Tena Štivičić : 64
Imati djecu ili ih ne imati, što je od toga sebično, mudro, dalekovidno, kukavički, napredno, neosviješteno ili ipak ništa od navedenog? Jesmo li pogriješili zato što se prerano dogodilo ili zato što se predugo otezalo; „riješiti“ „to“ s bilo kim ili čekati tog imaginarnog savršenog; imati klince rano pa smo kasnije (navodno) mirni ili se iživjeti, egzistencijalno i mentalno posložiti pa se tek onda upustiti u roditeljstvo; je li majčinstvo stvar izbora ili biološka potreba; što kad taj impuls izostane ili kad je želja tolika da dovede do blokade; što kad se adekvatan partner ne pojavi ili dođe prekasno; što je jača motivacija za razmišljanje o djetetu, osuda okoline ili strah od samoće u starosti i prije? Što kad postoji nerješiv zdravstveni problem? Što kad problema ili bar dijagnoze nema, ali nema ni rješenja? Što kad se život neobjašnjivo odvrti mimo očekivanja i izvan kontrole; što, naposljetku, s tom izbezumljujućom činjenicom da nismo u prilici baš sve isplanirati i prokalkulirati, da naprosto nije moguće utjecati na svaki segment života?
Krajnje intimna tematika na dnevnoj je bazi svedena na kakofoniju površnih pametovanja, iritantnih, a neodgovorivih pitanja kojima se čepe sadržajne šupljine po portalima, kavama i uredima. Istodobno ta je tematika izvor tjeskobe mnogih ostvarenih pa i sobom zadovoljnih tridesetogodišnjaka i četrdesetogodišnjaka koji se ubijaju besmislenim hipotezama, još besmislenijim promišljanjima o omjeru sreće i pameti u svojim privatnim životima odnosno, ovisno o tome kako su se stvari dotad za njih odvile, (samo)predbacivanja zašto se nije ranije razmišljalo ili pak, zašto se razmišljalo previše.
Takav sklop tema ispunjava slovna mjesta, a još više bjeline između replika (one prazne prostore namijenjene čitateljevom meditiranju o pročitanom te eventualnom identificiranju s protagonistima) nove drame Tene Štivičić (Hena com, 2022), u međuvremenu postavljene i na sceni zagrebačkog HNK. Dodajmo nabrojenom i širu problematiku dugih veza, razlike između zaljubljenosti i ljubavi, pripadanja i ovisnosti, zajedništva i slobode; ovaj kratki tekst ne razbacuje se, logično, razrješenjima nijedne od spomenutih dvojbi, no izlaže različite perspektive, pritom doista umješno, s odmjerenom dozom finog humora ocrtava društvenu kategoriju urbanih, visokoobrazovanih pojedinaca rođenih krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih.
64
Fokus ove jednočinke numerički naslovljene „64“ na privatnim je previranjima, konkretnije, identitetskim i egzistencijalnim dilemama urbanog para u ranim srednjim godinama. Pod kraj tridesetih Evi i Danijelu primarni interes postaje proširenje obitelji pa se suočeni sa sumnjom na idiopatsku neplodnost odlučuju na potpomognutu oplodnju. Neizvjestan medicinski proces mijenja, očekivano, Evin odnos prema svom tijelu, njen doživljaj sebe, dakako i partnera te njihove intime, remeti joj poredak prioriteta, što se neizbježno odražava na bračnoj kolotečini pa dovodi do preispitivanja dugog i, kako se čini, do tog trenutka stabilnog i lijepog partnerstva.
U očištu su nam njih dvoje, ali fokalizator je ponajprije Ona, Eva; On, Danijel, sekundarni je tu protagonist, zbivanja pratimo iz ženskog ugla i poistovjećujemo se s njom, slušamo njen unutarnji glas, čak i kad njeni pasaži u tekstu nisu označeni kao solilokvij. Tekst nije napisan kao monodrama, naprotiv, izrazito je dijaloški postavljen, akteri su u neprestanoj interakciji, najčešće u živoj konfrontaciji jedan na jedan.
Dok Eva IVF postupak doživljava kao ultimativno važan, zapravo svoj životni projekt, Danijel je naoko rezerviraniji, drži se pomalo pasivno po strani, manje kao ravnopravni partner, a više kao nepouzdana ili bar šeprtljava podrška, doduše ona ga takvim vidi, čitatelj i ne nužno. Kako bilo, Eva sve svoje psihofizičke resurse ulaže u ostvarivanje trudnoće računajući da joj o sretnom ishodu ovisi budućnost, Danijel, u tom smislu umjereniji, smatra da neuspjeh na tom polju ne znači automatski smanjenje kvalitete života ijednog od njih ili propast njihove zajednice. Danijelovo relativiziranje Eva tumači kao manjak partnerske solidarnosti, istodobno, razmišljanje njezine majke Helene koja je u nevelikoj podjeli bez konkurencije najpozitivniji, zaista sjajan lik, više je na tragu Danijelove pomirljivosti nego Evine isključivosti.
Mladoj ženi čini se da nijedno od dvoje najbližih joj ljudi ne uviđa važnost njene misije. U tekstu nije eksplicirano, vjerojatno stoga što ni njoj nije sasvim jasno je li ljuta ili zahvalna svojoj opuštenoj mami na umirujućim reakcijama, jer imati takvog roditelja u i dalje dominantno patrijarhalnim prilikama nije nimalo podrazumijevajuće. Na stranu susjede zaviruše i nesnosne kolegice s posla, često su baš roditelji ti koji na svoju djecu vrše najjači pritisak. Onaj, međutim, koji je poput Eve nekonstruktivno nestrpljiv u pogledu promjene njihovog obiteljskog statusa, Danijelov je otac Oskar, koji sa snahom ne komunicira, sa sinom se ne slaže najbolje, njihov način življenja ne razumije, no bez obzira na sve, od njih naručuje unuke, i to samo zato jer ih „svi ostali“ već imaju.
U Evinoj grčevitosti čitamo slojeve naslagivanih nesigurnosti i tereta, od grizodušja što je potencijalno zakasnila, do infantilnog predbacivanja majci što ju je poticala da se obrazuje, da putuje, jer za skućivanje ima vremena. Eva i Danijel dramaturški su raspisani kao dvoje hipstera, ogorčenih ili prije preplašenih svijetom koji je naizgled pun mogućnosti, dok se u godinama do kojih su se već trebali profesionalno etablirati suočavaju s manjkom poslovnih prilika i lakom zamjenjivošću na tržištu rada. Prikazani su kao žrtve jeftine „možeš sve što hoćeš“ filozofije, a dijelom i zaostalih malograđanskih paradigmi ili – bolje reći – svježe navale neokonzervativnih tendencija. Helena je po tom pitanju daleko slobodoumnija od svoje kaotične kćeri, lakonski izjavljuje da ju je rodila jer za razliku od nekih intelektualki svoje generacije, odlučnih da majčinstvo nije njihov put, nije imala hrabrosti ni pomisliti da bi mogla ikako drugačije.
Užitak u iščitavanju dramskih tekstova nije podrazumijevajuć, samo povremeno naiđemo na neki koji se čita ne kao predložak za nešto više, nego kao zaokružen, samostojan i sam po sebi vrijedan. Tena Štivičić, a to je pokazala još u „Tri zime“, posjeduje začudnu oštrinu uvida, zavidan osjećaj za relacije i kemiju među protagonistima, za komunikacijske, karakterne i kontekstualne finese.
Fabularno i narativno stvari su postavljene jednostavno, dramska napetost proizlazi iz izvorne situacije, a to je nemogućnost začeća te posljedično golem stres pod koji središnja protagonistica stavlja sebe i partnera. S Helenom i Oskarom, sekundarnim parom protagonista dobivamo dva oprečna roditeljska principa: Evina terminalno bolesna, ali realizirana i mudra, a iznad svega dobronamjerna majka pokušava racionalizirati problem u stilu „ne vrijedi umanjivati sve lijepe stvari koje imaš zbog te jedne koju (zasad) nemaš“, dok Danijelov svime nezadovoljni otac u unučadi vidi posljednju šansu za samoostvarenje, pa i podebljavanje društvenog kapitala.
Eva i Daniel, dakle, nastoje proširiti malenu dvočlanu obitelj ne bi li ostvarili taj mitski trokut i svoj odnos podigli na višu razinu. Kako do optimalne triangularne strukture ne dolazi lako ni brzo, odjednom, paradoksalno, ali ustvari nimalo neočekivano, svatko od njih stvara alternativni trokut kao nesvjestan ili nepromišljen pokušaj bijega, primordijalni nagon da se očuva glava, koji je, jasno, izravna ugroza njihovom odnosu. Ispada da se u preispitivanju svog braka oboje od njega distanciraju tražeći nešto, bilo što drugo. Ona odmak, neku bivšu, davno izgubljenu sebe, a on utočište od tog najednom bodljivog svijeta, jer takvo je raspoloženje njegove partnerice, a tu su i te 64 hormonske injekcije, točno toliko uboda koja si ona dan za danom mora iznova zadavati, sve dok na tijelu ne bude ni djelića kože bez podljeva.
Tako će se dogoditi da Eva u taj odnos ovlaš uvede Aleksa, spustivši se do njega kat niže, a suprotno njenoj analognoj priči, gdje ona od novog susjeda umjesto poslovične šalice šećera zamoli šifru za Internet, Danijel u virtualnim nigdinama nalazi Lunu, avatar nalik umjetnoj inteligenciji iz Jonzeovog romantičnog ZF-a „Ona“ („Her“, 2013) pa Lunine monologe praktički čujemo izgovarane maznim šapatom Scarlett Johansson. Sluđeni Danijel upoznaje nekoga tko od njega za promjenu ne očekuje ništa, a emanira razumijevanje za njegov zamor, usporenost i izgubljenost, tko skoro da ne postoji, pa kao takav, naivan je on – ni ne može naškoditi stvarnoj vezi. Uglavnom, tako će dvoje ljudi za koje čitatelj ni u jednom trenu ne posumnja da se uistinu vole, svoje partnerstvo, u nastojanju da ga unaprijede, u ključnom momentu gotovo uništiti preljubničkim epizodama što emocionalnog, što fizičkog predznaka.
Bitnija od tih dviju usputnih figura, a u tekstu ih se tretira kao incident koji neće ostaviti ozbiljnijeg traga, njihova je obitelj, biološka i odabrana, šačica sveprisutnih i jednakovrijednih protagonista. Uz njegovog tatu, njenu mamu, tu je Evina najbliža prijateljica s vlastitim privatnim dvojbama i na kraju liječnik – on kao distanciran, slabo zainteresiran periferni sudionik simbolizira bešćutnost medicinskog sustava koji će vas, ako to poželite, opremiti kutijama hormona i to s preciznim uputama, ali bez stručne psihološke ili elementarne ljudske podrške.
Tri zime
Otisnute drame u pravilu nisu najzgodnije za čitanje, one kao izvedbeni tekstovi, tek napisane, bez inscenacije kojoj u krajnjoj konzekvenci teže, nerijetko djeluju nedovršeno i gluho. Užitak u iščitavanju dramskih tekstova nije podrazumijevajuć, samo povremeno naiđemo na neki koji se čita ne kao predložak za nešto više, nego kao zaokružen, samostojan i sam po sebi vrijedan. Tena Štivičić, a to je pokazala još u „Tri zime“, posjeduje začudnu oštrinu uvida, zavidan osjećaj za relacije i kemiju među protagonistima, za komunikacijske, karakterne i kontekstualne finese. Moj je prikaz ispao prevelik, u želji da zabilježim što više aspekata ove drame koje autorica uspijeva pootvarati na tek stotinjak stranica do providnosti reduciranog, a opet itekako kompleksnog teksta.
Ako centralnu tematiku ostavimo po strani, „64“ je generacijska priča, u malo prostora autorica sabija profilaciju ljudi srednjih tridesetih pa do, recimo, srednjih četrdesetih i daje sukus njihovih opsesija i neuroza. Tekst koji izvrće imperative kakve smo više-manje svi vukli kroz formativno razdoblje, kroz ranu zrelost, čitala sam kao izuzetno zagrebački, premda može funkcionirati kao prikaz bilo kojeg zapadnjačkog urbanog entiteta. U čudnim modama agresivnog nametanja ruralne lirskosti, balkanskog pseudo srednjovjekovnog egzoticizma, naturalističkog portretiranja seoskih žena i njihovih žrtveničkih sudbina kao novouspostavljene mjere literarnog svijeta, jedan vrlo gradski, suvremeni narativ nije samo osvježenje nego i spas.
Također, u doba sveopće dezorijentiranosti gdje se svakakve grozote trpaju pod osviještenu žensku književnost, gdje autorice koje su se godinama opravdano borile protiv sumnjive odrednice ženskog pisma odnedavno histerično zahtijevaju da ih se nagrađuje upravo i samo zato jer su žene, moram zaključiti da smo sretni što postoji Tena Štivičić koja svojim dramskim tekstovima, ali i medijskim istupima živi feminizam u najzdravijem obliku, bez galame i očaja, no s autentičnim iskustvom, ali i poznavanjem teorije.
O predstavi „64“ ne mogu govoriti jer još je nisam dospjela pogledati, ali ocjena za dramski tekst je čitati, svakako čitati.
64 : Drama
- Hena com 02/2022.
- 124 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532593556
Mladi bračni par u drami '64' Tene Štivičić preispituje svoje uloge u partnerskim i obiteljskim odnosima, s naglaskom na pitanje je li imati djecu biološki ili društveni imperativ. Ionako nelaku odluku da postanu roditelji dodatno će im otežati proces medicinski potpomognute oplodnje čiji je ishod krajnje neizvjestan, što će lančano utjecati na njihov brak i druge odnose unutar obitelji.