Dario Rukavina : Buddha u supermarketu

Održava se
01.01.1901.

Dario Rukavina (1972) jedan je od skupine autora koji su obilježili kraj prošle godine ukoričenjem proze prethodno objavljene na blogu. U blogosferi poznat kao Porto, taj rudarsko - naftno - geološki inženjer zaposlen u INI, baš kao i Vlado Bulić čije je «Putovanje u srce hrvatskoga sna» već odjeknulo u formi knjige, nije «samo bloger». Njegove su ambicije da jednog dana uđe u prostore ne-webovske književnosti od početka jasne; objavio je zbirku poezije «Tri dana», kontinuirano objavljivao u časopisima za književnost, «Ekran pričama», specijaliziranim internetskim književnim portalima, ušao u finale Večernjakove kratke priče itd.

Portu/Rukavini je blog očito prostor za razigravanje i prve feedbackove publike, s funkcijom kakvu su nekada imali književni časopisi s redovitim ritmom izlaska. I dok je izbor priča s bloga koje prate «potragu za Buddhom po supermarketima u Hrvata» sada je dostupan kao knjiga, Rukavina na blogu marljivo radi na njihovom nastavku.

Nije na odmet spomenuti kako je Rukavina dio svoje spisateljske djelatnosti namijenio i ženskom časopisu «Cosmopolitan», u kojem je objavljena jedna priča zbirke, jer između toga tipa novinarstva i njegove proze postoji vrlo čvrsta veza. Rukavinine su priče, naime, bez obzira na (istina, posve nepretenciozno) pozivanje na autore kao što su Fuentes, Whitman, Borges ili Fritz Lang, pitki i čitki, često duhoviti, kratki zapisi u ich-formi koji tematiziraju neke fenomene svakodnevice. Osim fenomena shoppinga u Hrvata, koji se dodiruje već naslovom, Rukavina se voli baviti muško-ženskim odnosima (na primjeru svoga braka, prijateljica svoje žene i njihovih malih ćavrljanja) i dodirnuti neka prepoznatljiva opća mjesta društva u kojem živimo.

Njegovom će prozom tako prodefilirati očevi koji usvajaju kompjutorsku pismenost, kvartovski vlasnici pasa, fenomen Big brothera, Thompsonov koncert, hapšenje Gotovine, Jehovini svjedoci koji kucaju na vrata stanova, pa i onaj «stvarni» gluhonijemi mladić koji nudi plišane igračke po zagrebačkim kafićima. U tome je smislu ova kratka proza itekako «stvarnosna», no Rukavina ne ulazi u dublju analizu tematiziranih pojava, on ih tek ovlaš dodiruje i sklapa u više-manje spretne kraće prozne forme, često duhovito poentirane ili pak šarmantno vrckave od samog početka.

Postoje u «Buddhi u supermarketu» i nešto složenije priče, kojima se Rukavina odmiče od duhovitih priča o svakodnevici u kojima ozbiljne teme i totalne trivijalije idu ruku pod ruku, baš poput slikara Muncha i slatkiša Munchmallowa iz jedne od priča. One su strateški smještene pred kraj knjige i dijelom se tiču autorove «naftaške» profesije. Tada, kao i one priče u kojima se tematizira prošlost, dobivaju nekakav melankolični prizvuk, dok je humor tu još samo kao «kompenzacija», što je jedna od dijagnoza koju si pripisuje sam pripovjedač.

Rukavinin je «Buddha», stilski gledano, većim dijelom na rubu publicistike, pomalo ironičan prema stereotipima ženskih magazina i shopping i druge (ne)kulture u Hrvata, čitak i premrežen trivijalijama, iako na dosta mjesta obećava kako je riječ o autoru koji bi se lako «prešaltao» i u druge vode. Rukavina ima «oko» za detalje i smisao za nebanalan humor, kao i mjeru za izabranu formu kratke priče. No, na osnovu ovog, ali i mnogih drugih uzoraka s bloga može se zaključiti kako «junak» Rukavinine priče «Volite li Jergovića?», doista nema razloga za strah. Teza kako će «u budućnosti kad ga djeca dobiju za lektiru i posegnu za Googleom ili Wikipedijom, Jergović ostati upamćen kao minorni pisac iz doba Bloga», kako to piše na kraju spomenute priče, za sada se još uvijek čini tek kao sanak pusti.

(Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu)