Želimir Periš : Autor je odgovorniji za svoj tekst nego za svoju biografiju
Želimir Periš zadarski je književnik, prevođen i nagrađivan. Potpisuje knjigu kratkih priča Mučenice (2013.), zbirku poezije X (2016.), trilere Mima i kvadratura duga (2013.) i Mima i vaše kćeri (2015.). Sa Stašom Aras pokrenuo je i vodio radionice pisanja Otpis, koje u Zadru i dalje funkcioniraju kao prostor za komunikaciju i poticaj pisanja. Također je jedan od direktora festivala književnosti i kulture KaLibar bestiVal, koji se prvih šest godina održavao u Zadru, a zadnje dvije, otkako ga je preuzela udruga Katapult, u Varaždinu. Ove godine, u izdanju OceanMora, Perišu je izašla najnovija knjiga, roman Mladenka kostonoga. Smješten u 19. stoljeće, od dalmatinskoga zaleđa i obale pa sve do Istre i Austrije prati lik vještice Gile, najstrašnije žene koja je gazila Dalmacijom, kako ju je 1882. opjevao guslar priveden na policijsko saslušanje u Beču. Faktografski, to bi bilo to. No treba dodati i sljedeće: da je Mladenka kostonoga iznimno uspio eksperiment za koji se autor po svemu sudeći jako dobro pripremio okušavši se prethodno u raznim žanrovima.
Riječ je, dakle, o gusto istkanom epskom romanu koji se ne bavi samo feminističkim temama, nego i širim identitetsko-političkim pitanjima i kontekstima – nacionalizmom, imperijalizmom i dogmatizmom svih vrsta, kao i narodskim, u većini slučajeva upravo ženskim „pripravcima“ protiv istih. Kostonoga je umnogočemu cervantesovski tour de force, s čitavom lepezom grotesknih, ranjivih, parodiranih, simpatičnih i odbojnih likova, roman nenametljivo prožet mudrošću, ne onom predvidljivom i utješnom, već gorkom i paradoksalnom. Gotovo mi se čini, s odmakom od nekoliko tjedana, da njegov glavni junak nije vilenica i vještica Gila, već u pripovijedanju zavidno vješt punk-guslar, Ž. P. (44). Stoga ovaj intervju.
Gilin žmukler
Mladenka kostonoga
Lora Tomaš: Mladenka kostonoga interaktivni je roman bujnog imaginarija, postmoderne strukture. Posežete za različitim formama: od proze do stiha, recepata, enciklopedijskih unosa, dramskih dijaloga, natpisa, basmi, čarolija. Što ste htjeli postići ovakvim odabirom formata i koliko ste dugo pisali roman?
Želimir Periš: Mladenka kostonoga u svojoj je osnovi životopis. Želio sam napisati životopis koji nije linearno ispripovijedan slijed događaja, već kolaž fragmenata koje čitatelj sam mora slagati i sastavljati u priču. Želio sam uključiti čitatelja u istraživanje Gile, kao što je u samom romanu istražuju carski agenti. Jako mi je zabavno bilo prebacivati fokus priče, varirati formu i glasove. Kad se obrađuje epizoda iz života Gile dok je djevojčica – forma je dječja bajka u kojoj životinje govore a priča počinje s „Jednom davno…“; kad se obrađuje biografija kardinala koji je skladatelj, glava se sastoji od glazbenih kritika njegovih djela. Pritom sam želio i razbiti ustaljene forme nekoliko linija radnje, priče u okviru i slično, a roman pretvoriti u igru koju čitatelj otkriva kako kroz njega napreduje pa i sam zaključuje da život nije samo jednoslojna linearna priča, već kompleksan međuodnos mnogih ljudi, vremena i prostora.
Pisanje je potrajalo, ali ne toliko zbog romana koliko zbog života samog. Život je kompleksan vremenski prostor prenatrpan sadržajima i obavezama i teško je iz njega izvući „višak“ vremena za umjetnost. Događaju se neki prekidi, život se lomi, dobio sam kćer, bolest, mijenjao posao, radio neke druge kreativne projekte, knjiga je često padala u drugi plan, ali nije bila zaboravljena – osjećao sam dug prema tekstu i svijetu koji se stvarao u njemu.
Duge pauze radio sam i zbog stilskih rješenja. Svaka je glava napisana vlastitim glasom, zasebnim stilskim izričajem za koje mi je nekad trebalo puno vremena da ih istražim da bih mogao pisati na taj način, a također i dugo vremena da ih zaboravim, da ih izbrišem iz glave pa da mogu tražiti neki novi glas. Jedno poglavlje prati neukog seoskog tesara, iduće je napisano iz usta redovnika erudita, drugo iz pera wannabe pjesnika inspiriranog šesnaestostoljetnim jezikom Petra Zoranića, pa onda imam glas iz bajki, Gundulićeve pastorale, niz igranja sa žanrovskim stilovima: horor, triler, erotski roman, zatim znanstveni tekst, bilješke etnologa, niz različitih umova koje moram ugurati u vlastiti – čitav je proces potrajao gotovo četiri godine.
Ep-roman na policijskom saslušanju spjevate vi, autor-guslar, koristeći se sabljom i puškom kao zamjenama za gusle i gudalo, kao pripovjednim alatima. U kakvom je odnosu položaj barda, ili pak arhetipa „dvorske lude“ koja istodobno prosipa mudrosti i profanosti, s političkim revolucijama?
Kad je knjiga bila završena trebalo ju je nekako predstaviti, a nezahvalno je ukratko predstaviti knjigu od 450 stranica, 200+ likova, 50+ priča, stotine ideja i desetine tema koje roman okrzne. Tako smo krenuli s guslarom Želimirom Perišem koji je jedan od pripovjedača čija je uloga da definira okvir u kojem se roman događa (makar je i taj okvir zapravo samo nosač za druge okvire, koji su pak nosači za druge itd.). Guslar je poslužio kao lice romana, a ja, kao autor, stao sam iza tog lica. Međutim, ta je vizura lažna.
Guslar je u mom romanu, kako si to sjajno primijetila, zapravo transformiran u arhetip dvorske lude, koja onda kroz porugu i grotesku pripovijeda o ozbiljnim temama, o politici, vlasti, o lovu na moć, izrugujući se i podrivajući autoritet. Tako Želimir Periš, iako ima gusle u ruci, zapravo nije istinski narodni guslar, koji obično nekritički veliča neki politički lik, već je Gilin žmukler koji zajedno s njom kreira taj lažirani meta–ep.
Mučenice
Odakle interes za feminističke teme? Prvo Mučenice, a sad evo i ovaj roman.
Mučenice jesu bile moj feministički istup. Zanimala me problematika roda i želio sam istražiti aspekte „ženskog“ kao i dekonstruirati mitologiju iz rodne perspektive. Mučenice su, dakle, a priori ženska knjiga, jer sam likove birao po njihovom rodnom određenju. Kostonoga je, s druge strane, ženski roman a posteriori. To što je glavni lik žena, ili pak glavni likovi žene, nije došlo iz moje proračunate intencije, već je posljedica odnosa i društvenih uloga tog vremena i prostora. Želio sam pisati o praznovjerju, a savršen protagonist takve priče je vještica, ne vještac.
Odmah na početku uz Gilu uvodite i lik Anke Revolucionarke, brđanke koja Gilu susreće u ključnom periodu svoga života pa, ohrabrena njezinim savjetima, pobjegne od kuće započevši tako svoj lutalački život. Zatim se opet pronađu. U kakvom su odnosu Anka Revolucionarka i Gila, i zašto su vam trebala dva snažna ženska lika – paralela ili kontrast? Koliko su povijesno vjerojatne baš takve kakve jesu, u situacijama kroz koje ih upoznajemo?
Anka je izuzetno drčna djevojka, toliko da se sama izborila za mjesto u knjizi. Knjigu sam započeo sa Ankom koja je tek sporedni lik, nositeljica jednog od uvodnih poglavlja kojemu je pak cilj bio da predstavi protagonisticu Gilu. Anku sam napisao tek da bude Gilina fokalizatorica i nakon toga mi više nije trebala. A onda se stvar izokrenula. Anka je poslušala Giline savjete, postala odvažnija i nije „nestala“ u povijesti već je bilo gotovo nemoguće ponovo ne naletjeti na nju u knjizi.
Ovo je zapravo direktno inspirirano nekim biografijama koje sam proučavao za potrebe romana, naprosto, mobilnost ljudi u prostoru tog vremena rezultira slučajnim, ali predvidivim susretima. Razvijena industrija u Zadru tog vremena privlači radnike raznih profila, pa se Gila i Anka, koje su, svaka na svoj način, nadničarke, ponovo susreću. Nakon incidenta u Zadru postaje jasno da je njihova veza puno čvršća pa Anka i Gila ostatak života ostaju zajedno kao svojevrstan power–couple, Batman i Robin, Scott i Zelda, Holmes i Watson, a sama priroda tog odnosa preispituje se u idućim epizodama. Inicijalno, pripremajući Gilinu biografiju, zamišljao sam je samu, međutim, Anka je onemogućila taj plan. To je jedna od najugodnijih stvari u pisanju, kada karakter lika intervenira u autorov koncept.
Kako ste i koliko dugo istraživali za ovu knjigu – odakle vam sve te basme i čarolije, detaljni opisi ljekovitih svojstava pojedinog bilja, zapisnici sa suđenja vješticama, razni dijalekti…?
Trudim se biti posve vjeran i autentičan. Svako moje znanje dolazi iz provjerene literature. O magiji sam učio iz Katičića i Šeše, o vješticama iz Bayera i Baroje, knjiga o ljekovitim biljkama je mnogo, knjiga s arhaičnim receptima također (recept za stišavanje spolnog nagona radi!), dijalektalne legende sam tražio kod Eveline Rudan i Drage Orlića pa gnjavio izvorne govornike (hvala Vidić, Kostić, Rađen, Grgorinić, Gregur!), iščitao kilograme knjiga na odjelu etnologije svih gradskih knjižnica gradova u kojima sam pisao ovaj roman i pričao s mnogim ljudima koji znaju nešto o kontekstu kronotopa mog romana.
Gotovo nijedna stvar u romanu nije posve izmišljena, samo je ponekad prerazmještena i preimenovana. Možda je najekstremniji primjer Gilin bijeg iz logora i lutanje po Lici i Velebitu. To je balkanizirana priča o izgubljenim dječacima Sudana, djeci koja bosonoga bježe od rata u Etiopiji, tisućama djece izbjeglica koja bez roditelja lutaju zemljom/pustinjom a nijedan ih logor ne može/ ne želi primiti jer su svi prenapučeni. To je početna inspiracija za Gilina lutanja, ali onda sam dug period proveo nad literaturom istražujući sudbinu nemuslimana prebjeglih iz Bosanskog pašaluka za vrijeme janjičarskog ustanka i pretvarajući izgubljenog dječaka Sudana u bjelokosu djevojčicu Gilu.
Ep jest pretjeran, melodramatičan, grandiozan, nije mu svrha da prenese priču nego da je prenapuše u mit.
Jako vam je važna simbolika. Krv se u romanu nekoliko puta naglašava, provlači: krv kao život, kao metafora, kao politika, kao ono što nas veže uz naciju, uz tradiciju, kakva god ona bila. Na koji način stilske figure kroje politiku? (Primjerice, Eva stvorena od Adamova rebra slika je koja može imati bezbroj interpretacija, no prije svih nameće se ona o drugotnosti.)
Roman je izuzetno nasilan i brutalan, no nisam se nasiljem htio smjestiti u naturalizam, puno mi je zabavnija stilizacija i simbolična vrijednost nasilja. Krv je jedan od tih dekonstruiranih simbola, činilo mi se zanimljivo ugraditi ga u magičnu priču o promjeni nečega toliko iskonskog i nepromjenjivog kao što je krv. Krvi će se do kraja romana liti puno, a ja sam se nastavio igrati s drugim nacionalnim i identitetskim motivima, kao što su npr.: jezik, mjesto rođenja, rodoslovlje i slično. Roman obiluje i vizualnim simbolikama: prikivanje na križ, slika sa suđenja „vještici“, pieta. Tekst često razbija četvrti zid da bi sâm prokomentirao pojedini od tih motiva, najčešće parodično, woodyallenovski. Na kraju tekst metatekstualno progovara sâm o sebi, i to je jedan važan simbol. Ironizirajući simbole jezika i moći, bilo mi je važno ironizirati i pojam knjige kao takve.
Jednostavna je istina da svi makrohistorijski problemi uvijek imaju mikrohistorijske povode, kažete na jednom mjestu. Pojasnite nam malo. Koliko nam, s druge strane, makrokonteksti ostavljaju manevarskoga prostora u mikrokontekstima?
Karikiram tu jednu povijesnu situaciju u kojoj se krojila granica pa se iskrojila baš na taj specifičan način jer je jedna zainteresirana strana imala crijevne gliste pa joj nije bilo do lutanja po planinama. Crijevne gliste su, dakle, mikrohistorijski povod, a posljedica je golema jer ništa toliko ne utječe na ljudske sudbine koliko ta zamišljena crta koja se povlači preko planina i rijeka, koja onda određuje hoće li ljudi s ove ili one strane granice živjeti u civiliziranom i prosperitetnom društvu ili u klerikaliziranoj kleptokraciji.
Opis harambaše Stipana Grizelja zanimljiv je jer kontrastirate njegovu osiljenu muškost i mitsku veličinu sa stvarnim čovjekom, jednako okrutnim, ali ne baš tako silnim. Grizelj se junači samo nad nemoćnima, a marketinška mu je strategija strah koji im utjeruje u kosti. Gila se u toj istoj Glavi 11, kako kažete u sažetku, pojavljuje tek u epizodnoj ulozi kao protuteža njegovoj opjevanoj muškosti. Na početku knjige pak pišete da je guslarov posao, znati prepoznati epsko u životu, a i Gilu nazivate strašnom. Koja je funkcija epa, i ima li život, u usporedbi s epskim, ikakve šanse?
Ep jest pretjeran, melodramatičan, grandiozan, nije mu svrha da prenese priču nego da je prenapuše u mit. Usto je često lažan. On je marketinški alat u doba prije marketinga. Priča o Stipanu Grizelju, između ostalog, karikira ideje medija i marketinga, a zajedno s čitavom knjigom karikira ideju epa i epskog. Priča o Grizelju možda jest epska, ali je istinita, u potpunosti modelirana po hajducima ovog prostora i izuzetno se lako preslika na suvremeno doba u kojem je crta razlikovanja između razbojnika i junaka jednako tako rastezljiva – zapravo – na ovim prostorima te crte ni nema.
To je mistika imperijalizma: Kog pokoriš, taj ti čita iz dlana, reći ćete dok opisujete spiritistički salon Alice Crne u Beču i njezine klijente. O kakvim se ovdje pozicijama radi, mogu li biti i subverzivne? Možemo li povući paralelu s izbjegličkom i migrantskom krizom u Europi?
To progovaraju mladi bahati Bečani, iz čije je pozicije Hrvatska kolonija. Svijet se oduvijek dijelio na moćne i robove, to im ne smeta, nego im smeta što Englezi imaju za koloniju zanimljiv egzotični Egipat, a oni samo brda na Balkanu. Više puta u romanu markiram slavenofobiju, to mi je zanimljivo u kontekstu opsega i fokusa mržnje. Književnost je sjajna kad je potrebno zamijeniti pozicije pa da se one koji kriminaliziraju i dehumaniziraju imigrante stavi u njihovu kožu. I povijest je sjajna za istu svrhu, dovoljno je maknuti se sto godina amo–tamo pa da tlačitelj postane žrtva. Zapravo, za Hrvatsku niti toliko.
Kako stojite po pitanju direktno angažirane književnosti?
Općenito, to pitanje mora li umjetnost djelovati u smjeru društvenog angažmana ili je slobodna biti umjetna stalna je tema, makar, meni osobno sve zamornija. Jasno je da svako društveno djelovanje mora imati obavezu prema društvu, ali umjetnost isto tako može i smije biti duboko intiman čin odnosa prema sebi izdvojenom iz društva, prema tome, nema dug prema angažiranosti.
Ono što mene zanima je dekonstrukcija angažmana kao umjetničkog izričaja. Na primjer, književna kritika danas (zapravo cijelo zadnje stoljeće) jasno definira da pamflet ne može biti dobra umjetnost. Tako definirano, pravilo naprosto vuče na reinterpretaciju, pa sam i cijelu prethodnu knjigu, zbirku pjesama „x“ posvetio toj igri.
Eksperiment, koji je Mladenka kostonoga, rezultat je mog promišljanja o mogućnostima umjetničkog dosega u tekstu, o slobodi igranja stilom i konstrukcijom.
X
Zapisano je magično, da, ali ima li autor uvijek utjecaja na to hoće li ta magija biti crna ili bijela? Kako se osigurati, ako je to uopće moguće?
Autor mora imati razumijevanje za utjecaj svog teksta. Čak bih rekao da je autor odgovorniji za svoj tekst, nego za svoju biografiju, ali ne bih to znao argumentirati. Naravno da dopuštam polivalentnu umjetnost čije značenje definira čitatelj, no umjetnik mora bar donekle vući konce te interpretacije.
Planine, posebno i konkretno Velebit, konstruirate kao Arkadiju (po predlošku Zoranićevih Planina), ali mučnu i problematičnu. Kako odrasta Gila, čiji će instinkti u susretu sa zakonima Carstva, Crkve i tradicije najčešće biti grubo testirani?
Gila odrasta u svojevrsnoj Platonovoj pećini, o svijetu uči kroz cinične oči izopćenice Smeđe, a jednom kad se spusti u civilizaciju mora se suočiti s osnovnim pitanjima: „tko je, što je i čija je“ i to je prati dobar dio života, dok ne nauči odnositi se prema tim pitanjima, zapravo prezirati sve one koji ih postavljaju.
U roman ste unijeli i specifičnosti lokacija svojih spisateljskih rezidencija: Silba, Pazin… Jeste li tako odlučili na licu mjesta, inspiracija ili dogovor?
Na neki sam način pratio Gilu po svijetu, hodajući ispred nje. I to je jedna slika iz romana: pratiti nekoga hodajući ispred njega. Gila je izbjeglica, prognanica, stalno u bijegu i nemiru, prolazi kroz mnoga mjesta a ja sam im želio uslikati autentičnu atmosferu, tako da sam je upisao na mjesta koja sam imao priliku dobro upoznati, na primjer Pazin i Silbu gdje sam bio na rezidencijama, ali i drugim mjestima kamo su me povele prilike i prijatelji: samostan na Bolu, Beč, Velebit, Lika, Zagora i Hercegovina.
Treba li nam rodno nijansiraniji ili univerzalniji jezik? Na koji način općenito pristupate jeziku u ovom romanu?
Nemamo tu sreću da imamo rodno nedefiniranu gramatiku, kao npr. engleski, ili bar rodno neutralne imenice kao npr. turski, pa ćemo govoriti onako kako možemo, a to znači nijansirati, definirati i redefinirati jezik koliko je god potrebno. Moram priznati da sam to želio i u romanu, ali je taj pokušaj završio silno neuspješno. Roman se igra metafikcijom pa se povremeno obraća samim čitateljima, no ne bi li trebao čitateljima i čitateljicama? Moram priznati i da nisam jezični purist, jako mi se sviđa ubacivati riječi tamo gdje ne pripadaju, izvlačiti ih izvan konteksta i povremeno lomiti pravila. Ugodan je bio i rad s urednikom i lektoricom koji su podržali moje eskapade i pokoji neologizam. Također, Mladenka je puna arhaizama i internacionalizama koje je teže sresti u suvremenom hrvatskom jeziku, no i jedna od njenih sastavnih tema promišljanje je o jeziku kao političkom tkivu. Nekoliko likova romana pasionirani su prema jezičnim pitanjima što na kraju utječe i na samu Gilinu sudbinu.
Vještica kao anti-majka. Koliko je ovo aktualna usporedba?
Vještica kao anti–majka jedna je sjajna psihoanalitična interpretacija zapisnika sa suđenja vješticama koju je izradila etnologinja Nataša Polgar, a iz koje sam dobio smjernicu i kostur odnosa Gile i Carevića. Vještica je zvijer u formi žene koja umjesto reproduktivnih gaji destruktivne porive. Ona je čudovište koje ne rađa, nego jede djecu. Žena nikad ne može biti i majka i vještica. U književnom smislu, to je norma koju valja lomiti, pa je Gila zato i majka i vještica. Danas su neke definicije riječi promijenile značenja. Riječ vještica gotovo je izgubila negativne konotacije. Vještice napokon više nisu ružne starice već protagonistice po crtićima, literaturi i serijama za mlade, unuke onih koje nisu spalili vratile su se kao simbol progresa i pravde. S druge strane, anti–majka je još uvijek politički kontekst koji se želi predstaviti negativnim. U aktualno doba pokušaja konzervativne revolucije i uskraćivanja ženskih reproduktivnih prava i slobode izbora, anti–majka je ona koju bi takvi ponovo palili na lomačama, makar fašničkim.
Autor ste koji mijenja teme i izričaje: od poezije, kratke priče i noir krimića pa do, evo, epskih romana. Koliko vam je važno na ovaj način eksperimentirati? Osjećate li se više ili manje sigurno u nekom žanru? Što sljedeće možemo očekivati od vas? Neke vanknjiževne izlete?
To mijenjanje tema i izričaja otišlo je u toliku krajnost da mi se čini da više nisam u stanju zadržati fokus do kraja knjige. Sloboda u eksperimentiranju, koju sam oslobodio u Kostonogoj, gotovo je teret u smislu da mi se sad teško vratiti na malu i jednostavnu kompoziciju. Eksperiment – koji je Mladenka kostonoga – rezultat je mog promišljanja o mogućnostima umjetničkog dosega u tekstu, o slobodi igranja stilom i konstrukcijom. Nisam siguran što će se sad dogoditi. Neke jednostavne ideje i priče koje su mi se ranije činile zgodnom osnovom za iduću knjigu, sad se čine pomalo trivijalne. Imam čak i strah da bi, ako je Kostonoga bila moj Uliks (koji mi je bio važna inspiracija u kompozicijskom i umjetničkom smislu), da bi moj idući roman, nastavim li tim smjerom (luđe–jače–odvažnije) mogao biti propast poput Finneganova bdijenja. Nije da se uspoređujem s Joyceom :)
A možda i ne moram napisati iduću knjigu. Stalno sam uronjen u vanknjiževne izlete, kako to kažeš – zapravo i nije riječ o izletima. Uz pisanje paralelno radim još neke zanimljive projekte, s jedne strane kreiram društvene i računalne igre (Strašne žene su pravi mali hit, a o Crawliji će se tek čuti), s druge strane, i u svoje radno vrijeme (radim 8 do 16 u uredu, kao Kafka :) radim na nekim uzbudljivim kreativnim hi–tech projektima, ali sve mi je to dosta teško spojivo s književnošću pa te stavke u knjiškim životopisima radije izostavljam.
Mladenka kostonoga
- Naklada OceanMore 07/2020.
- 448 str., tvrdi platneni uvez
- ISBN 9789533321073
U Beču je 1882. godine priveden, pretučen i policijski saslušan guslar Želimir Periš (44, Zadar), koji je spjevao ep o vještici Gili, kaže prva glava romana 'Mladenka kostonoga'. Njegova četiri rimovana deseterca i sažetak sadržaja uvode nas u svaku od 50+ glava Kostonoge koje nelinearno, 'muzikalno' i mozaično pričaju brutalnu priču o životu nesretne progonjene žene i djeteta joj Carevića.