Ako je išta u zbirci dr. Asima Kurjaka bilo od prve prepoznatljivo kao obilježje hrvatske kolekcionarske tradicije – onda je to zvanje sabiratelja: liječnika ili ljekarnika, jer su naš likovni život, naročito onaj između dva rata, uvelike determinirale baš liječničke i ljekarničke zbirke. Liječnici i ljekarnici bili su dijelom pozitivne društvovne elite; onim, naime, dijelom koji je predmnijevao ljude posvećene trajnome usavršavanju, ljude koji izravno pomažu drugima i koji su, bez obzira na svoju elitnu formaciju i natprosječan status, bili dobročinitelji u dobročiniteljskome zvanju.

Njihov se položaj odličnih predstavnika društva temeljio na znalačkoj i/ili znanstveničkoj vrsnoći, a ne na blagodati rođenja ili nasljedstva. Bilo je, naravno, i drugih kolekcionara: bankara i odvjetnika, inženjera i političara, trgovaca i tvorničara, brodara, kućevlasnika i poduzetnika. Našao bi se, od zgode do zgode, među njima i koji obrtnik, rijetko profesor ili niži činovnik. Posebnom su aurom ipak bile ovjenčane zbirke ljekarnika Hinka Brodjovina; velikog liječnika, kliničara i profesora dr. Ante Šercera, splitskoga kirurga dr. Slavana Vidovića, dr. Marka Polića u Osijeku i Makarskoj, i drugih. Ta se tradicija protegla i u naše dane te se liječničkim velikim zbirkama priključuje i ona dr. Asima Kurjaka.

Premda nam Kurjakov biograf dr. Amir Muzur, i kraj dobro dokumentirane studentske, pripravničke i samostalne znanstveničke i liječničke karijere kolekcionara, uz pregled njegovih hobija i razbibriga, ne daje eksplicitan podatak o vremenu nastajanja njegove zbirke i početku kolekcioniranja, ima dosta naznaka da se to – u ozbiljnom smislu riječi – moglo dogoditi nakon njegova britanskog poslijediplomskoga studija u Londonu (1971/1972); razabire se da je usavršavanje u Londonu ostavilo ne samo medicinskog traga u njegovu formiranju. Kurjakov mentor dr. Stuart Campbell, mentorov učitelj dr. Ian Donald, te John M. Beazley, Kurjakov domaćin u Londonu – prenijeli su na hrvatskog liječnika i opstetričara i dio svoje kulturološke i antropološke baštine; to je odnos prema domaćim životinjama te živim bićima općenito – napose prema konjima i psima – to je odnos prema duhovnoj produkciji i njezinu očuvanju, a znanstveni im interesi nisu ugušili zanimanje za konfesionalne teme (naročito aktualne u današnjem sve razvijenijem dijalogu znanosti i religije).

I Kurjak je, uza svoj znanstvenički i profesorski rad, i sam kolekcionirao umjetnička djela, držao pse, postao svjetski (medicinski) putnik i uglednik te svjetski (medicinski) pisac i urednik, s nebrojenim izdanjima svojih knjiga na mnogim jezicima: od hrvatskoga i engleskoga do španjolskoga i ruskoga, talijanskoga i japanskoga, portugalskog i njemačkoga... (Ne mogu se zakleti da će te znanstveno-istraživačke i popularno-edukativne knjige i publikacije ostati i jedino prozno štivo s njegova stola.)

Zbirka, koja je u međuvremenu narasla do nekoliko stotina slika, kipova, crteža i grafika – s naglaskom na slikama – zanimljiv je odslik samoga Kurjaka. Njegova osobnost formirala je zbirku prema načelima koja se razlikuju od drugih hrvatskih sabiratelja umjetnina pa joj je tako osigurala i individualan pečat.

Prije svega, reći ćemo, da se ta zbirka formirala kao dvovalentna/dvoznačna: tvore je, s jedne strane, djela hrvatskih, a s druge, djela bosansko-hercegovačkih autora. Ta činjenica lijepo zrcali onu primarnu istinu: on je, o tome se izrazio više puta, hrvatski liječnik, znanstvenik, medicinski pisac i učitelj, ali i dijete Bosne: njegovo je ishodište Kotor-Varoš, premda ne treba zanemariti ni natuknicu prof. Nade Klaić o njegovu vjerojatnome – medijevalnom – hrvatskoplemićkome podrijetlu (Kurjakovići). (Navodim to kao neobičnost koja, kao i mnogošta što nam dolazi iz Srednjega vijeka, ništa ne mijenja u sadašnjosti, ali nas podsjeća da su zamršene naše genealogije bile podložne gdjekad postupnim, ali nerijetko i brutalnim mijenama, kojiput jedva zamjetnim, a kojiput vrlo dubokim. Odvjetak ovaj, odvjetak onaj: na poprištu su velike sile i protusile, a prostor tijesan, uzan, u kojemu je pojedinac (obitelj, rod, narod) trebao – i još treba – opstati.

Asim Kurjak obje svoje komponente, kao humanist, drži u ravnovjesju i zato su se, s vremenom, iskristalizirala ta dva krila njegove zbirke: hrvatsko i bosansko. Događalo se da su rodom Bosanci poput Omera Mujadžića ili Munira Vejzovića postali hrvatski umjetnici, a Hrvati poput Ivana Šeremeta i Franje Likara bili bosanskim slikarima. Odavno sam zastupao tezu da nam na tome području (jer su formativne kategorije i brojne i različite, složene i nepredvidive) netolerancija i isključivost neće biti ni od kakve pomoći: iskustvo moderne umjetnosti europskoga tla i ozračja govori o tome da je umjetnik bez korijena velika rijetkost, a umjetnik s dvije ili tri domovine, u stanovitome postotku, zakonomjerna pojava. Mijića i Jurkića ništa neće izbrisati ni iz hrvatske moderne umjetnosti ni iz umjetnosti Bosne i Hercegovine jer je njihova participacija u obama kontekstima – bila neprijeporna.

Kao što su se konci Kandinskoga prepletali u Rusiji, Njemačkoj i Francuskoj, tako je Chagall udomljen u Rusiji i u Francuskoj, ali mu korijeni sežu duboko i u specifičnu hebrejsku baštinu. Tako je Dobrović slikar mađarski, srpski i hrvatski, tako Job živi u hrvatskoj i srpskoj modernoj tradiciji, koje su različite, ali ne moraju biti u sukobu. Dok zastupamo tu ideju ne vode nas politički obziri, nego realnost formativnoga okružja: ono pojedincu može cijeloga života biti isto, a može, pak, biti i različito: dvoznačno ili višeznačno, ali samo će uvažavanje istine omogućiti plodonosnu interpretaciju takvoga djela. I u bosanskohercegovačko-hrvatskim kulturalnim dodirima, što se događaju u istim, ali i različitim državama – u jednome državnom organizmu ili u susjednim državama, dijelom zajedničke, a dijelom i odvojene povjesnice – takvih je primjera mnogo: kako u prošlosti tako i u sadašnjosti.

U ovoj smo prilici izložili uglavnom hrvatski dio Kurjakove zbirke, prepuštajući Sarajevu da bolje upućeni pisci od nas – inteligentni, tolerantni i kompetentni (poput Aide Abadžić Hodžić i drugih) – istraže njezinu bosanskohercegovačku komponentu. Pritom smo – i na Kurjakovo inzistiranje – osnažili izbor autora i nekim graničnim paradigmama, smatrajući da će to obogatiti, a ne narušiti dobre odnose dviju sredina i dviju – zašto tajiti? – kolekcionarovih nostalgija.

(Igor Zidić, iz Predgovora)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.