Tatjana Gromača : Berlin, Pula, Varšava
Nakon što je debitirala 2000. godine knjigom "Nešto nije uredu" Tatjana Gromača u međuvremenu se etablirala kao jedno od istaknutijih imena suvremene književnosti u Hrvatskoj, čiji je rad prepoznat i nagradama kao što su Vladimir Nazor i nagrada Jutarnjeg lista 2012. za roman "Božanska dječica". Budući da se radi o autorici iznimno široka opusa i tematike, svaki njen novi naslov otvara još jedan prozor u imaginarij koji u sivilu svijeta prepoznaje boje, nijanse kakve zahtijevaju specifičnog tumača što Gromača sasvim sigurno jest.
Berlin, Pula, Varšava
Njezina nova knjiga "Berlin, Pula, Varšava" (Sandorf, 2022) na neki način nastavlja ondje gdje je stao njen "Mrtav rukavac rijeke Save" (Sandorf, 2018.). Riječ je o zbirci dvadesetak putopisa koji pokrivaju cijelu Europu, od sjevera ka Mediteranu. Pritom je mnogo poglavlja posvećeno Istri kao toposu i ideji istovremeno (na jednom mjestu Grožnjan naziva “idejom”) a njene reminiscencije iz Berlina pokazuju da je sve to daleko od njenog prirodnog, mediteranskog miljea, posebno kada upozna “bivše Jugose”, što je zapravo neka vrsta univerzalnog emigrantskog iskustva, gdje čovjek nalazi ljude koji ga razumiju u toj novoj i nepoznatoj sredini kako bi se lakše snašao. Poglavlja u knjizi imenovana su po gradovima, gotovo kao neka vrsta književnog itinerera gdje autorica mapira svijet koji obilazi, provlačeći ga kroz prizmu ljudi, intimnih doživljaja i diskursa koji neprestano balansira između dnevničkog i poetsko-proznog.
S ovom knjigom bilo se do određene mjere lako povezati. Prošlo ljeto boravio sam u pazinskoj Kući za pisce, gdje sam imao priliku upoznati neka od mjesta iz knjige iz prve ruke. Mjesta poput Oprtalja ovdje su svojevrsna nulta točka svijeta, jer ga je prema njenim riječima, i sam bog napustio. Oprtalj je kroz moje oči djelovao drukčije, ali čitajući knjigu dobivamo priliku gledanja upravo iz te druge perspektive, uobličene impresionističkim jezikom čija je slikovitost vrhunac i glavna karakteristika njezina stila. Autorica nije ničiji glasnogovornik, što je ugodno iznenađenje u odnosu na aktivističku buku koja prevladava među spisateljicama i od koje se jedva čuje imaju li uopće što za reći. Gromača od samog početka ide u drugom smjeru, u neki drugi svijet primjeren tonu i emociji teksta:
Na tom osunčanom, visokom platou, pod kojim se u terasastim padinama prelijevaju vrtovi i vinograd, maslinici, sjedim sada, na jednom kamenome rubu, upijajući toplinu i mir jesenjeg sunca, sunčanih zraka koje kao da hoće kazati da nas njihova toplina, kamen i blagost, ljepota pejzaža, mogu na čas sjediniti sa vječnosti- odriješiti nas naših žudnji i nemira, naših pitanja koja od nas katkad čine košnicu, zaokupljene neprestanim vrtloženjima.
Većina zapisa iz knjige predstavljena je u radijskoj emisiji HRT-a Mikrokozmi. Ova dva medija - književnost i radio - na neki su način u prirodnoj simbiozi, što posebno vrijedi upravo u slučaju ove knjige. Zahtijevaju koncentraciju i smirenost u vremenu kojem mediji našu sposobnost za koncentraciju reduciraju na minimum, zbog čega su ovakvi “ukradeni” trenutci tako vrijedni, u kontrastu s onim što se danas naziva sindromom digitalne zečje rupe, iz koje se teško izvući i ponovo vratiti u fizičku stvarnost koja ima vlastite zahtjeve, probleme i principe. Gromačin svijet daleko je od digitalnog, mogao bih ga nazvati peripatetičkom poetikom koja krajolike tumači prije svega kroz njihove protagoniste, kao što je susjed iz Pule koji svoje samačku dosadu utapa u ljepoti arhitekture i atmosfere gradske tržnice. Kao neki pazarski budist, govori o porazu kao jedinoj konstanti ljudskog života, entropiji koja sve jede i svojom prašinom prekriva memoriju za koju smo vjerovali da je neuništiva. No u njegovom premišljanju nema gorčine, više je obojena tugom konstatacije neminovnosti.
Pisana u prvom licu, poglavlja se obraćaju direktno čitatelju, probijajući onaj proverbijalni kazališni “četvrti zid”. Kao Marina Abramović u performansu The Artist Is Present i ovdje autorica pretvara knjigu u dijalog koji se vodi u četiri oka, gotovo neverbalne prirode a komunikacija je prije svega na emotivnom, intuitivnom nivou izoliranom od vanjskog prostora. Slično knjizi "Mrtav rukavac rijeke Save", ni ovdje nema klasične fabule, riječ je o opservacijama koje daju uvid u autoričino iskustvo čiji jednostavni jezik nipošto ne implicira banalnost. Zemljopis je ponešto apstraktna kategorija jer arhitektura teksta nije oblikovana logikom statistike, nego živahno kaotična. Kreće se od stockholmskog arodroma do labinskih terasa, a opčinjenost misterioznošću mraka doista je nešto s čime se lako poistovjetiti jer i sama kaže “Uostalom, sva mjesta noću imaju neku svoju čaroliju, čak ne moraju biti naročito lijepa”. U mraku doista sve izgleda lijepo, kao u kazalištu slijepih gdje smo reducirani na izoštreno osjetilo sluha. Povrh svega toga utjeha je da nebo poništava sve geografske granice jer na svi gledamo u iste zvijezde i Gromačina lirska tama nas jednako obavija.
Ona u gradovima poput Budimpešte osim ukrašenih fasada iz turističkih brošura vidi i neizbrisivi trag povijesnih tragedija koji je turistička industrija uspješno zamaskirala dobrom gastronomijom, suvremenom umjetnošću i hedonizmom velikog grada. Postavlja važno pitanje o eksploataciji i umivanju povijesti koja se svodi na najfotogeničnije motive za društvene mreže, budući da slike nekadašnjih stratišta ni najbolji filter na Instagramu ne može učiniti gledljivima. Selektivna percepcija je ugrađena u ljudsku percepciju, jer podsvjesno reduciramo svijet većinom na one dijelove koje možemo podnijeti, a ostatak guramo pod tepih jer zahtijeva mnogo više energije nego smo mu spremni posvetiti. No Gromača od toga ne bježi zbog čega je knjiga tako otvorena, iskrena:
Općenito, neprestano mi je pred oči dolazila vojska, ratovanje, i nisu to bili samo ratovi našega, novijeg vremena, bile su to velike i krvave bitke daleke prošlosti, jurišanja kojekakvih plemena, Mongola, Huna, Ostrogota, Langobarda, Avara, Tatara, Čerkeza,, Turaka možda, bila je to trigonometrija brutalnosti i nasilja koje mi se rasklapalo pred očima (…)
Knjiga bi se mogla isto tako zvati Razotkrivanje, jer autorica dekonstruira kulise gradova o kojima piše vrlo pitko, bez imalo pretenzija da bude putokaz. Istražuje priče ljudi, povijest gradova, čak se ne bi moglo reći ni da tu ima previše užitka. Tekst bremeni atmosfera u kojoj nema mnogo prostora za radost, ali sasvim dovoljno za introspekciju. U prostorima o kojima piše smišlja različite scenarije, likove, kao redateljica neke elaborirane kazališne predstave koja se još nije popela na pozornicu. Jer ovo nisu Potemkinova sela, već živa, pulsirajuća tkiva koja variraju od metropola poput Budimpešte do onih gdje se život polako gasi, u malim istarskim mjestima gdje kulisu prošlosti na životu drži još samo autoričin narativ. Mjesta poput Pazina sa depresivnim autobusnim stanicama i srednjovjekovnim kaštelima, Zarečkim krovom i drugim čudima prirode, porečke gotičke palače, lovranske vile: Istra i Kvarner su mitska mjesta gdje se preklapaju fizika i metafizika koje sačinjavaju kičmu knjige.
Jer tek kada se spusti na taj lokalni nivo, knjiga u cjelosti pokazuje svoj puni naboj koji zahtijeva još jedno čitanje kako bi uistinu dopro do čitatelja. Nakon što zaklopite knjigu "Berlin, Pula, Varšava", nije nemoguće očekivati, ili štoviše, priželjkivati neka nova poglavlja i priče u kojima će Tatjana Gromača za nas pronaći ono što sami nismo u stanju prepoznati. A u njenim očima svaki je grad priča u kojoj se može pronaći neka nova, neočekivana istina. Zbog toga su oba putopisa neka vrsta rijeke koja teče ka istom ušću.
Berlin, Pula, Varšava
- Sandorf 05/2022.
- 188 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533514130
U Berlinu, Puli, Varšavi okupljeni su putopisni zapisi Tatjane Gromače o udaljenim i bliskim odredištima, stranim i domaćim, o europskim velegradovima i o omanjim, slabo ili nimalo poznatim istarskim mjestima. Na ovim se stranicama tako Koromačno susreće s Barcelonom, Lovran s Amsterdamom, Krakov s Labinom. I sve su to svjetovi obilježeni tragovima ljudske prisutnosti.