Ne vjerujem u čovječanstvo, ali vjerujem u pojedinca. Čovječanstvo oduvijek ide k vragu. Fora je u tome što tamo i treba završiti. Svijet je postao pustinja, ovaj ljudski, a u toj pustinji mi tragamo za ljubavlju, za apsolutom, za bilo kakvim ispunjenjem. Potraga nije završena. Svaka je ljubav tužna. Tuga se prepliće sa sretnim trenucima, uvijek. Život je takav. Inače, ista je to potraga, neodvojiva....

Rijeke, planine, pustinje ono su što spaja različite svjetove, dvije obale, dvije pokrajine, dva rubna života, ono su što pruža ruke različitostima i ujedinjuje ih. Jednak princip, čini se, primjenjuje čovjek... oformi tako tijekom vremena nove i blistave šetnice, promenade i bulevare kao mjesta koja su centar života, a onda već u sljedećoj ili generaciji koja dođe poslije nje u tu gradsku, bulevarsku...