Višnja Stahuljak : Potres

Održava se
01.01.1901.

Na stvarni potres koji se 1880. dogodio u Zagre­bu podsjeća se na samo­me kraju novoga romana Višnje Stahuljak "Potres" s nekoliko rečenica, koje korespondiraju s osob­nim, intimnim potresima onih o čijim životnim pu­tovima saznajemo tije­kom pripovijedanja.

Uspostavlja se na taj način paralela između unutrašnjeg (ne)mira/(ne)sklada u životu Ka­tarine, Slavice, njezine majke Zagrepčanke Ane Pavličekove i supruge si­romašnoga pučkog uči­telja Matije Bolfa, mlinara Jose Žalca, bratića Pavla Žalca, s prostorom koji ih označuje (Rastoke, Rakovac kraj Karlovca, Slunj, Delnice, Zagreb).

Upravo je Pavao Žalac onaj pripovjedač koji se uvodno metanarativno obraća čitateljima "kako bi volio imati snagu i pre­danost onih koji pišu po­vijest pa zabilježiti sve što zna o svojoj obitelji", najavljujući na taj način jedan oblik povijesnoga pripovijedanja, koje znači zapisivanje kretanja pre­ma budućnosti (prati se razdoblje od srpnja 1879. do studenoga 1880.), koja je predvidivo nepredvidiva za svakoga njezina čla­na.

"Potres" je djelomice društveni roman uz čiji se rub prepoznaju socijalne prilike s kraja devetnaes­toga stoljeća (glad, nei­maština), ali je i djelomi­ce povijesna priča o pros­toru "gdje se nesretni Pe­tar Zrinski tukao s Turci­ma". On nudi i geografski kontekst produbljen sva­kodnevnim životom liko­va označenih udaljenim godinama u odnosu na ove u kojima jesmo. Posve je to neobično is­kustvo za suvremenu, br­zu, površnu recepciju, sa­mo povremeno svjesnu dimenzije povijesnosti.

Višnja Stahuljak napisa­la je jedan već pomalo za­boravljeni tip proze koji podsjeća na onu šenoinsku povijesnu narativnu matricu u kojoj se prika­zani događaji nastoje ov­jeriti vjerodostojnim do­kumentima (autorica na­vodi upotrijebljenu litera­turu, ali i jasno, u obliku uvodne posvete, naglaša­va kako su za priču zas­lužni i razgovori s njezi­nom bakom Albinom i djedom Darkom bez "koj­ih ne bi bilo ovoga roma­na").

Kroz dvanaest poglavlja sveznajući pripovjedač blago ulazi u unutrašnjost likova naslućujući na taj način njihov osjećaj ne­potpunosti, nemira i nela­gode koji se tek u odnosu s izvanjskom prirodom pretvara u povremenu erupciju pozitivne energi­je, punine i zadovoljstva. Čini se stoga da su šum slapova Slunjčice u Rastokama, boja Korane i mlinovi razasuti uz vode­nu magmu oni prostori koji daju intenzitet privat­nom i intimnom životu li­kova u metaforički naslo­vljenom romanu "Po­tres".

Kada iskazuje fascinaciju ljepotom vode, njezi­nom vitalnošću, razornošću, neustrašivošću i vječnošću,   kada diskretno ulazi iza zatvorenih vrata obiteljskih sudbina ili se prepušta slici zagrebačko­ga Gornjega grada ili Ilice kojom prolazi "Lijepa Sla­va" - Višnja Stahuljak po­buđuje emocije kakve iza­zivaju ljudi čista srca bez obzira nalikuju li oni u ovim (post)postmodernim vremenima posljed­njim romantičnim Mohikancima koji se trude u li­teraturi očuvati lijepe, fi­no nijansirane opise pri­rode, kao i one lirski into­nirane, spore mnogostru­ko složene rečenice.

Kada stil romanesknog pripovijedanja prožme poetičnost ispunjena zvu­kovima, bojama, oblicima i mirisima, a intonacija zadobije emocionalnu čistoću, u nekim se dijelovi­ma "Potresa" povremeno prepoznaju i osjeti melan­kolije i nostalgije. Kroz objektivno bilje­ženje izvanjskih zbivanja neočekivano ispliva neki višak značenja koji čine roman primjerom suptil­ne, tihe, kontemplativne proze o povijesti, polaga­na ritma i profinjena osje­ćaja za detalje i nijanse.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )