Urednik predstavlja : Gordana Farkaš Sfeci
Manjka još jedna godina da ih bude točno 20 koliko se bavim uredničkim poslom. Od osnivanja vlastite izdavačke kuće, Naklade OceanMore, prošlo je 14 godina. To nije bio samo urednički posao već i sve ostalo što iziskuje vođenje tvrtke: dogovaranje uvjeta prodaje, rješavanje financijskih problema, odnosi s javnošću, promidžba… Taj one man show trajao je do 2012. Sad konačno radim manje jer je sa mnom Helena, predivna i pozdana suradnica koja se bavi prodajom, i Neven Vulić, urednik, koji se još uči zanatu, ali odlično napreduje i velika je pomoć u tvrtki.
U spomenutom razdoblju uredila sam više od 100 naslova, većinu iz svjetske književnosti i nešto manje popularne publicistike. Uvijek sam tragala za autorima koji su bili izvan srednjostrujaškog pisanja, koji su svojim tekstovima pomicali granice, otvarali neugodne teme i činili književnost uzbudljivom. Barem meni. U svjetskoj produkciji, budući da sam pretežno orijentirana na stranu književnost, toliko je mnogo autora i naslova da je iznimno frustrirajuće izabrati najbolje. S obzirom na godišnje mogućnosti objavljivanja do 10 naslova, vječito je bio problem kojih desetak naslova odabrati? Kada pogledam iza sebe, svake smo godine imali barem 2-3 naslova koji su intrigirali i kritiku i publiku, bili uspješni na komercijalnom planu i time često omogućili objavljivanje vrhunskih pisaca koji teško dopiru do šireg čitateljstva.
Nešto novo, nešto staro
Moja borba, knj. 1
Dragi život
Jako sam sretna što sam prošle godine objavila prvu knjigu iz serijala od šest norveškog pisca, trenutno velike svjetske zvijezde, Karla Ovea Knausgarda Moja borba, jer to je trenutno djelo o kojemu se u svijetu najviše govori, a kritika ga bezuvjetno hvali. Je li on Proust 21. stoljeća, to ćemo tek vidjeti. No važnost toga da je preveden i objavljen u Hrvatskoj meni je neupitna.
Kada je riječ o starijim naslovima, od četiri objavljene zbirke priča Alice Munro najdraža mi je Dragi život, a trenutno je u prijevodu i njezina zbirka Životi djevojaka i žena iz ranijeg razdoblja njezina stvaralaštva. Obožavam U vječnoj borbi sa sotonom Amerikanca Donalda Rayja Pollocka, koji pokazuje jednu zastrašujuću Ameriku, ali i Putnika i mjesečinu Antala Szerba, mađarskog pisca kojeg smo prvi preveli na hrvatski, a taj je roman dragulj prijeratne europske književnosti (objavljen 1937.).
Najdraži naslovi
Ljubav traje tri godine
Seks i grad
Za gotovo svakog autora kojega sam objavila spremna sam se „potuć” i za svakog sam imala argumente zašto ga objavljujem. Neki su se poslije proslavili, a neki su ostali i dalje u zapećku, neprepoznati. Naravno da je bilo i bolnih promašaja ali to mi se uvijek dogodilo kad sam „pala“ na promidžbu autorskih agencija i kad nisam stigla pročitati izvornik. Još mi je i sad neugodno, ali nekad ne možeš sam sebi biti dobar korektiv.
Najdraža mi je Herta Muller, prvenstveno njezin prvi naslov koji smo objavili 2002. Remen, prozor, orah, uže. Na tom sam romanu ostvarila predivnu suradnju s tada gotovo početnicom, prevoditeljicom Helen Sinković i lektoricom Anjom Bastašić, a rukopis je bio i jest još i danas prava poezija u prozi. Naravno da da se trebala dogoditi Nobelova nagrada 2009. da Muller izađe iz anonimnosti, ali meni je to bilo najveća zadovoljstvo.
Drag mi je i Beigbeder, kod kojega se poklopilo da ga obožavaju i kritičari i publika, pa su pet izdanja 129,90 i četiri izdanja Ljubav traje 3 godine, njegovi dolasci u Zagreb, red za potpisivanje knjige, dupkom puni Gjuro, odličan osjećaj.
Ako zavirim u prošlost, drag mi je i nevjerojatan uspjeh Dnevnika Bridget Jones i Sexa i grada. Dnevnik je bio preteča tzv. chick lita i poslije njega se pojavila gomila epigona. Na tome se stvorila cijela jedna izdavačka industrija, sve dok je nisu smijenili vampiri.
Najveći izazovi:
Izazov mi je sigurno kad „ugrabim” nekog pisca koji još nije nikada bio preveden i objavljen u Hrvatskoj, a ima težinu, karizmu, nešto što privlači čitatelje i kritičare. Izazov je i kad složim tim koji posao obavi savršeno. Naravno, dogodili su mi se i tragični momenti vezani za pojedine prijevode: npr. dobiješ prijevod koji nema veze s izvornikom, već je nalik prepričavanju. Onda si stvarno očajan, prije svega poremeti se plan objavljivanja, zatim ne znaš hoćeš li raditi redakturu ili ćeš angažirati drugog prevoditelja... Tako sam jednom potrošila mjesec dana na redakturu da bih na kraju shvatila kako je najbolje dati sve drugome prevoditelju i sve ispočetka prevesti – manja je šteta. Da ne spominjem koliko je neugodno suočiti „prevoditelja” s njegovim stravično odrađenim poslom.
U svakom slučaju, uvijek je izazov da knjiga, kao produkt koji objavljujemo, bude uređena po najvišim standardima struke – od prijevoda, jezika, tiska do opreme. To se uvijek trudim.
Anegdota (zanimljivost):
Godine 2003. u mjesecu svibnju objavili smo Pijanisticu Elfriede Jelinek. Naslovnicu su napravile Ira Payer i Lana Cavar, a u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom održali smo i lijepu promociju u dvorani HNK te je knjiga krenula u neizvjesnost hrvatskog knjižarstva. U ranu jesen, krajem rujna, shvatili smo da je prva naklada od 1000 komada gotovo rasprodana. Ništa mi nije bilo jasno: tko je to pokupovao taj predivan, ali mučno zahtjevan tekst, roman od kojeg su mnogi odustali na npr. 40. stranici, jer vas Jelinek tjera da ste 100% prisutni?
Nobelovu nagradu za književnost Jelinek je dobila u listopadu 2004., dakle to nije mogao biti razlog, već mi je kao jedino moguće objašnjenje na pamet padala naslovnica. Pitala sam se nismo li čitatelje i kupce zaveli na krivi put, no ako i jesmo, dobro smo dobro smo učinili jer tekst unutar tih korica odjekuje i danas.
Najveći uspjesi:
Loša znanost
Uspješnost naslova meni je kombinacija pohvalnih, kompetentnih kritika i komercijalnog uspjeha, dakle da imate barem 2-3 izdanja istog naslova. Tri nobelovke: Jelinek, Müller i Munro sigurno su kruna moga posla, jer jedina nagrada koju hrvatski kupac knjiga prepoznaje kao relevantnu je Nobelova nagrada. Već spomenuti Beigbeder je pak bio vrsta paradigme kako hrvatsko čitateljstvo prati i vrednuje trendove, što je bilo nagrađeno ogromnim publicitetom.
Meni je draga i knjiga Loša znanost, koja je prilično zahtjevna, ali potpuno subverzivna. Ipak, tjednima je bila na nekadašnjim top-ljestvicama najprodavanijih knjiga. Također, draga mi je i Dobar dan lijenosti jer je odrazila duh vremena, a objavili smo je u trenutku kad se mislilo da ekonomski rast može potrajati unedogled. Sjećam se da sam je darovala poznanici koja je 24 sata bila online sa svojom tvrtkom kao pravi primjer srednjeg menadžmenta.
Nešto što tek dolazi:
U tiskaru su upravo otišle dvije knjige i ne znam koja mi je draža: Moja borba 2 Karla Ovea Knausgarda i tragične figure novije mađarske književnosti Szilárda Borbélyja Nevoljnici, roman toliko aktualan da ga je bolno čitati.
Trenutno smo i u finalizaciji knjige Seiobo je bila tamo dolje genijalnog Lászla Krasznahorkaia, koju je maestralno prevela Viktorija Šantić, a koja je strukturalno i sadržajno toliko zahtjevna da ju je teško čitati, a kamoli prevoditi. Svako poglavlje ili priča jedna je rečenica od deset do pedeset stranica, ali pisana nenadmašnom vještinom i bogatstvom riječi i misli.