"Hrvatske narodne pripovijetke" u izboru Neli Mindoljević uz ilustracije Klasje Habjan... Pripovijetke u ovoj knjizi potječu iz hrvatske usmene narodne književnosti. Čine ih bajke, predaje, anegdote i basne. Na suvremeni književni jezik prepričane su s izvornih govora i dijalekata, a neke su tek jezično dorađene kako bi bile primjerene i razumljive dječjem uzrastu.

**

Naslovi: Naslovi: Vrabac i bura; Žabica kraljica;Hrabri ciganin nadmudrio vraga; Proždrlica; Oženio se jež; Muzikalni pastir; Cvrčak i leptir; Kraljica pametnica; Čudesni paun; Djed i mladić; Zahvalni seljak; Medvjed, zec, lisica i čovjek; Baba i grab; Careva kći vještica; Tko je pravi magarac; Laža i nadlaža; Nemušti jezik; Komu je teže; Jaje harambaša; Teta lisica i mačak mladoženja; Mala vila.

Hrvatske narodne priče koje smo izabrali za ovo izdanje teško je ukratko opisati i utvrditi njihovo podrijetlo. To nije ništa neobično budući da je također vrlo teško pronaći termin koji bi na zadovoljavajući način uključio priče s toliko raznorodnih motiva poput ružmarina koji govori, žabice koja se pretvara u djevojku ili domišljata momka koji je nadmudrio plemića, pogotovo ako znamo da te priče nemaju autora i da nužno ne funkcioniraju kao književni tekst. Štoviše, te su priče zapisane prije stotinu godina, a kazivali su ih hrvatski kazivači koji su ih čuli od svojih baka i djedova, a ovi od svojih predaka. Ovaj pripovjedni lanac mogao bi ići unedogled jer nije moguće točno odrediti ni prvog pripovjedača ni sve one naknadne pripovjedače koji su pripovijedanjem mijenjali priču. Stoga ljepota usmenih priča, pa tako i hrvatskih, izvire iz njihove varljive jednostavnosti.

Najznamenitija hrvatska znanstvenica na ovome području, Maja Bošković-Stulli, kojoj imamo zahvaliti na većini ovdje predstavljenih priča, svjesna varljivosti termina „bajka“, navodi da termin „priča“ može uključiti legende, pustolovne i šaljive priče iz svakodnevice, pa čak i basne, neovisno ima li u njima nadnaravnih elemenata ili nema. Narodne priče u ovoj knjizi predstavljaju samo tračak bogatstva hrvatske usmene tradicije. Njihova osebujnost proizlazi iz raznolikih i mnogostrukih dodira sa srednjoeuropskom, mediteranskom, panonskom i balkanskom tradicijom budući je hrvatska kultura proizvod heterogenih društveno-povijesnih okolnosti.

S druge strane, potpuno je nemoguće određivati te priče prema njihovu pretpostavljenom, obično nesigurnom izvornom podrijetlu. Stoga su one hrvatske jer ih je u određenom trenutku kazivao hrvatski kazivač svojim narječjem, a čuo ih je u svojoj lokalnoj zajednici. Međutim, ono što se svakako izgubilo u preobrazbi tijela u tekst izvire iz manjkavosti pisanja, Platonova pharmakona, koji je istodobno i lijek i otrov. Pisanje je govoru podarilo vječnost, ali je posljedično izbrisalo kazivača koji se koristi postupcima kako bi upotpunio ono što nije izrečeno riječima.

Stoga, imajte na umu da su priče o žabici kraljici, prgavome mačku, proždrljivoj kćeri i mnoge druge koje vas ovdje čekaju, jednom bile upotpunjene mimikom, stankama, šapatom i gestama revna pripovjedača. I dok je izvorni pripovjedač odavno nestao, potreba za pričanjem kao i potreba za slušanjem priče je ostala. Stoga, slušatelj ili čitatelj ovih priča jest svatko tko je voljan suspregnuti nevjericu i ući u svijet koji razaznaje neobično u običnome, svijet koji nas naposljetku uči kako cijeniti ovaj trenutak i uživati u njemu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.