Vincenzo Latronico : Odrasli smo u svijetu koji više ne postoji
Muka mi je više od pojma „generacija“. To vječno „mi“, a nas nitko ne ferma, nitko nas ne shvaća ozbiljno. Isto tako me iznenadilo kad me se opet pozvalo da sudjelujem na književnoj tribini gdje bih, pod moderatorskom palicom Monike Herceg, nastupao s mladim (da, još uvijek) talijanskim piscem, Vincenzom Latronicom. Vincenzo je napisao roman „Savršenstva“, štivo kratkog daha i bogatog stilska, prepunog praznine jedne generacije i filigranskih preciznih opisa (jednako prazne) svakodnevice.
Razgovor, ovaj službeni, protekao je ugodno. Razgovor, onaj neslužbeni, nastavio se u Kroli, a zatim i Kolažu. Vincenze je zanimljiv lik, živopisan i prepun energije. Intervju smo trebali voditi uživo, dan nakon našeg izlaska, ali mene je zakucala bolest, a možda jednostavno više nisam u godinama da izlazim usred tjedna. Eto, zato, prepiske kojih mjesec dana kasnije.
I dalje mi nije žao izlaska.
Berlin, obećana zemlja
Savršenstva
Sven Popović: Počnimo s razgovorom o gradu koji igra istaknutu ulogu u tvom romanu: Berlin. Berlin, obećana zemlja hipstera i alternativne scene, divlji i umjetnički grad u kojem si godinama živio. Je li Berlin još uvijek obećana zemlja? Je li to bio kad si prvi put kročio njime? Kakav je sada? Koliko su tvoji tamošnji boravci utjecali na to kako pišeš?
Vincenzo Latronico: Tako teško pitanje! I sam se teško snalazim kako započeti. Preselio sam se u Berlin s 24 godine, sanjajući da ću postati pisac; otišao sam s 40, i sada sam pisac. Na mnogo načina, za mene je to bila obećana zemlja. Kada sam odlučivao otići, razmišljao sam o mnogim stvarima koje su se pogoršale – gentrifikacija, rastući troškovi stanovanja, opće osiromašenje nezavisne kulturne scene koja više ne može naći slobodni, neokupirani prostor kako bi rasla. Sve je to istina; također je istina da, kad to izgovaram, zvučim kao 40-godišnjak koji kaže da je sve bilo bolje kad je bio u dvadesetima, što zapravo i jesam. Znam mnoge ljude koji i dalje dolaze u Berlin iz svih krajeva svijeta, tražeći neku vrstu obećane zemlje. Na neki način im zavidim, a na druge sam tužan zbog njih, jer će im biti mnogo teže nego meni. Ispunio sam svoje obećanje.
Znamo da se kulturne Meke stalno mijenjaju. U jednom trenutku to je Pariz, zatim Beč ili Prag, onda London ili Berlin. Mislite li da neki grad danas igra ulogu "novog Berlina"? Također, zašto misliš da mladi iz Južne i Istočne Europe toliko fetišiziraju te zapadne gradove? Nije da ne postoji vibrantna umjetnička scena u Italiji, Zagrebu, Beogradu…
Neki grad je bio "novi Berlin" otkad sam bio u Berlinu! Šala koja kruži Njemačkom je da Leipzig neprestano skoro postaje taj grad, ali nikad ne uspije. Bio je tu i Lisabon, koji je “izgorio” pod masivnom gentrifikacijom nakon Web Daysa, i Atena nakon krize... Mislim da je to na neki način ostavština onoga što smo tražili od metropola od 19. stoljeća: kombinacija vibrantnog kulturnog života i mogućnosti da živimo vrlo jeftino. "Bijeda i sjaj", kako je Balzac napisao. Ta ideja o mjestu punom kontradikcija i slučajnosti, gdje se luksuzni posjetitelji opere susreću sa studentima i sitnim kriminalcima, gdje umjetnici mogu živjeti u slamovima i uspjeti zahvaljujući slučajnom susretu... To je ono o čemu su flâneri uvijek pisali, i to je ono što tražimo u "kulturnoj Meki", kao što kažeš, jer to – prilika, zajednica i jeftinost – je ono što čini da umjetnosti cvjetaju. Zvuči materijalistički, ali mislim da je to jednostavno tako – aspirirajući umjetnik, glazbenik ili pisac ima puno radoznalosti i vrlo malo novca, i traži mjesto koje zadovoljava oboje. Ali s načinom na koji se gradovi mijenjaju u 21. stoljeću, to je sve teže pronaći. Vrlo tužna činjenica: definitivno se sjećam vremena kada sam s nekim prijateljima moje tadašnje partnerice, koja je bila DJ, razgovarao o tome gdje bismo mogli otići jer Berlin postaje tako ukočen i skup. Svi su rekli da postoji jedan grad s nevjerojatnom elektroničkom glazbenom scenom i puno skvotova i neformalnih mjesta za život. Bio je to Kijev. Bilo je to na Božić 2021.
Tvoje pisanje spada pod široki pojam milenijalske fikcije. Postoji li takvo nešto? Što znači biti milenijalac (osim sjećanja na vrijeme kad je internet bio mlad, a MSN, Napster i MySpace su još uvijek bili relevantni ili čak poznati pojmovi)? Jedan od ključnih pojmova u vašem romanu je pitanje autentičnosti. Postoji li takvo nešto kao autentičnost? Kako netko postaje autentičnim piscem? Kako netko postaje autentičnim ljudskim bićem?
Ali ovo je veliko “osim”! Mislim da upravo to karakterizira – barem u dijelovima Zapada – našu generaciju: odrasli smo u svijetu koji više ne postoji. Sjećamo se kako smo nazivali svoju simpatiju iz škole na fiksni telefon i razgovarali s njihovim roditeljima; sjećamo se putovanja vlakom s inozemnom valutom i traženja telefonske govornice kako bismo javili kući da smo dobro. Na mnogo načina, prošli smo kroz digitalnu transformaciju čak i u njenim ekscesima (puno smo naivniji prema zlu društvenih mreža nego mlađa djeca danas), ovladali smo njome; ali još uvijek imamo sjećanje na svijet prije, svijet koji je – barem za Talijane – na mnogo načina bio puno bliži svijetu 1960-ih nego što je današnjica bliža kasnim 90-ima. Mislim da otud dolazi naša kolektivna čežnja za “autentičnošću” – ideja da je nešto duboko, staro ili istinito izgubljeno, neka povezanost s načinom života kojeg se nejasno sjećamo, ali ga nikad nismo stvarno iskusili. To stvara savršene uvjete za marketing proizvoda s aurom “tradicije”, štedljivosti, stvarnosti. Također stvara savršene uvjete za fašizam. Imamo i jedno i drugo.
Potpuno se slažem s tobom, taj osjećaj gubitka raja iz našeg djetinjstva je nešto što nas obilježava. Postoji li način da se vrati taj izgubljeni raj?
Nema šanse. O čemu bismo inače pisali? Sjećam se kako je francuski pisac Philippe Forest rekao da svi romani imaju samo jednu temu, a to je činjenica da je nevjerojatno kako vrijeme prolazi. Tako da mislim da nam to pomaže, na neki iskrivljen način.
Nedostaje mi više jezika za razumijevanje stvari.
Nije moguće povratiti naš izgubljeni raj, ali koja je alternativa radikalnom individualizmu i sebičnosti koju kapitalizam nameće čovječanstvu? Anarho-kolektivizam? Kako održati, ako ne i povratiti, te komadiće raja?
Dragi moj Sven, kad bih barem znao! Dio mene, naravno – mračan, akceleracionistički dio – mašta o katastrofalnom globalnom tehnološkom slomu. Mislim da će rješenje biti puno prozaičnije. Zajednice se uvijek mogu graditi: samo, to je vrlo spor proces, i više nismo toliko navikli na to. No, na primjer, suprotna strana globalne stambene krize je to što se stvaraju nove organizacije na bazi zajednice, dolazi do porasta oblika političkog aktivizma koji nije bio prisutan prije nekoliko godina. Ako dovoljno zaškiljiš, ovi znakovi izgledaju obećavajuće.
Što su milenijalci promijenili, ako išta? Na kojim frontama se borimo? Sjećam se naših studentskih prosvjeda 2009. godine. Mislili smo da ćemo promijeniti svijet. Nismo ga promijenili, ali smo promijenili sebe.
Pa, mislim da je to ono što se uvijek događa. Postoji jedan lijep, sarkastičan intervju s Mariom Capannom iz 80-ih – bio je vođa prosvjeda 1968. u Italiji, a zatim je ušao u parlament i postao senator. Novinar je rekao: "Pa, senatore Capanna, u 60-ima jedan od vaših slogana bio je *La fantasia al potere*: mašta na vlast. Danas, 20 godina kasnije, mašta definitivno nije na vlasti. Ali vi jeste. Osjećate li da dugujete nešto mašti?"
S ozbiljnije strane, upravo sam bio u Argentini i sjećam se kada smo – čak i prije, 2001. godine – marširali pod sloganom "odbacite dug". To je bio ogroman prijedlog! I činilo se nekako ostvarivim, ili barem moguće tražiti ga. Osjećam da smo u tom pogledu izgubili mnogo političke mašte. Možda moramo pitati Capannu ima li malo mašte za nas.
Spomenuo si da su „Stvari“ Georgea Pereca bile veliki utjecaj na „Savršenstvo“. Jesu li postojala još neka djela fikcije koja su bila važan faktor u pisanju ovog romana?
Mislim da mnogo dugujem fikciji Patricije Lockwood i Lauren Oyler; na različite su načine, također pokušale napisati roman o suvremenom životu koji se bavi njegovim digitalnim dijelom; i obje su shvatile da je jedini način da to učine jest razbiti strukturu radnje mainstream fikcije, iako je Oyler to učinila na puno suptilniji način nego Lockwood. Njihov primjer me ohrabrio da razmišljam ambicioznije: pokušao sam, i nisam uspio, učiniti to nekoliko godina prije.
Također puno dugujem „Ravnici“ Federica Falca. To je retroaktivni dug – pročitao sam ga nakon što sam napisao svoj roman – ali čitajući ga i slušajući kako govori, shvatio sam mnogo od onoga što sam pokušavao učiniti, iako tada to nisam znao. Falco je rekao da njegova književnost „nastaje nakon zapleta, ali prije eksperimenta“: ni sam to ne bih mogao bolje sročiti. Njegov roman je ruralan i zemaljski, dok je moj urban i digitalan, ali osjetio sam snažnu povezanost čitajući ga.
Jedna od najdojmljivijih stvari u romanu je nedostatak dijaloga, barem u klasičnom smislu. Kako si uspio napisati strukturiranu, razigranu i dinamičnu knjigu bez upotrebe dijaloga?
Oh, pa, pravi razlog bi mogao biti i taj što sam užasan u pisanju dijaloga! Tako da sam, na neki način, pokušao igrati na svoju ruku, slijediti svoje sklonosti. Općenito, shvaćam da sam pomalo umoran od razmišljanja o pričama u smislu "scena" – dakle, postavka pozornice, dijalog, radnja, sljedeća scena. To je, naravno, temeljni dio priče od samih početaka; ali to je samo jedan od njegovih elemenata. Homer je, primjerice, vodio svoje priče (ili njezine, ili njihove priče) kroz scene i dijalog i opis i popis i alegoriju. Opisi i popisi u Odiseji zapravo pomiču radnju naprijed. Pokušao sam učiniti nešto slično: na mnogo načina moja knjiga sastoji se gotovo samo od opisa. Drago mi je da to se čini "razigranom i dinamičnom" – nadao sam se da će to i biti; kad god kažem da je moj roman sav u opisima i bez dijaloga, osjećam potrebu dodati da znam da to zvuči dosadno.
Rekao bih da, s obzirom na nedostatak dijaloga, si se stvarno usredotočio na opise. Mogao sam osjetiti i vidjeti sve scene, način na koji svjetlost curi u prostoriju. Koliko je bilo teško napisati scene s takvom pažnjom prema detaljima? Također, s obzirom na to da nema dijaloga, moro si karakterizirati Annu i Toma (protagoniste) na druge načine, primjerice kroz opis onoga što se nalazi u njihovom stanu. Koliko je to bilo izazovno?
Istina je da se na isti način karakteriziramo mi sami – i drugi – putem društvenih mreža. U svojoj najjednostavnijoj suštini, ono što društvene mreže čine našem unutarnjem pejzažu je da nas vode do toga da sebe i druge identificiramo kroz niz slika koje mi / oni stvaramo: selfiji, fotografije s odmora, slike stvari iz našeg života ili stana. Počelo je kao neka vrsta "dnevnika", ali se brzo pretvorilo u kurirani autoportret – i to takav koji sve bolje dešifriramo, jer je to ono što radimo dok listamo. Tako sam samo pokušao prilagoditi tu točku gledišta. Na mnogo načina, moglo bi se reći da je pripovjedač algoritam.
Htio sam imati vrlo nejasnog kolektivnog protagonista, čija bi praznina potaknula čitatelje da se poistovjete s njim. A par je najmanja moguća kolektivna jedinica.
Put pisca nikad nije lak, kao što znamo, pogotovo ako, poput tebe, dolazite mnogoljudne zemlje (također, mnogo pisaca). Koliko je bilo teško biti primijećen i objavljen? Koliko je važan Ferrante efekt? Ili, možda prikladnije, u tvom slučaju (kao milenijalca) Sally Rooney efekt?
Imao sam veliku sreću da su me slučajno primijetili, prije više od 24 godine, kada je javna srednja škola koju sam pohađao u Milanu sudjelovala u književnoj nagradi kojoj prisustvovali svi važni urednici. U to vrijeme bio sam zaljubljen u djevojku koja je hodala sa starijim momkom koji je radio u izdavaštvu, i u mojoj glavi to je bilo ono što ga je činilo neodoljivim; tako da, dok su svi drugi učenici trčali okolo dijeleći isprintane priče, ja sam umjesto toga rekao izdavačima da želim stažirati – i našao sam nekoga, Elisabettu Sgarbi, koja je bila dovoljno nepromišljena da odmah zaposli šesnaestogodišnjaka. Počeo sam raditi u Bompianiju i tako je do današnjeg dana – kao čitatelj, asistent, potom lektor i prevoditelj; još uvijek su moj izdavač. Bila je to jedna od onih slučajnosti koje promijene tijek života. Što se tiče ove knjige, imam osjećaj da je u nekim zemljama, poput SAD-a, došlo do porasta interesa za talijansku književnost nakon Elene Ferrante, i mnogo dugujem tome – ali u Njemačkoj ili Hrvatskoj, na primjer, to je bio slučaj i prije.
Na tu notu, kako misliš da bi tvoja karijera izgledala da nisi tražio praksu? Koliki je to utjecaj imalo?
Ne znam. Često razmišljam o tome. Mislim da bih na kraju ipak počeo pisati, jer je to ono što sam oduvijek želio, ali možda puno kasnije, možda bez stvarnog puta prema čitateljstvu. No ponekad razmišljam o tom raskrižju i pitam se ne bi li bilo bolje studirati nešto potpuno drugačije i znati neke stvarne stvari o svijetu – geologiju, financije, arhitekturu. Nedostaje mi više jezika za razumijevanje stvari.
U određenim trenucima, dok sam čitao roman, činilo mi se kao da Tom i Anna nisu pojedinci, već ih se vidi samo kao par? Je li to nešto čemu si težio? I ako jesi, zašto?
Da, ciljao sam na to. Ranija verzija čak je sadržavala poglavlje o njihovim svađama tijekom godina, ali sam ga izbacio jer biste u svađama vidjeli njih kao pojedince, a to sam htio izbjeći. Jedan prijatelj jednom je rekao da je moja knjiga kao one kartonske kulise s rupom kroz koju provučete lice kako biste se slikali. Zvuči smiješno, ali i vrlo je točno. Htio sam imati vrlo nejasnog kolektivnog protagonista, čija bi praznina potaknula čitatelje da se poistovjete s njim. A par je najmanja moguća kolektivna jedinica.
Rekao bih da je najveća tragedija likova možda njihov nedostatak utjecaja u "stvarnom svijetu". Sve se mora zabilježiti na Instagramu, ali i na dubljoj razini, imaju mnogo ideja, ali nemaju sredstava za promjenu svijeta u kojem žive. Imate li komentar na to ili sam potpuno promašio poantu?
To je vrlo točno, ali mislim da je to samo jedan dio. Njihova tragedija je nedostatak prave zajednice, čvrstih veza – s mjestom, s idejom, s drugim ljudima osim partnera (u tome su vrlo sretni). Nemoj me krivo shvatiti, odnosi na društvenim mrežama su stvarni odnosi, ali prilično slabi. Možete ih započeti ili prekinuti jednim klikom. Ideja zajednice također ima ukorijenjenost, zapletenost koju nakon određenog trenutka više ne birate, i ne možete je raskinuti bez traume. Anna i Tom (i mi!) prodani su na mitu o apsolutnom individualizmu i neovisnosti. Izgleda kao sloboda. Također izgleda kao usamljenost i nedostatak povezanosti sa svijetom.
Savršenstva
- Prijevod: Antonija Radić
- Fraktura 05/2024.
- 128 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533587103
'Savršenstva' su drzak, iskren roman o generaciji kojoj su promijenjena pravila odrastanja i o stalnoj rastrganosti između društvenih mreža i stvarnog života. Vincenzo Latronico u 'Savršenstvima' postavlja neka od najvažnijih pitanja danas: kroje li Facebook i Instagram zaista našu sliku i priliku te kako živjeti autentično u virtualnom dobu.