Zoran Ferić : Tijelo je osuda

Kada je Zoran Ferić 1996. godine objavio »Mišolovku Walta Disneya«, nije to bio velik događaj mjereno medijskim odjecima, ali jest za svakog onog tko ju je čitao. Pozivati se onda na tu knjigu značilo je, makar za mladu generaciju koja Ferića nije poznavala iz književnih časopisa, ubrojiti se u krug onih koji »kuže prave stvari«. Jedanaest godina poslije Feriću su objavljena sabrana djela (Profil), a on je već postao opće mjesto kada se spominju najbolji hrvatski pisci.

"Simetrija čuda", kako je naslovljena jednosveščana knjiga Ferićeve sabrane proze, donose »Mišolovku Walta Disneya«, »Anđela u ofsajdu«, »Smrt djevojčice sa žigicama« i »Djecu Patrasa«. U sve te knjige u većoj ili manjoj mjeri ugrađen je humor, groteska, apsurd, opsesivni motivi tijela, nagona, paranoja i bolesti... Ferić trenutno piše roman o grupi šezdesetpetogodišnjaka koji su odlučili ponoviti svoje maturalno putovanje brodom između Opatije i Zadra. Kaže da ga je privukla pomisao da napiše komičnu priču o starijim ljudima koji još nisu prestari, onima koji se mogu osjećati i izgledati petnaest godina mlađima ili pak isto toliko starijima.

Barbara Matejčić : I Vi ste, kao i neki drugi hrvatski pisci u novije vrijeme, na naslovnici svoje nove knjige. Ima li u tome neke samodopadnosti ili makar manjka skromnosti?

Zoran Ferić : Moja proza često govori o užasu postojanja. Poput mnogih pisaca, nerijetko s čitateljima dijelim svoje najintimnije užase, paranoje i gađenje nad životom. Pa, ako već u tom intimnom činu dijelim spomenute užase s tim dobrim ljudima, ne vidim razloga zašto ne bih podijelio s njima i užas svoga lica. Ono što se vama možda čini kao manjak skromnosti, ja vidim kao sklonost žanrovima, ponajviše hororu. Međutim, ako me pitate jesam li skroman, moram priznati da apsolutno nisam i da bih upravo zbog te neskromnosti više bih volio na naslovnici vlastitih sabranih proza vidjeti fotografiju Penelope Cruz u koju sam trenutno zaljubljen.

Međutim, urednik Drago Glamuzina me uvjerio da bismo teško objasnili Penelopu na naslovnici moje knjige, a i da je to vjerojatno jako skupo. Osim toga, postoje knjige koje svojom koncepcijom, ne samo sadržajem, opravdavaju objavljivanje fotografije autora na naslovnici. Autobiografije, memoaristika, pa i ovakve zbirke sabranih proza. Između lica i onoga Ja u knjizi postoji čvrsta veza i nije loše da ponekad možemo tu vezu pronalaziti u izrazu ili crtama toga lica. I treće, možda najvažnije, koncepcija čitave biblioteke je takva da se fotografija autora nalazi na naslovnici i čini mi se da ne bi trebalo zbog toga govoriti o samodopadnosti pisaca.

Drago Glamuzina u pogovoru 'Simetrijama čuda' navodi da ste svoju prvu, nikad objavljenu knjigu žrtvovali zbog pogodbe s Bogom dok ste Vi za istu tu knjigu legendi i satiričnih mitova jednom rekli da ju izdavači nisu htjeli objaviti i da Vam je draže da je tako bilo. Koja je od tih dviju verzija točna i o kakvoj se knjizi radilo?

Radilo se o knjizi pod naslovom "Legende“, zbirci vrlo kratkih priča čiji je velik dio objavio moj kolega Krešimir Bagić u Studentskom listu 1987. godine. Nastale po uzoru na male mitove Stanislava Leca, to su bile zapravo legende o biblijskim likovima ispričane u formi apsurdističkih viceva. Krešo Bagić, kojemu su se tekstovi svidjeli, predložio mi je da od toga napravim knjigu. Skupio sam, dakle, tekstove koji su izlazili u Studentskom listu, Poletu, Quorumu i Pitanjima te ih odnio u redakciju Quoruma čiji je urednik tada bio Miroslav Mičanović. Upravo su moji kolege, Bagić i Mićanović odigrali ključnu ulogu u tome da počnem objavljivati ono što sam pisao. Knjiga je, dakle, bila u redakciji, kad se pojavila sida. Istina je ono što je napisao Drago Glamuzina u pogovoru: odlučio sam ne objavljivati više te tekstove ni u kom obliku ako moj prvi test na sidu bude negativan. I održao sam obećanje tada dano Bogu iako sam ateist.

Likovi Vaših proza često su tjelesno obilježeni – hendikepirani, unakaženi, unesrećeni svojim tijelom. Zbog čega Vas provocira takva tjelesnost, od koje uglavnom okrećemo glavu, i suprotstavljate li ju hotimice današnjem sveprisutnom bombardiranju savršenim tijelima?

U devedesetima tijelo na velika vrata ulazi u naše živote na različite načine. Teretane, trčanje, zdrava prehrana, fanatično proganjanje pušenja i svega nezdravog, alternativna medicina i plastična kirurgija simptomi su duha koji tijelo shvaća kao dinamičnu činjenicu i smješta ga u domenu vlastite odgovornosti. Naše tijelo je i naša odgovornost, a za većinu bolesti, kaže se, sami smo krivi. Recimo, bolesti krvožilnog sustava direktno su povezane sa stresom, prehranom i pušenjem. Na to možemo utjecati i postoji snažan imperativ da na to i utječemo jer nam se na leđa stavlja možda najveća i najneugodnija odgovornost: odgovornost prema sebi samima. Na začepljenje žila utječe i genetika, na to se ne može utjecati, ali u toj velikoj priči o vlastitoj odgovornosti ionako je važna borba i djelovanje, to da nešto činimo za sebe, a ne i sam rezultat.

Drugi aspekt dominacije tijela je ovaj o kojemu govorite, estetski. Kao što smo sami odgovorni za zdravlje, tako smo odgovorni i za ljepotu. Industrija zdravlja i ljepote danas su među najisplativijim granama privređivanja i zbog toga nam mediji postavljaju tako čvrste obrasce o ljepoti tijela. U svojim pričama htio sam stvari postaviti drugačije: tijelo je osuda. Postoje situacije kad za vlastito tijelo nismo sami odgovorni, nego je nesreća dana odnekud izvana, od sudbine ili Boga. To je istinska tragedija ljudskoga života: nemoć. I koliko god smo danas izgradili naoko humane mehanizme tretiranja i ophođenja s tjelesno ili duševno obilježenima, oni su, možda više nego ikada, u rezervatu. Za njih postoji određena količina institucionalizirane dobrote i humanosti, ali njihov je svijet prekriven jumbo plakatima.

U jednoj priči iz "Mišolovke“ upotrijebio sam upravo takav motiv: njemački koncentracijski logor postepeno se pretvara u suvremeno potrošačko društvo i električnu žicu prekrivaju plakatima. No, to ne znači da ona i dalje ne postoji.

A što se tiče mojih likova stvar je jasna: tragedija je veća ako pate nevini. Krivci često zaslužuju kaznu, a nevini idu direktno u nebo. Preskaču čistilište. To je i prilika da u sav taj užas uvedemo uzvišeno. Rinčica na uhu mongoloidne djevojke može se činiti uzaludnom, ali u tome i jest njena ljepota.

Osjećate li kakvu srodnost – upravo što se odnosa prema tjelesnosti tiče – s prozom Pascala Brucknera?

Ne mogu reći da osjećam neku posebnu srodnost prema Brucknerovoj prozi. Čitao sam "Ledeni mjesec“ i moram priznati da me nije oduševio. Čitava ta situacija, a pogotovo Franzovo pripovijedanje djelovali su mi nekako izvještačeno, neuvjerljivo, možda previše intelektualno da prihvatim takav demonski lik. Iako, analize njegovog i Rebeckinog ljubavnog odnosa, na momente djeluju fascinantno. Moj tip pisca, kad se već govori o fenomenu tijela, bio bi Kundera. U "Nepodnošljivoj lakoći postojanja“ on u dva velika poglavlja o glavnom ženskom liku, Terezi, govori o odnosu duše i tijela. Na početku prvoga od tih poglavlja govori kako je Terezu kao lik rodila jedna neugodna situacija: kad je prvi put došla u stan muškarca koji će postati njena životna ljubav, počela su joj krčati crijeva. Kundera objašnjava kako je tu ženu rodila situacija koja drastično otkriva nepomirljivost tijela i duše. I tu se apsolutno slažem s njim, to je osnovno ljudsko iskustvo. Tijelo nas često izdaje kad se želimo posvetiti uzvišenom. Ljubav koja se rađa iz proljeva životna je činjenica i gotovo svatko, ako je malo živio, ima u svom iskustvu nešto takvo.

Muški likovi mojih priča često u sebi nose upravo tako drastično manifestiranu podvojenost tijela i duše. Jedan od njih čak kaže kako je svako zaljubljivanje kod njega popraćeno s blagim gađenjem prema spolnom odnosu s voljenom osobom. Ali emocije i uzbuđenost čula izdvaja u njemu nagon u svom čistom obliku pa je svaka njegova velika ljubav popraćena i kontaktom s mnogim ženskim tijelima.

Iako sve Vaše dosadašnje proze karakterizira sličan registar motiva i pripovjednih postupaka, u zadnjoj knjizi, "Djeci Patrasa“, grotesknoga i apsurdnoga daleko je manje. Jeste li možda u tom smislu ublažili tekst kako ne biste 'upali u maniru'?

"Djeca Patrasa“ su kombinacija ljubavne priče i obiteljskoga trilera. Dvije bolesne djevojke sličnih imena, koje se na neki način pretapaju jedna u drugu, svojim postojanjem svjedoče o mom interesu za drugačije koji se nije iscrpio, ali se u ovome slučaju manifestirao u drugoj formi. Ovdje me nije interesiralo da pokažem svijet u svojim grotesknim manifestacijama, kao ni apsurdnost življenja, nego, na neki način, upravo njegovu tragiku. Zanimale su me više i emocije kao što su simpatija i tuga a to se groteskom teže postiže.

Često se služite postupcima karakterističnima za krimiće – istraživanjima, uhođenjem, navođenjem na krivi trag… Volite li uopće krimiće?

Krimić mi se sviđa zato što je odlična manifestacija organizirane paranoje. To je svijet u kojemu su svi sumnjivi, prostor u kojemu se slobodno možemo prepustiti autorovim indicijama i vlastitim paranojama. Istovremeno, koliko god realističan, krimić je i oblik Arkadije, mjesto u kojemu smrt nije tragedija nego rebus. Pokušavam zadržati misteriju, krivi trag, paranoju i špijuniranje, ali istovremeno se trudim izaći iz Arkadije i smrt vratiti u domenu tragedije. U posljednje vrijeme zanima me obiteljski triler, uglavnom svijet bliskih ljudi koji jedni od drugih kriju nevjerojatne tajne.

Prošlo je jedanaest godina otkako ste objavili prvu knjigu, "Mišolovku za Walta Disneya". Koliko su se u tom vremenu okolnosti za književnost promijenile?

Okolnosti su se zbilja promijenile. Svašta se dogodilo u tih jedanaest godina i čini mi se, načelno, ako o javnosti govorimo, da je interes za literaturu porastao. Književnost i pisci neusporedivo su prisutniji u medijima danas, nego što je to bilo 1996. kad sam objavio "Mišolovku“. Čita li se više? Nisam siguran. No knjige se više izdaju, prevode, kupuju, nagrađuju, izlažu na sajmovima, o njima se vode polemike za koje znaju i oni koji ne prate književni život, literatura je, želimo li to priznati ili ne, prodrla u svijet takozvanih običnih ljudi, čitatelja koji ne spadaju uskome krugu znalaca. I to je uspjeh.

Po recentnim romanima snimaju se filmovi koji su polagano vratili publiku domaćoj kinematografiji, stvari su načelno krenule i na širem planu. Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Miljenko Jergović su evropske literarne činjenice. Knjige su im prevedene na desetke jezika. Hrvatska se, kako čujem, upravo odlično predstavila u Leipzigu. Naravno, stvari nisu idilične, promjene na tržištu ugrozile su male izdavače, a odnos države prema financiranju knjige ugrožava onaj dio ozbiljne književnosti koji se smatra neprofitabilnim. Poezija je zanemarena. Naše malo tržište profiliralo se i sada odjednom možemo reći da se i u nas javljaju isti trendovi kao i na Zapadu.

Je li to dobro za pisce, izdavače ili knjižare? Nisam siguran. Čini se da je teže, tržište i mediji promijenili su i status literature. Sjetim li se osamdesetih, književnost je bila nešto daleko ozbiljnije i eksulzivnije. Danas si tu vrstu eksulziviteta samo rijetki mogu dopustiti.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )