Hrvatska država i uprava : Stanje i perspektive / Okrugli stol održan 26. i 27. ožujka 2008. u palači HAZU u Zagrebu
- Nakladnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - HAZU
- Urednik: Eugen Pusić
- 11/2008.
- 406 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789531548359
- Cijena: 15.93 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Hrvatska državna uprava u suvremenom smislu nastajala je nakon burne 1848. godine u vrijeme tzv. Bachova apsolutizma tijekom šestog desetljeća 19. stoljeća kao pokrajinska uprava u carevini Austriji. Njezin je teritorijalni doseg bio vrlo ograničen jer nije obuhvaćao područje Vojne granice zamišljene, svojedobno, kao obrambena tampon-zona prema Osmanlijskom Carstvu koja je sezala od mora do Drave. Vojnom granicom upravljao je izravno središnji resor oružanih snaga Austrije iz Beča, odnosno Graca.
Godine 1867. sporazumom između Austrije i Ugarske nastala je dvojna Austro-Ugarska Monarhija. Hrvatska je pripala ugarskom dijelu države. Kad je 1881. godine ukinuta Vojna granica i njezin teritorij uključen u civilnu upravu „banske" Hrvatske, još je uvijek pretežni dio jadranske Hrvatske, nakon višestoljetne mletačke vlasti, nakon propasti Venecije i pada Napoleona, ostao austrijska pokrajina, odvojena od banske Hrvatske. Hrvatske je uprava 1918. godine došla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije, gdje su vladale drugačije predodžbe o državnom upravljanju, formirane tijekom povijesnog puta Srbije od pašaluka Osmanlijskog Carstva do samostalne države.
Godine 1945. Hrvatska je postala federalna jedinica, dakle država članica savezne države, Federativne Narodne Republike Jugoslavije, kasnije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Socijalistički politički poredak u Jugoslaviji bio je jednostranački režim u kojem je vlast bila do krajnosti koncentrirana u vrhu Komunističke partije Jugoslavije. Državni upravni aparat smatran je „oružjem revolucije" koji treba u prvom redu ostvarivati političke ciljeve socijalističke revolucije i društvene preobrazbe, bez obzira na pravna ograničenja.
Raspadom Jugoslavije 1991. i 1992. godine, Hrvatska je od federalne jedinice postala samostalna država. Međutim njezina je samostalnost praćena ratom kojim je tadanje srpsko političko vodstvo nastojalo osigurati srpsku premoć nad većim dijelom bivše Jugoslavije. Rat podređuje državnu upravu isključivo svojim ciljevima i prekida proces njezine stabilizacije. U isti mah, i neposredno nakon rata, hrvatska je privreda prebačena naglo s režima državnog, odnosno društvenog vlasništva i upravljanja na režim privatnog vlasništva, a da država i njezina uprava nisu bile spremne usmjeriti taj proces u normalne tokove niti ih podvrći, u tom trenutku osobito važnoj, državnoj regulaciji.
Pod kraj 20. stoljeća u hrvatskoj upravi više nije bilo nikog tko bi se iz vlastitog iskustva sjećao bilo čega osim 45 godina socijalističke „revolucionarne zakonitosti" i poslije toga ratnog i „tranzicijskog" bezakonja. Ako je itko još nosio u sebi bilo kakve putokaze prema normalnom djelovanju u upravi, ti su putokazi obezvrijeđeni kroz dva istodobna doživljaja. S jedne strane, zemlja osiromašena ratom, nesređenom privrednom preobrazbom, ofenzivom stranog kapitala na najizdašnije izvore dobiti (npr. banke, telekomunikacije), nije bila u stanju adekvatno plaćati svoje upravne službenike. A s druge, ti su službenici imali pred očima naglo i ekscesivno bogaćenje malog broja pojedinaca koje nije legitimiralo ništa do činjenice da su u nevjerojatno kratkom vremenu bili u stanju pribaviti novac.
Od 1991. Hrvatska je samostalna država. Ali ona nije imala državni aparat koji bi tu činjenicu znao osmisliti u svakodnevnom životu građana. Nije imala ni političare koji bi iz iskustva, svog ili svojih prethodnika, znali što znači biti odgovoran za sudbinu jedne samostalne političke zajednice, što znači samostalno donositi odluke koje će obvezivati sve u toj zajednici. Iako je politička utakmica ubrzo dovela na površinu političkog sloja ljude izuzetno ambiciozne i obećaje s vremenom izlučiti iz političkog sustava potpune nesposobnjakoviće, politička klasa nije imala, i nije mogla imati, u sebi pouzdane putokaze. To ju je potaklo na povezivanje s upravom u većoj mjeri nego što je to normalno u predstavničkom režimu s diobom vlasti. S dvojakim nepoželjnim posljedicama.
Budući da su sve naše vlade u posljednjih osam godina bile koalicijske, sve su se one koristile vodećim upravnim položajima za podmirivanje koalicijskih računa. To je poprimilo osobito ekstremne oblike u lokalnoj samoupravi. A u imalo složenijim pitanjima upravni stručnjaci nisu znali pomoći političarima, jer su i sami bili izgubljeni kad se radilo o problemu o kojem naprosto nije bilo prethodnog iskustva.
Da bismo pošli dalje u razvijanju uprave kakva je normalna u razvijenim zemljama, moramo početi od stanja kakvo ono danas zaista jest. Postojanje Europske unije naša je velika šansa da nadoknadimo zaostajanje u razvitku. Ali iskoristiti tu šansu zahtijevat će mnogo tvrđe napore od onih koji su do sada poduzeti. Ovo je savjetovanje u prvom redu usmjereno na suočavanje s istinom.
Uvjeravanje da je naš razvoj tekao drugačije nego što je tekao, da su naši kapaciteti veći nego što zaista jesu, smanjuje naše šanse za budućnost i vodi u neuspjeh. Odvažnost pogledati činjenicama u oči je pretpostavka svakog razmišljanja o tome što treba učiniti. Od strateških zadaća države i uprave kako su kroz povijest rasle, a nas konfrontirale odjednom, do njezinih strukturnih zadaća koje su rasle usporedno sa sustavom javnog upravljanja. Od bezbroj pojedinosti od kojih se sastoji upravna svagdašnjica do velikih pitanja međusobnog odnosa temeljnih vrijednosti. Od globalnih briga do lokalnih posljedica. U takvom pothvatu svaki je doprinos važan.
Eugen Pusić
Godine 1867. sporazumom između Austrije i Ugarske nastala je dvojna Austro-Ugarska Monarhija. Hrvatska je pripala ugarskom dijelu države. Kad je 1881. godine ukinuta Vojna granica i njezin teritorij uključen u civilnu upravu „banske" Hrvatske, još je uvijek pretežni dio jadranske Hrvatske, nakon višestoljetne mletačke vlasti, nakon propasti Venecije i pada Napoleona, ostao austrijska pokrajina, odvojena od banske Hrvatske. Hrvatske je uprava 1918. godine došla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije, gdje su vladale drugačije predodžbe o državnom upravljanju, formirane tijekom povijesnog puta Srbije od pašaluka Osmanlijskog Carstva do samostalne države.
Godine 1945. Hrvatska je postala federalna jedinica, dakle država članica savezne države, Federativne Narodne Republike Jugoslavije, kasnije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Socijalistički politički poredak u Jugoslaviji bio je jednostranački režim u kojem je vlast bila do krajnosti koncentrirana u vrhu Komunističke partije Jugoslavije. Državni upravni aparat smatran je „oružjem revolucije" koji treba u prvom redu ostvarivati političke ciljeve socijalističke revolucije i društvene preobrazbe, bez obzira na pravna ograničenja.
Raspadom Jugoslavije 1991. i 1992. godine, Hrvatska je od federalne jedinice postala samostalna država. Međutim njezina je samostalnost praćena ratom kojim je tadanje srpsko političko vodstvo nastojalo osigurati srpsku premoć nad većim dijelom bivše Jugoslavije. Rat podređuje državnu upravu isključivo svojim ciljevima i prekida proces njezine stabilizacije. U isti mah, i neposredno nakon rata, hrvatska je privreda prebačena naglo s režima državnog, odnosno društvenog vlasništva i upravljanja na režim privatnog vlasništva, a da država i njezina uprava nisu bile spremne usmjeriti taj proces u normalne tokove niti ih podvrći, u tom trenutku osobito važnoj, državnoj regulaciji.
Pod kraj 20. stoljeća u hrvatskoj upravi više nije bilo nikog tko bi se iz vlastitog iskustva sjećao bilo čega osim 45 godina socijalističke „revolucionarne zakonitosti" i poslije toga ratnog i „tranzicijskog" bezakonja. Ako je itko još nosio u sebi bilo kakve putokaze prema normalnom djelovanju u upravi, ti su putokazi obezvrijeđeni kroz dva istodobna doživljaja. S jedne strane, zemlja osiromašena ratom, nesređenom privrednom preobrazbom, ofenzivom stranog kapitala na najizdašnije izvore dobiti (npr. banke, telekomunikacije), nije bila u stanju adekvatno plaćati svoje upravne službenike. A s druge, ti su službenici imali pred očima naglo i ekscesivno bogaćenje malog broja pojedinaca koje nije legitimiralo ništa do činjenice da su u nevjerojatno kratkom vremenu bili u stanju pribaviti novac.
Od 1991. Hrvatska je samostalna država. Ali ona nije imala državni aparat koji bi tu činjenicu znao osmisliti u svakodnevnom životu građana. Nije imala ni političare koji bi iz iskustva, svog ili svojih prethodnika, znali što znači biti odgovoran za sudbinu jedne samostalne političke zajednice, što znači samostalno donositi odluke koje će obvezivati sve u toj zajednici. Iako je politička utakmica ubrzo dovela na površinu političkog sloja ljude izuzetno ambiciozne i obećaje s vremenom izlučiti iz političkog sustava potpune nesposobnjakoviće, politička klasa nije imala, i nije mogla imati, u sebi pouzdane putokaze. To ju je potaklo na povezivanje s upravom u većoj mjeri nego što je to normalno u predstavničkom režimu s diobom vlasti. S dvojakim nepoželjnim posljedicama.
Budući da su sve naše vlade u posljednjih osam godina bile koalicijske, sve su se one koristile vodećim upravnim položajima za podmirivanje koalicijskih računa. To je poprimilo osobito ekstremne oblike u lokalnoj samoupravi. A u imalo složenijim pitanjima upravni stručnjaci nisu znali pomoći političarima, jer su i sami bili izgubljeni kad se radilo o problemu o kojem naprosto nije bilo prethodnog iskustva.
Da bismo pošli dalje u razvijanju uprave kakva je normalna u razvijenim zemljama, moramo početi od stanja kakvo ono danas zaista jest. Postojanje Europske unije naša je velika šansa da nadoknadimo zaostajanje u razvitku. Ali iskoristiti tu šansu zahtijevat će mnogo tvrđe napore od onih koji su do sada poduzeti. Ovo je savjetovanje u prvom redu usmjereno na suočavanje s istinom.
Uvjeravanje da je naš razvoj tekao drugačije nego što je tekao, da su naši kapaciteti veći nego što zaista jesu, smanjuje naše šanse za budućnost i vodi u neuspjeh. Odvažnost pogledati činjenicama u oči je pretpostavka svakog razmišljanja o tome što treba učiniti. Od strateških zadaća države i uprave kako su kroz povijest rasle, a nas konfrontirale odjednom, do njezinih strukturnih zadaća koje su rasle usporedno sa sustavom javnog upravljanja. Od bezbroj pojedinosti od kojih se sastoji upravna svagdašnjica do velikih pitanja međusobnog odnosa temeljnih vrijednosti. Od globalnih briga do lokalnih posljedica. U takvom pothvatu svaki je doprinos važan.
Eugen Pusić
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
