Moja su mi putovanja približila nomadski duh, poučila me da čudo putovanja ostavlja rane, i da se na pisca gleda kao na kentaura – napola pokretni, napola sjedilački lik, onaj koji se u svijetu u kojem se sve kreće, negdje zaustavi kako bi pisao ili razgovarao o hodalačkim pothvatima, izletima i iskustvima. Moja su putovanja dnevnici ispisani stopalima.

Ja sam dječak koji je izgubio more. Kad ga nađem, pripovijedat ću vam o njemu. Preostaje mi još samo jedno. Ja sam naime u samoći te ponajprije u tišini iznova stvarao more za sebe, za svoje pretke, za svoje potomstvo, i za one poput mene. More prepreka, ali i more mogućnosti. Počevši od samog sebe, da se poistovjetim sa sudbinom vlastite zemlje, morao sam iznova osmisliti svoje unutarnje more kao prostor...