neobično smo zadovoljni što će se otisnuti III. svezak “Povijesti Hrvata (od svršetka 14.  do prve polovice 16. st.)”. I naš veliki povjesničar Pavao Ritter Vitezović podarit će nas (u prijevodu, naravno) glasovitim djelom “Dva stoljeća uplakane Hrvatske”. Naš ugledni leksikolog Marko Samardžija pripremio je pozamašnu “Hrvatsku leksikologiju”, a pjesnik Ivan Rodgić Nehajev novu zbirku poezije “Rapave kajde”.

Izdanja Matice hrvatske uglavnom ne ulaze u red onih komercijalnijih koja ćete zamijetiti u izlozima knjižara, ili na sve malobrojnijim stranicama kulture u tiskanim medijima... dojam je da MH ne postiže vidljivost koju bi ta produkcija zasluživala, kao i da imate problema s distribucijom svojih izdanja.

Da, Matica hrvatska nema osim svoje Knjižare u Matičinoj palači druge knjižare. Dio Matičinih knjiga imaju neke druge knjižare, ali je uvijek problem i oko prodaje knjiga, i novčanih transakcija. Pokušat ćemo što prije oglašavanje i prodaju svojim knjiga na promocijama, na sajmovima knjiga, i preko interneta. Zasada je to ograničeno, ali će se sigurno povećati.

Česte su kritike koje dolaze od onih nakladnika koji se u većoj mjeri moraju potvrditi na tržištu (a sve je teže prodati kvalitetnu knjigu) da Matica hrvatska, HAZU i još neke institucije imaju privilegiranu poziciju u odnosu na njih, jer da im država i lokalne uprave u većoj mjeri financiraju i njihov hladni pogon (plaće zaposlenika, režijske troškove...) te da bi stoga one same morale nastojati svoje nakladničke programe u većoj mjeri samofinancirati.

Matica hrvatska se redovito javlja na sve natječaje potpore i otkupa knjiga. Nije u privilegiranu položaju, a ako ponekad prođe na natječajima bolje od drugih nakladnika, to je sigurno zbog kvalitete svojih proizvoda. Na ovo Vaše drugo pitanje: Matica znatan dio troškova oko knjiga radi i iz vlastitih i proračunskih sredstava.

U prethodnim smo se pitanjima osvrnuli na problematiku hrvatske knjige, izdavaštva... Na žalost, ono je u jednoj kontinuiranoj, većoj ili manjoj krizi, a to se sigurno osjeća i u Matici hrvatskoj. Nisu li se institucije poput MH ili HAZU previše distancirale od uzroka te krize, tu i tamo čule bi se pokoje reakcije o posljedicama (uglavnom se to svodi na isticanja nedostatka financiranja), no ne dotiču se i onih strukturalnih problema, načinu funkcioniranja knjižnog tržišta u Hrvatskoj. Matica je formalno čan Zajednica nakladnika i knjižara, ali bez većeg angažmana njezinih predstavnika u njoj.

Suglasan sam s Vašim pitanjem i pokušat ćemo to promijeniti. Potpuno sam za rješavanje “strukturalnih problema” u ovome području. Još jednom: zajedničkim snagama svih do boljeg rješenja.
 

Tragovi tradicije, znakovi kulture Nikolić Davor, Rudan Evelina, Tomašić Josipa

Suvremeni hrvatski grafiti Botica Stipe

Nedavno je Vama u čast objavljen zbornik "Tragovi tradicije, znakovi kulture", u kojem su okupljeni radovi vrhunskih hrvatskih filologa, folklorista, etnologa i kulturnih antropologa, književnih povjesničara, jezikoslovaca i povjesničara... koji donosi svojevrsni presjek aktualnoga stanja hrvatske folkloristike, ali i kulturne antropologije. To su teme kojima ste posvetili svoje znanstveno djelovanje, pa kako ocjenjujete znanstvenu razinu današnje hrvatske folkloristike, jesu li mlađi znanstvenici dovoljno zainteresirani za te teme?

Radovao sam se kad se, tajno i tiho, pojavio Zbornik. I sâm sam se iznenadio velikom broju sudionika koji su napisali radove, i potaknuti nekim mojim tekstovima (i djelatnosti), ali i iz velikog broja humanističkih disciplina. Troje mojih kolegica i kolega s Katedre za hrvatsku usmenu književnost (doc. Dr. Evelina Rudan, doc. Dr. Davor Nikolić i viša sasistentica dr. Josipa Tomašić) koordinirali su rad na Zborniku. To su eminentni stručnjaci iz verbalne folkloristike, ali i vrsni kulturolozi. Drago mi je da je i folkloristika i kulturologija (posebno tredicijska) u njima, ali i kod drugih, posigla zavidan stupanj, relevantan i u svjetskim razmjerima.

Vaša knjiga "Suvremeni hrvatski grafiti" doživjela je 2010. godine i svoje drugo izdanje, pripremate li možda i treći "nastavak"? Kako je uopće došlo do tog projekta koji ste radili zajedno sa svojim studentima? U proslovu 2. izdanju konstatirali kako je znatno oslabjela/otupjela grafitarska verbalizacija, je li ste što promijenilo u međuvremenu?

Moje dvije knjige o grafitima potaknute su rezultatima koje su moji studenti ostvarili na seminaru I svojim seminarskim radovima. Sukladno teoriji “malih literarnih formi”, ostvarivani prije svega u našoj usmenoj književnosti, studentice i studenti su pomno bilježili verbalne grafite, njih više od šest tisuća, u tridesetak gradova. Njihove sam uradke okupio u knjigama, koje su naišle na povoljan prijem. I moji nastavljači na Katedri nastavljaju ovu vrstu rada te će, nadam se, doći i do nove knjige. Inače, zapisi studenata kroatistike cjeline naše tradicijske usmene književnosti je velika dragocjenost ove Katedre jer se od “zaborava” spasilo veliko usmenoknjiževno blago na cijelom hrvatskom kulturnom prostoru. Naša kartoteka na Katedri broji više od 90.000 (devedesettisuća) stranica, a dio je i u digitalnom obliku.

I za kraj, pomalo trivijalno pitanje... koju knjigu/e čitate ovih dana?

Pa nezgodno mi je odgovoriti na ovakva pitanja. Mogu nečelno reći da sam odavno sebi zadao zadatak da godišnje moram pročitati po najmanje desetak beletrističkih hrvatskih knjiga i desetak inozemnih, da bih donekle bio informiran o beletrističkim novinama i zadržao čitalački ritam. Evo sad čitam roman Ivane Šojat “Ezan”, pomno (i studiozno) Marasov prijevod “Cida” te povijesni roman Laurenta Bineta “HHhH”.