Želimir Periš : Mučenice
"Da li smo potlačene zato što smo slabe, ili smo slabe zato što smo potlačene?" - upitat će se protagonistica jedne od petnaest priča prozne zbirke "Mučenice" zadarskog pisca Želimira Periša i navedenom rečenicom eksplicitno i sažeto opisati teret koji balansira u pliticama na dva suprotna kraja tematske tezge autorova prvijenca.
Razrješenje ove dvojbe ne daje ni jedna od petnaest priča naslovljenih imenima protagonistica koje u njima progovaraju, već sugestija ide u pravcu dvostrukog afirmiranja: istinite su obje tvrdnje, "i", a ne "ili", vaga je u ravnoteži. No daleko je ova ravnoteža od onoga što taj pojam inače sugerira: harmoniju, sklad, mir. Uz rijetke iznimke, primjerice postupak protagonistice koja je dvojbu/pitanje s početka ovog teksta iznjedrila - žene koja je okrenula leđa sredini koja ju ne prihvaća i otišla - priče mučenica iz Periševe zbirke govore o suštoj suprotnosti ravnoteži: o potpunoj prevazi, potlačenosti, nepravdi i neravnopravnosti na štetu žena i ženskog roda. A sjeme većine priča i njihova goruća srž je ljubav, u nekom od svojih oblika i obavezno s prefiksom "nesretna".
U prvoj polovici zbirke Periš iz ropotarnice fikcijskog i povijesnog kronološki izvlači poznata ženska bića (Eva, Penelopa, Isusova majka Marija, Kantova ljubavnica Johanna, ...) i preispituje, te ponovno ispisuje njihove sudbine i terete, držeći se pri tome smjernica konteksta iz kojeg uzima lik, ali i umećući nove dimenzije, autor dodaje svježe fakte (licentia poetica) proizašle iz dubinskog seciranja mogućeg, promišljanja i zadiranja u ono što se zaobilazi u službenim spisima, popunjavajući time mjesta koja po njemu nedostaju i gradeći svojevrsnu "povijest ženskog mučeništva".
Dobro proučeno i onda u svježe, intrigantno i moderno ruho zaodjenuto postojeće literarno i povijesno tkivo - to je Perišev recept.
Polovicu i, recimo tako, prekretnicu u zbirci označava sedma priča, naslovljena "Kudravka", koja predstavlja promišljanje ženke psa, životinje čija je ispovijest bliska patnjama onih koje su pripovijedale prije nje i onima koje će tek progovoriti. Dade se zamijetiti da misli životinjske protagonistice zapravo ničime ne odskaču od onoga što muči i o čemu razmišljaju njene ljudske supatnice u Periševoj zbirci - čak je granica toliko tanka, da bi se kujica, kad bi joj umjesto Kudrava nadjenuli neko "ljudskije" ime i zanemarili spominjanje repa, mogla potpuno stopiti s ljudskim protagonisticama - jednako kao što bi se, da im se nadjene neko "životinjskije" ime, protagonistice ljudskog roda mogle (bez intervencije u njihove ispovijesti) zbog tereta svojih priča uvrstiti u životinjski svijet. Ono što proživljavaju žene i životinje svedeno je pod isti nazivnik. I to je strašno, poručit će Periš. I to ne zaslužuju ni jedne ni druge.
Nije da se zbirka mora iščitavati redom kojim su priče u knjizi uvezane, ali čitajući ih upravo onim redoslijedom kojim ih je autor posložio, od prve - Eve, do posljednje - Baube koja se sprema na put u budućnost, daje dodatnu snagu cjelini, te omogućava bolji uvid u autorovu globalnu ideju ženskog mučeništva dosad, ali i pitanja koje ostaje visjeti u zraku na kraju: hoće li se u budućnosti što promijeniti?
I zaista, kad ga se uzme u obzir ovako sakupljenog na jednome mjestu, čitatelj postaje svjedok tog jezivog ophođenja prema ženama, od onog iz davnina, o kojem su ostali pisani tragovi (a vrlo je moguće da preslikava stvarno stanje u društvu u kojem su zapisi nastajali), do onog modernog, mučeništva o kojem pripovijedaju mučenice priča iz drugog dijela zbirke, žene koje svojim imenom nisu upisane u povijest ili fikciju poput onih iz prvih šest priča, no koje su time stvarnije, jer njihove su nam priče bliže, one su tu, bezimene i sveimene, one su među nama, njih znamo, prepoznajemo njihove masnice, čujemo njihov plač, gledamo njihove posjekotine - one su dio društva koje i dalje - iako se naziva modernim i ravnopravnim - vrlo često dopušta da žene proživljavaju ponovljenu povijest, da se osjećaju ne kao žene, već kao Kudrava, kao kučke.
Ako je prvi dio zbirke kronologija mučeništva, onda je drugi dio zasigurno Perišev svojevrsni spomen ženama našeg doba, onima koje su nositeljice obitelji, koje su silovane, koje se kriju od muževa zlostavljača, koje gube posao jer su trudne, koje (kako to sjajno opisuje Tanja Mravak u svojoj nagradom Jutarnjeg lista nagrađenoj zbirci) kažu: "moramo razgovarati", koje su, jebi ga, žene.
Obrađivanje postojećih fikcijskih likova i povijesnih ličnosti iz nekog drugog, pomaknutog kuta, nije novost koje se Periš prvi dosjetio, no način na koji je to napravio, univerzalna tema na koju je primijenio metodu, stilska ujednačenost, snaga govora iz ženske perspektive, te sva popratna mašinerija projekta "Mučenice" (suradnja s umjetnicama na izradi naslovnice, internet stranica, prikupljanje novca za štićenice zadarske Male kuće, prihodi od prodaje torbi i majica radnicama Kamenskog, ...) više su nego vrijedne pažnje. Projekt je uspio i traje.
Iako je rizik upuštanja u tematiku ženskog mučeništva bio velik, a i pojačan činjenicom da je riječ o autorskom prvijencu, Želimir Periš izbjegao je prijetnju upadanja u zamku patetike, a svoj originalni stil, te prozračan i svježi literarni glas izdigao kao ujedinjene sredstvo i medij kojima je uspješno poručio zdravorazumsku ljudsku poruku.
I možda će netko čitajući Periševe "Mučenice" pomisliti: "evo ga, opet je neki muškarac kriv i u ovoj priči", ili: "joj, pa ova proživljava isto što i ona iz druge priče", ali tu nije mjesto zamjerkama, jer to su činjenice - protežnost problema kod žena, njihova konstanta u vremenu, od davnina do danas, je stvarna.
Algoritam, 2013.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )