Sylviane Corgiat, Laura Zuccheri : Stakleni mačevi
Stakleni mačevi
Jedan od uobičajenih prigovora fantasyju, onaj koji gotovo uvijek dolazi iz redova marksističke kritike, ističe kako fantasy nije ništa drugo doli puka glorifikacija feudalizma koja ide pod ruku s konzervativnom reakcijom na "besmisleni" svijet (post)modernizma. Kraljevi i vitezovi, sudbine i prororačnstva, ideologija krvi i tla, zlo koje se uvijek iznova odnekud pomalja i prijeti rušenjem stabilnog (i pravičnog) poretka – sve odreda prominentni motivi fantasy literature, donekle potvrđuju prigovore. Kao što ih donekle potvrđuju i popularni feudalni sajmovi (viteške smotre, konvencije i slična srodna događanja) na kojima će malo tko biti prerušen u poljoprivrednika iz 11. stoljeća jer glamur vječnog okapanja polja nekako blijedi pred čeličnim oštricama, turnirskim kopljima i pedesetak kila ispoliranog oklopa na konjaniku u trku.
Nema tu ničega čudnoga. Ako već fantaziramo, fantazirat ćemo o novcu, bogatstvu i slavi, a ne o blatu, kravljoj balezi i smrti od gladi. Vitez na bijelom konju što juriša na zmaja savršeno utjelovljuje ljepšu stranu fantazije – onu u kojoj moć ekonomije i osobnog angažmana ne nestaje zbog loše ljetine već proaktivno djeluje na okolinu i, razumije se, općenitu poželjnost u odnosima sa suprotnim spolom.
Pa ipak, ima autora i autorica koji ne mare za takav fantasy (ni fantasy gotovo više ne mari za takav fantasy, ali je to već neka sasvim druga priča). Sylviane Corgiat i Laura Zuccheri jedne su od njih. Ovu prvu zanima pripovijest o osveti (istinabog, na podlozi smaka svijeta i sudbonosnih mačeva što doslovno padaju s neba), a ovu drugu stvaranje svijeta, dovoljno jakog da u sebi ponese i one ispričane, i sve one neispričane bajke. Taj moment stvaranja svijeta oduvijek je bio forte fantasyja i još jedna od problematičnih točaka za političku kritiku koja fantasyju, osim oslanjanja na zastarjele društvene odnose nije mogla oprostiti ni demijuršku autarkiju – čist moment stvaranja nezainteresiran ni za kontekst, ni za reprezentaciju. Kritika je, dakako, došla naknadno. U međuvremenu, a i poslije, fantasy je nastavio stvarati brojne i raznovrsne svjetove, nabujale od višetomnih serijala između ostalog i zbog toga što se detaljni worldbuilding nije dao ugurati u jednu knjigu.
Književna se forma fantasyja igrala riječima stvarajući pješčanik u kojemu su se mogli igrati i odrasli, a stripovski fantasy – stvoren u drugačijem kontekstu i prilagođen drugačijoj politici izdavanja – prednost je dao, dakako, slici zamijenivši tako logoreju aluzijom. Ili ispoliranim detaljem, kako već kod koga. Imajući u pravilu daleko manje stranica na raspolaganju od književnog pandana, stripovski je fantasy morao pronaći način na koji će, uz pomoć slike, pokazati i ispričati daleko više no što mu je to predviđeni prostor za riječi dopuštao. Ponekad je, kao u slučaju Moebiusovog "Arzacha", ispripovijedanog bez riječi, slika nosila sve, otkrivajući tek tračke mita i slutnju začudnog svijeta na granici sponzaje. Ponekad je, kao kod "Thorgala" Grzegorza Rosinskog, slika bila obogaćena, gotovo klasična vizija nekog poznatog, a opet drugačijeg svijeta izraslog iz Van Hammeova pisma. A ponekad, kao u slučaju Laure Zuccheri, slika je bila trag igre na papiru; jasna i čista, a opet zavodljiva i brižljivo složena, taman toliko da pokaže bogatstvo izmaštanog svijeta i potencijal neispričanih bajki koje Sylviane Corgiat nije stigla, ili nije marila ispričati.
Književna se forma fantasyja igrala riječima stvarajući pješčanik u kojemu su se mogli igrati i odrasli, a stripovski fantasy – stvoren u drugačijem kontekstu i prilagođen drugačijoj politici izdavanja – prednost je dao, dakako, slici zamijenivši tako logoreju aluzijom. Ili ispoliranim detaljem.
Listajući Fibrino integralno izdanje "Staklenih mačeva" koje sadrži četiri albuma objavljena u Francuskoj u razdoblju od 2009. do 2014. čitatelj se najprije susreće s Laurom Zuccheri i njenim pseudo-astečkim svijetom nastanjenim ljudima, sitnim gnomovima i dalekim rođacima Franquinovog Marsupilamija. Svijet je to koji nudi prašume, snijegom zametene visoravni, pustinjske megalopolise, poplavljene "favele", horde siromaha i nakinđurene dvorjane; fascinantu floru i faunu i sterilne staklene svjetove budućnosti. Svijet je to koji na prvi pogled plijeni pozornost i obećava avanturu kojoj je samo mašta granica. Svijet je to koji svoja obećanja, na kraju krajeva, ne ispunjava.
Nakon što nas je Laura Zuccheri uvukla u svijet (usputno rečeno, četiri albuma "Staklenih mačeva" prvi je rad Laure Zuccheri objavljen na francuskom tržištu; njena matična zemlja je Italija gdje je objavljivala stripove u "Kenu Parkeru" Berardija i Milazza, spin-offu Martina Mysterea "Zona-X", a nacrtala je i preko dvadeset epizoda Berardijeve "Julije"), na scenu je stupila Sylviane Corgiat čija je zadaća bila podariti govor likovima i povezati Zuccherine slike u koherentnu cjelinu.
Možda je problem bio u tome što je Sylviane Corgiat prvi put počela pisati stripove u pedesetoj godini života (do tad je objavila niz znanstveno-fantastičnih romana u suradnji s Brunom Lecigneom, urednikom u Les Humanoïdes Associés, koji se svojevremeno, na Glavanovoj izložbi jugoslavenskoga stripa u Jugoslavenskom kulturnom centru u Parizu, susreo s radovima Janjetova, Kordeja i Pavlovića pa ih potom pozvao na suradnju), možda je problem bio u tome što strip nije doživio dovoljno dobar komercijalni uspjeh pa je završen prije vremena, a možda je samo stvar u tome da se Sylviane Corgiat, u tih pet godina produkcije, pogubila u mnoštvu tema kojih se dohvatila na relativno malom prostoru stripa.
Corgiat je "pravilno" pristupila fantasyju shvativši ga kao beskonačno i svemoguće igralište, ograničeno jedno samonametnutim pravilima. Fantasy je odavno shvatio da ne ovisi o samo jednom arhetipu, niti o nekoliko varijabilnih, a istih motiva već je svojoj publici, na podlozi začudnih svjetova, ponudio odraz racionalističkoga svijeta Povijesti i svakodnevnog iskustva (kada je Mieville u "The Iron Councilu", na podlozi magije, steampunka, insektoida i neimenovanih izlučevina uspio napisati najljepšu elegiju revoluciji proletarijata, bio je to jedan od posljednjih dokaza da je fantasy sposoban obuhvatiti bilo što). Corgiat je u slike "Staklenih mačeva" upisala mladu junakinju s motivom osvete, sudbonosne mačeve i s njima povezana proročanstva, potragu (quest) i avanturu, suočavanje s novim i nepoznatim, ekološku katastrofu i klasne ratove, poremećene obiteljske odnose i star(ij)e mudr(ij)e mentore – kombinaciju, dakle, novijih i starijih motiva fantastične literature koji su trebali podariti dušu svijetu sa crteža.
Upisala je, doduše, i prilično tukastu mladu junakinju, jednodimenzionalnog negativca čije zlo korelira s količinom sjenila oko očiju, još jednog ništa kompleksnijeg negativca koji iz priče nestane gotovo jednako nesuvislo kako se u njoj i pojavio, te niz slučajnih likova uz pomoć kojih je na brzinu zatvarala otvorene rukavce pripovijesti. Duša je izvjetrila putem. Upotrijebivši "doktrinu odraza" doslovno, Corgiat je od začudnog svijeta Laure Zuccheri stvorila još jednu pseudo-povijesnu parabolu o ljudima i njihovim destruktivnim strastima koja je svojom direktnošću izbrisala jedan od moćnijih momenata fantastične literature – polagano otkrivanje svijeta, posredno istraživanje i gubljenje u njemu.
Dok je još uvijek moguće izgubiti se u crtežu Laure Zuccheri, promatrajući slike u potrazi za detaljima koje smo propustili prvi put, priča Sylviane Corgiat ne nudi nam takav luksuz. Brzina pripovijedanja, nonšalantno shvaćanje dramaturgije, trivijalni dijalozi i slična veselja guraju "Staklene mačeve" u smjeru holivudske ideje fantastičnog spektakla, a to je paradigma kakvu nemamo potrebu još jednom prežvakvati u stripu. Francuski se stripovski fantasy odavno udaljio od takvih postulata, a do sad nitko nije ponudio plauzibilni argument zbog kojeg bi im se vratili.
"Stakleni mačevi" su poput prekrasno zapakiranog poklona pod borom, poklona oko kojeg cijeloga Badnjaka obilazite samo kako bi na Božićno jutro u njemu otkrili čarape. Iako više nismo djeca (što je samo po sebi jasno jer djeca više ne čitaju stripove) i s vremenom smo naučili cijeniti kvalitetnu čarapu, ipak bi nas tu i tamo obradovao poklon u skladu s ambalažom. U godinama smo i čarapa imamo sasvim dovoljno.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Stakleni mačevi
- Prijevod: Vlatko Ćesić, Josip Sršen
- Fibra 04/2016.
- 220 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533212500
U svijetu kojem prijeti neminovna smrt njegova sunca, mlada Yama živi mirno i sretno kao kći seoskog poglavice. Ali sve se mijenja onog dana kad s neba padne stakleni mač, kao što je proročanstvo najavilo. Tko god dotakne mač pretvori se u staklo i umire.