Dora Kinert Bučan : Duše od gume
Dora Kinert Bučan (1944) u književnosti je debitirala relativno kasno, 2002. godine, naslovom "Kuća Raffaelli", romanom koji ju je razotkrio kao zrelu spisateljicu specifičnog senzibiliteta i stila u kojem je gusto, asocijativno tkivo bilo zamjena za čvrstu fabulu.
Tri godine kasnije pojavljuje se i njezin roman "Zamalek" koji na neki način samo potvrđuje dojam koji je ostavila prvim - ponovo je riječ o proznom tekstu prostora i atmosfere, unutarnjih stanja likova te propitivanja granica ženske slobode. Smješten u Kairo, točnije njegov rezidencijalni kvart Zamalek, roman, naime, donosi priču žene koja se prateći svoga supruga na profesionalnom zadatku osjeća nezadovoljno, mučno i pasivno, s odmacima u prostore egzotične putopisne proze, ali i brojnim literarnim referencama.
Kao i prethodna dva naslova ove autorice izvan trendova i mainstreamskih poetika, "Duše od gume" roman su satkan od intimističkih dionica, subjektivnih doživljaja i - literature. Teško ili gotovo nemoguće jednoznančno žanrovski odrediv, ovaj roman je iznimno suptilna proza koja svoje dodatne bodove svakako zavređuje kultiviranom rečenicom i pročitanom "lektirom" koja se u tekst upisuje kao ravnopravni, izravni ili neizravni, njezin dio.
Rečenica Enrique Vila-Matasa, citirana na početku prvoga dijela ovog kratkog romana, koja glasi: "U umjetnosti nema više mjesta za stvaranje, već jedino za priznanje da postoje aristokratske duše", gotovo da bi se mogla proglasiti pravim motom "Duša od gume", romana koji pripovijeda i iza koje autorski stoji jedna upravo takva, "aristokratska duša".
Glavna junakinja, ako se takvom uopće može nazvati zbog svoje sklonosti života u literaturi, a ne u stvarnosti, jest Alma, žena čiju ostavštinu pronalazi muški pripovjedač u prvome dijelu romana. On je njezin dugogodišnji poznanik-prijatelj, premda o njoj zna vrlo malo, osim njezine vjere u literaturu na kojoj se bazirao čitav njezin život. "Usvojene knjige" i citati (kojima je prošaran ne samo Almin život, nego i čitav roman) jedina su uporišta koja je ta žena imala u životu, u čijim se stvarnosnim koordinatama nije snalazila, ali je to pokušavala kompenzirati životima i ispisanim rečenicama Cvetajeve, Rilkea, Battaillea, Hamvasa, Maraia i dr., pa i Kundere dok je nije razočarao svojim novijim romanima i stavovima.
Alma je "staromodan" lik koji u književnosti i svojim literarnim odabranicima traži neke dublje istine, neki smisao koji joj uvijek nanovo izmiče izvan korica knjiga, a jednako tako je i 'staromodan' u nekom plemenitom smislu i ovaj roman koji u svome temelju sadrži i zrnce kritičnosti prema literaturi, ali i stvarnosti današnjice. Alma je, naime, primjećivala kako joj književnost ima sve manje za ponuditi i kako je ne 'hrani i odijeva' onako dobro kao prije.
Pripovjedač, muškarac koji pronalazi skromnu Alminu intelektualnu ostavštinu, ne dijeli s njom zajednički svjetonazor, pa njezinu sklonost vjerovanju u istinitost onoga što je napisano i opsjednutost temom zla iščitava kao odliku gubitništva i zavaravanja same sebe, lagano je ismijava i na koncu odustaje od sređivanja njezinih papira. Njegovo nerazumijevanje bilo je vidljivo i tijekom njihovih druženja, u kojima je ona funkcionirala kao slušatelj njegovih jadikovki, dok su se negdje u nenametljivoj pozadini odvijali društveni procesi, rušio socijalizam i gradio novi poredak. On će je povremeno nazvati 'dosadnom i napornom', nezainteresiranom za tektonske političke promjene i funkcionirat će kao nekakvi "nečujni partneri".
Alma je doista papirnati lik u pravom smislu riječi, satkan od citata koje je marno bilježila na svoje papiriće, ali i simbol osobnosti kojoj "obična" zbilja ne znači baš ništa i u njoj se teško snalazi, baš kao i u literaturi koja se bazira na 'prepisivanju' stvarnosti i ne donosi neke velike intelektualne drame i istine. Vrijeme promjena, "nove stvarnosti", za Almu nije donosilo ništa novo, pa je iz umjetnosti gradila "simboličku stvarnost", svjesna kako je sve manje njezinih literarnih i umjetničkih istomišljenika. Iako sama nije bila umjetnica i premda rečenice kojima se koristila nisu bile njezine, njezina je opsesija bila potraga za samom sobom i istovremeni bijeg od stvarnosti u kojoj se nikada nije pronašla.
U drugom dijelu romana mijenja se pripovjedačka pozicija, pa će se iz perspektive muškog pripovjedača, Alminog poznanika koji pokušava usustaviti i razumjeti njezinu ostavštinu, prijeći na pripovijedanje u prvom licu, izravne Almine zapise i promišljanja, a potom i na pripovijedanje iz pozicije nekakvog obektivnog 3. lica. Ta je odluka, za ionako labavu romanesknu strukturu, zapravo pogrešna jer se čitava priča bespotrebno raspršuje; isprva na Almine zapise o nekim piscima kojima je bila opsjednuta, a potom na "objektivno" raslojavanje Almina života i odnosa s drugima, od vremena studija filozofije do njezinog radnog mjesta u jednom institutu. Posve sigurno, čitav bi roman puno bolje funkcionirao da je izveden iz jedne pripovjedačke pozicije koje se dosljedno držalo jer ovako djeluje pomalo nedovršeno, ali i kao da su se konci pripovijedanja na kraju posve pogubili.
Priča o ženi koja je čeznula za životom u kojemu osjećaji imaju prednost nad događajima, a pisana riječ postaje jedina prava stvarnost, u svakom je slučaju zanimljiva tema, a kritičnost prema novoj stvarnosti i njezinoj literaturi više nego potrebna, no novi roman Dore Kinert Bučan ponovio je sve one greške u koracima na kojima su zapela i prethodna dva - mjestimičnu prerazvučenost, tendenciju da se pripovijedanje vrti u krug umjesto razvija, te premalo iskustva sa zakonitostima i formom romanesknog pripovijedanja, zbog čega dolazi do pucanja po šavovima i izgubljenosti/konfuzije u tekstu.
Lijepim rečenicama Dore Kinert Bučan, kao i onim njezine junakinje, ipak treba nešto čvršći okvir ili barem autoritarniji urednik.
Dora Kinert Bučan : "Duše od gume"
Aora naklada, 2009.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )